fbpx

Sedam mjeseci terora

Za neke je prekasno čak i kada se uspiju dokopati kopna. Posljednjih dana mnogi spašeni umiru zbog lošeg zdravstvenog stanja, dok je većina spašenih s krijumčarskih brodova i dalje u teškom stanju.

 

Obećano im je da će za samo sedam dana na moru stići do Malezije i tamo započeti novi život. Svu svoju oskudnu ušteđevinu dali su trgovcima ljudima kako bi i pobjegli iz izbjegličkih kampova u Bangladešu. No ta velika skupina ljudi, njih na stotine, uglavnom žena i djece, morala je provesti gotovo sedam hladnih mjeseci na otvorenom moru, njih 296 jedva se dokopalo sjeverne obale Indonezije. Pothranjeni i traumatizirani, oporavljaju se u šatorima sličnim onima koje su ostavili za sobom.

Svjedočenja prikupljena među preživjelima opisuju strahote doživljene na brodu. Tokom 200 dana, koliko je putovanje trajalo, svjedočili su premlaćivanjima i iznudama, trpjeli su glad i žeđ, bojali su se brodoloma kada su upali u oluju i užasnuti promatrali kako su leševi desetaka mrtvih bačeni preko palube bez puno razmatranja.

“Rečeno nam je da ćemo u Maleziju stići za sedam ili osam dana, ali plutali smo po vodi mjesecima. Bili smo jadni i patili smo. Posada nas je više puta mučila, udarali su nas i sjekli nam tijela”, rekao je jedan preživjeli novinarima u improviziranom kampu podignutom na otoku Sumatra. Kamrun Nahar, druga preživjela, rekla je da je prestala brojati tijela mrtvih koja su bačena u more, uključujući majke i djecu, koji su podlegli nakon što su oboljeli.

Nakon što su prikupljena svjedočanstva stotinjak Rohinja spašenih na istom području u junu, sumnja se da je oko 800 Rohinja izbjeglica napustilo Bangladeš u martu velikim brodom prije nego što su raspoređeni u manje čamce, koji su tokom narednih dana pristizali na obale Malezije i Aceha (Indonezija).

Da bi se ukrcali na brod, morali su platiti oko 2.000 eura po glavi, ogromno bogatstvo za izbjegličke porodice koje žive u siromaštvu. Uz to, trgovci ljudima mnoge su od njih držali zatočene mjesecima kako bi iznudili novac od njima bliskih osoba.

Chris Lewa, član projekta “Arakan”, koji prati Rohinje od 2006. godine, objašnjava da su te izbjeglice u osnovi bile taoci na moru. Prema riječima rođaka jedne od izbjeglica na brodu, kriminalci su od posljednje skupine spašenih zatražili dodatno plaćanje troškova hrane i telefona nastalih tokom putovanja.

“Ljudi ostaju tamo dok se ne isplati sav novac. Zato je ovaj posljednji brod već mjesecima i mjesecima na moru jer nisu svi platili. Na njemu je još gore nego u kampovima na kopnu, jer tamo kad neko plati može otići, ali na moru svi moraju pričekati.”

Svako malo pa se spasilački brodovi nakrcani Rohinjama vraćaju na kopno. U aprilu su pripadnici Obalske straže Bangladeša nakon dva mjeseca plovidbe pronašli njih 500 zbijenih i gladnih na malom brodu. U junu su malezijske vlasti presrele njih još 269 u blizini otoka Langkawi, a krajem tog mjeseca skupina indonezijskih ribara spasila je stotinu Rohinja uz obalu Aceha.

Otkrića Chrisa Lewa i iskazi Rohinja spašenih s mora podsjećaju na spektar humanitarne krize koja je pogodila jugoistočnu Aziju u proljeće 2015. godine. Te su godine hiljade Rohinja ostale nasukane u Andamanskom moru, blizu obale Tajlanda, nakon što su ta zemlja, kao i susjedne Malezija i Indonezija blokirale dolazak brodova s izbjeglicama iz Burme i Bangladeša, gdje se njih skoro milion sklonilo od progona burmanskih vlasti.

Ta je katastrofa koštala života do sada nepoznatog broja ljudi koji su stradali od gladi i žeđi, prepušteni sudbini na otvorenom moru, ali otkrila je i sofisticiranu mrežu koju su godinama tkali trgovci ljudima, koji su imali desetine logora u džunglama Tajlanda i Malezije u kojima su ih držali dok njihove porodice nisu za njih platile otkupninu.

U posljednje dvije godine sve veći broj ribarskih brodova presretnutih tokom prijevoza izbjeglica pobuđuje sumnje kako su trgovci ljudima obnovili svoj zlokobni posao. Ako je prije nekoliko godina njihova aktivnost bila prekinuta nakon snažnog međunarodnog pritiska, sada je kriza virusa Covid-19 dovela do zatvaranja pristupnih cesta glavnom odredištu – Maleziji, ostavljajući Rohinje na brodovima prepuštene sudbini ili prisiljene putovati dalje, uglavnom ka Indoneziji, kako bi pronašli mjesto za pristajanje.

Za neke je prekasno čak i kada se uspiju dokopati kopna. Posljednjih dana mnogi spašeni umiru zbog lošeg zdravstvenog stanja, dok je većina spašenih s krijumčarskih brodova i dalje u teškom stanju.

Prethodni članak

Ko je bio Roland Garros

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!