Sead Begović – muslimanski “Zagrepčanec” i pisac kojeg tek treba pročitati

Sead Begović, pjesnik, prozaist, književni kritičar i urednik, kao čovjek preselio je iz ovog u Onaj svijet, a kao pisac iz neposredne književne savremenosti preselio je u književnu povijest.

 

Piše: Sanjin KODRIĆ

Kao i kod svake druge smrti čovjeka, trenutak je to konačan i trenutak rastanka – trenutak kad se jednom zauvijek završava jedan zemni ljudski život, život uvijek jedinstven i neponovljiv, trenutak bolan za sve njegove, i za sve one koji su ga voljeli i koji su s njim na neki način bili bliski. No, u slučaju pisca, to je i trenutak kad se završava i jedan književni život, također jedinstven i neponovljiv, barem kod onih pisaca koji su u književnosti uspjeli postati svoji, samosvojni i prepoznatljivi, pa je smrt pisca i trenutak rastanka s jednim živim svijetom književnog stvaranja.

Međutim, smrt pisca nije nužno i smrt njegova književnog djela – prešavši iz žive književne savremenosti u književnu povijest, piščevo djelo, ipak, ne mora umrijeti. Makar je tako – ili makar bi tako trebalo biti – kod pisaca onog formata kakav je bio Sead Begović. Uz ovo, Begović je bio pisac ne jedne već dviju književnosti – hrvatske i bošnjačke, pa bi mogao imati i ne jedan već upravo dva svoja književnopovijesna života.

SVE BEGOVIĆEVE DOMOVINE

Rođen 1954. godine u Zagrebu, u Hrvatskoj, kao sin Ibrahimov, sin doseljenog bosanskog muslimana, Sead Begović već rođenjem dobio je svoje dvije domovine – Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, tj. hrvatsku domovinu svojeg života i bošnjačku domovinu svojih predaka. A to nije samo Begovićeva privatna biografska činjenica već je to i njegova književnopovijesno relevantna datost.

Jer, Begovićeve dvije domovine jesu i ljudske, odnosno pitanja njegova ličnog identiteta (ili, tačnije rečeno, njegovih ličnih identiteta), ali su to i njegove književne domovine, tj. pitanja njegovih barem dvostrukih književnih identiteta. Šta je to iz domovine svojih predaka, iz njezina jezika, iz njezine književnosti i kulture, iz njezine tradicije i duhovnosti, Sead Begović unio u hrvatsku književnost – pitanja su koje po prirodi stvari pripadaju kroatistici, odnosno historiji hrvatske književnosti, i ona bi svakako trebala tragati za odgovorima na ova i ovakva pitanja, a čime bi kroatistika sigurno otvorila još jedan novi, dodatni krug u razumijevanju Begovićeva književnog djela. Istom logikom, bosnistici, odnosno historiji bošnjačke književnosti pripadaju ekvivalentna pitanja, samo u suprotnoj perspektivi: šta je to Sead Begović unio u bošnjačku književnost iz svojeg hrvatskog konteksta, iz njegova jezika, njegove književnosti i kulture, iz njegove tradicije i duhovnosti?

I bosnistika bi svakako trebala tragati za odgovorima na ova i ovakva pitanja, pri čemu bi i ona tako zasigurno otvorila nove krugove u razumijevanju književnog djela Seada Begovića. Begović, istina, nije neposredno učestvovao u književnom životu Bosne i Hercegovine, pa nije bio pisac bosanskohercegovačke književnosti kao takve, niti se lično s njom izravno identificirao, što, međutim, ne znači da se njegova književna pojava ne može posmatrati i s obzirom na širi bosanskohercegovački kontekst, makar u smislu da ga i Bosna i Hercegovina, kao zemlja njegovih predaka, također osjeća svojim. I to također treba imati u vidu, naročito u bosnističkoj perspektivi.

Sead Begović bio je, dakle, interliteraran i interkulturalan pisac, ali ne na način danas aktuelnih moda i pomodnosti, već suštinski, organski, po stvarnoj izraslosti iz oba ova književna i kulturalna konteksta, i hrvatskog i bošnjačkog, a konačno i po svojim svojevrsnim traženjima, pa i stvarnim dramama identiteta. Doduše, ovakva traženja i ove identitetske drame nisu neka od dominantnih tematsko-motivskih čvorišta Begovićeva književnog djela, ali jesu prisutne u njemu kao svojevrsna konstanta, diskretna ali realna, a možda i kao jedan od niza važnih, duboko unutrašnjih i suštinskih pokretača Begovićevih i ljudskih i književnih nemira, odnosno njegovih i ljudskih i književnih traženja. A to na poseban način određuje mjesto Seada Begovića u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti.

Gledano iz perspektive bošnjačke književnosti, Sead Begović svojevrsna je “egzotična” pojava u bošnjačkoj književnoj povijesti. To se posebno odnosi na njegov početni i rani književni rad, tj. na Begovićevo književno stvaranje do devedesetih godina 20. stoljeća, odnosno na knjige kakve su, najprije, Vođenje pjesme (pjesme; Zagreb, 1979), a potom i Nad pjesmama (pjesme; Zagreb, 1984), Ostavljam trag (pjesme; Zagreb, 1988) i Bad blue boys (pjesme i priče; Zagreb, 1990), u kojima je Begović uglavnom sasvim karakterističan autor tadašnjeg savremenog hrvatskog pjesničkog, odnosno uopće književnog stvaranja, s malo, a nekad i bez neke bitnije veze sa specifičnostima konteksta bošnjačke književnosti i kulture kako ovog vremena, tako i inače. Posebno u svojoj prvoj knjizi, Begović je tad jedan od tzv. “offovaca” u hrvatskoj književnosti, pjesnik antitradicionalist i antimodernist, pjesnik sasvim savremenog trenutka, odnosno pjesnik okrenut od pjesništva zaokupljenog primarno egzistencijalnim pitanjima ka prvenstveno “tekstualnom konkretizmu”, dominanto pjesnik fragmentirane stvarnosti, jezičkog ludizma i konstruiranosti književnog svijeta, pjesnik slobodne misli i tijela, kao i urbanog zagrebačkog miljea, sa svojom specifičnom mikrokulturom, uključujući i subkulturalni aspekt.

Istina, ubrzo, počev od njegove druge, a još izraženije od njegove treće knjige, Begović se počinje mijenjati. To je napokon cjelovitije prisutno u knjizi Nova kuća (pjesme; Zagreb, 1997), simboličnoj po svojem naslovu i prekretnom u ovom smislu, pa je ova knjiga možda i središnja knjiga Begovićeve književne gradnje, a što se potom nastavilo u njegovim narednim knjigama – Između dviju udobnosti (pjesme; Zagreb, 2002), Prorok u našem vrtu (izbor iz poezije; Zagreb, 2002) i Sanjao sam smrt pastira (kratke priče; Zagreb, 2002).

Tad, nesumnjivo u vezi i s iskustvom rata i sirove zbilje koja prodire i u njegov lični svijet, ali i s iskustvom suočavanja sa životom kao takvim i iskustvom pune zrelosti, u Begovićevu poeziju i njegov književni rad uopće sve izrazitije ulaze i egzistencijalna pitanja, svijet vlastite i porodične privatnosti, ali i društva, politike i svakodnevnog postojanja, pa Begovićeva književnost postaje između svega ostalog i “životnija”, a svakako je sve ličnija i stvarno proživljenija. Tu se dešava i Begovićevo sad drugačije traganje, pa je to sve više i traganje za Istinom, za duhovnošću i, konačno, Bogom, ali i njegovo otkrivanje i drugog pola njegove književno-kulturalne i tradicijsko-duhovne osnove, one iz Bosne, domovine njegovih predaka. Begović sad piše pjesme u kojima se javljaju i porodični motivi (supruga, sin i majka kao motivi kroz koje traži svjetlo, a lik oca kao mjesto nerazumijevanja i nesporazuma), zatim motivi kakvi su smrt, ljubav, nebo, domovina i, naravno, Bog…

PJESNIK KAJKAVŠTINA, ČAKAVŠTINA I TIPIČNIH BOSNIZAMA

Nakon ovih i ovakvih promjena, u književnom stvaranju Seada Begovića slijedi i prvo koliko-toliko cjelovito kontekstualiziranje pjesnika u okvire i bošnjačke književnosti kao takve, i to u reprezentativnoj ediciji Bošnjačka književnost u 100 knjiga Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u Bosni i Hercegovini, gdje je Begović predstavljen knjigom Sve opet postoji (izabrane pjesme; Sarajevo, 2007). U nastavku slijede i knjige Osvrneš se stablu (izabrane pjesme; Zagreb, 2008), Uresi: aplikacije (pjesme; Zagreb, 2008), Džibrilove oči (kratke priče; Zagreb, 2008) i Zvekirom po čelu (pjesme; Zagreb, 2012), a onda i sudbinski posljednja U potrazi za Zlatom: Izabrane ljubavne pjesme (1979.–2015.) (Zagreb, 2015), vjerovatno i najintimnija, ili najprivatnija Begovićeva knjiga, ali i knjiga svojevrsnog ličnog supružničkog duga. Pri svemu ovom, Sead Begović u drugom, zrelom dijelu svojeg književnog rada jeste po mnogo čemu onaj odranije poznati pjesnik, ali sad i drugačiji, a do kakve je promjene došlo, pokazuje i pjesma Prazni kovčeg tijela iz pjesničke zbirke Zvekirom po čelu:

 

Otvorim oči! O Allahu dragi

Napredujem u mraku

Ulazim li to u vječnost?

Ili padam udaren maljem

u grješnu tamu tuđe utrobe

začet od turobnog glasa

nepoznata čovjeka, a

stranci su besmrtni, uvijek ih ima

čekamo ih kao vjerovnike

i pobijemo, jer su posve drukčiji

a naša bolna leđa ne podnose

taktove sagibanja pred neznancima

kojima svakako treba potpaliti mozak

a zatim im prodati dušu

pa se klanjati praznom kovčegu tijela

a gdje drugdje nego u Hrvatskoj

gdje sam ja manjina

a Allah nije

 

U perspektivi historije bošnjačke književnosti, Sead Begović, očito, jeste i muslimanski “Zagrepčanec”, pjesnik osobenih interliterarnih i interkulturalnih “kratkih spojeva”, pjesnik u čijim se stihovima javi i kajkavština, pa i čakavština, ali i neki tipični bosnizam uz njegov hrvatski jezički standard. Takav je Sead Begović vjerovatno i u perspektivi hrvatske književnosti, samo u suprotnom smislu, a kad na fonu onog što je njegov (i) muslimansko-bošnjački identitet sličnom pjesničkom slašću “kratkih spojeva” može dražiti i onaj fragment pjesme Pismo mrtvog pjesnika kad mrtvi pjesnik na sljedeći način gleda novog, mladog pjesnika koji dolazi poslije njega:

 

Pogledam ga odozgo
kao savanski šakal
umorno mladunče
naivne antilope
Pogledam ga zadovoljan svojim
bivšim životom
i sadašnjom svojom smrću
Na Svetog će Nikolu pršiti snijeg
a mladac će ovaj mrkog Krampusa dobit
kao i sva zločesta djeca bez mjere
i osjećaja za vrijeme koje
nepovratno izmiče ispod naših nogu i
odnosi nam snagu
isušuje kožu
Zvijezdu ću njegovu tek rođenu skinut
iskre mu s glave otpuhnut
a u uho mu gluho korov zasadit
Na ovome hrvatskom nebu
svijetlit će samo Ja pa Ja pa Ja

UVRŠTEN U TRIDESETAK ANTOLOGIJA

Danas, kad je Sead Begović otišao s Onu stranu života, ova njegova pjesma ne može se čitati kao prije, kao ni, uostalom, njegovo sveukupno književno djelo. Ono je višestruko složenije negoli se to možda dosad činilo, pa i takvo da u njemu ima mjesta i za Begoviću najbliže, hrvatsko nebo i za bosansku zemlju njegovih predaka, odnosno takvo da je tu i Uzvišeni Allah i Sveti Nikola, a zapravo tu je ono čega kod većine i hrvatskih i bošnjačkih pjesnika nema na jednom mjestu. A uz ovu pjesnikovu širinu i složenost njegova svijeta, tu je prije svega istinska poezija, poezija koja je pjesniku bila sušta ljudska potreba, pa je valjda i zato toliko snažna i toliko uspješna.

Ovome treba dodati i Begovićev prozni književni rad, po svojoj suštini neodvojiv od njegove poezije, kao i njegov uporan i marljiv književnokritički rad, kojim je kao gotovo izumrlom književnonaučnom disciplinom Begović također izražavao svoje književno, a opet prvenstveno pjesničko biće, čak i onda kad se bavio i likovnom kritikom, koju je također jedno vrijeme pisao. Uz književnokritičke knjige Književna otkrivanja (Zagreb, 1998), Pjesmozor (Zagreb, 2006) i Književni meridijani (Zagreb, 2007), tu je i njegov rad u redakciji za kulturu zagrebačkog Vjesnika, kao i njegov urednički rad, posebno vezan za časopis Behar Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, koji je Begović godinama predano uređivao u najboljoj tradiciji najstarijeg bošnjačkog časopisa za književnost i kulturu.

Pa ipak, nemoguće je ne primijetiti da književni, a onda i ukupni rad Seada Begovića još nije cjelovito pročitan, a posebno nije vrednovan onako kako to zaslužuje, i to ni u okvirima hrvatske, ni u okvirima bošnjačke književnosti i kulture, štaviše u bošnjačkoj književnosti i kulturi posebno to, nažalost, nije slučaj. Istina, pjesme Seada Begovića uvrštene su u tridesetak pjesničkih antologija, i to uglavnom svaki put druge, različite pjesme, što njegovo djelo praktično čini antologijskim.

No, paradoks je svoje vrste da, uprkos tome, Begovićev književni rad nije nagrađen velikim književnim nagradama ni u hrvatskoj ni u bošnjačkoj književnosti, u bošnjačkoj književnosti čak nikakvim književnim priznanjem. To je šansa koju je, kao nesuđeni svoj dobitak, propustila i hrvatska i bošnjačka književna kritika za Begovićeva života, ali je to i prilika koja stoji kao izazov i mogućnost iskupljenja i za hrvatsku i za bošnjačku književnu historiju. Time bi književna ostavština Seada Begovića dobila svoj trajni književnopovijesni život, a historije i hrvatske i bošnjačke književnosti djelo pisca kojeg kao vlastitu neupitnu vrijednost imaju čast pamtiti.

PROČITAJTE I...

Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda

U kratkom smo periodu izgubili dvije važne ličnosti, obje temeljito vezane za Sarajevo i pop-glazbu koja je u njemu stvarana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!