SDP vozi svoj posljednji krug

Primjetna depatriotizacija SDP-a, njegovo svođenje na ulogu domaćina političkom parazitu Našoj stranci, stavljanje interesa centrale i koalicije u Kantonu Sarajevo iznad interesa stranke i stranačkih ogranaka u drugim kantonima te pokušaj da se na javnu scenu vrati ideološka i identitarna konfrontacija, prvenstveno među Bošnjake, nisu nikakav novi, a kamoli svježi politički kurs, nego spirala daljnjeg propadanja ove stranke

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Jedna od najpoznatijih izjava Karla Marxa (u kojoj je ustvari Marx parafrazirao Hegela) jeste ta da se historija ponavlja dva puta – prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Ironično, ali upravo je to slučaj s ovdašnjim ideološkim baštinicima Marxove političke i ekonomske misli (barem se dotični tako predstavljaju i samolegitimiraju). Bilo je nečega operetno tragičnog u svojevremenom Lagumdžijinom unutarstranačkom puču kojim je potpuno preuzeo SDP iz ruku “stare garde” Nijaza Durakovića i načinio ga strankom jednog lica: zakulisne igre, spletke kojih se ne bi postidio ni bizantijski dvor, dramatična sjednica i ponešto vizionarski govor odlazećeg Durakovića, koji je, poput nekog antičkog vladara, dok ga dojučerašnji ljubimci ruše s trona, prokleo svoje nasljednike i prorekao smrt SDP-a i ideje socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. Skoro dvije decenije poslije, čini se da se Durakovićeva kletva ispunjava jer je pad Durakovićevih nasljednika sasvim farsičan. Izbacivanje Lagumdžije i ostalih iz SDP-a bila je samo formalna potvrda postojeće činjenice da se oni ionako više ništa ne pitaju u toj stranci, štaviše, da su krajnje nepoželjni kao simboli starog političkog kursa s kojim nova postava više ne želi biti poistovjećivana.

U suštini, takav trend nije ništa novo ili neočekivano, ne samo u kontekstu komunističke i neokomunističke, bolje rečeno, boljševičke političke kulture nego i što se tiče direktnih aktera. Svojevremeno je i Nijaz Duraković u tišini i šutnji ispratio političku likvidaciju i društvenu marginalizaciju svog prethodnika i mentora Hamdije Pozderca, čijih se zasluga sjetio tek 1990. godine, kada se, zbog prvih demokratskih izbora, trebalo u Krajini pozivati na zasluge i lik druga Hamdije, pa stoga nije čudno da se ista praksa nastavlja i dan-danas. Partijski “regicidi” i čistke dojučerašnjih drugova dio su političke kulture ljevice otkad se ona politički artikulira, a što su više pozicije s kojih se drugovi obaraju, time je i dublji ambis u kojih ih se baca optužbama. Tako je Lagumdžija za svoje današnje likvidatore, a nekadašnje “mezimce” i miljenike, notornu grupicu “rektalnih alpinista” u narodu poznatu kao “pozlatak”, postao ne samo “grobar socijaldemokratije” već i “Izetbegovićeva krtica” čije će odstranjivanje pripomoći vraćanju partije na pravi put. Farsični utisak cijelog tog događaja dodatno je pojačan i spoznajom o otužnoj strukturi “najnovije garde”, koja je obavila Lagumdžijino stranačko upokojenje.

Posmatrajući gotovo komične političke profile i izuzetno skromne kapacitete nove SDP-ove postave, moglo bi se možda lamentirati i nad Lagumdžijinim odlaskom, ali i nad sudbinom SDP-a i same socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. No, uvijek se treba prisjetiti da je današnja degeneracija SDP-a upravo rezultat “Lagumdžijinih vremena”, te da su sadašnji stranački lideri posljedica specifične kadrovske politike bivšeg predsjednika Lagumdžije, baš kao što je i sam Zlatko Lagumdžija bio politički proizvod vremena odumiranja i mutacije nekadašnjeg SKBiH, kojim je “predsjedavao” Nijaz Duraković. Također se dobro podsjetiti olovnih vremena Alijanse za promjene (narodski poznate kao Alijansa za potjere), koju je predvodio Lagumdžijin SDP, ali i kasnijeg djelovanja SDP-a, u periodu nakon 2010. godine, i ogromnih i katastrofalnih grešaka kakva su svojevremena tzv. asimetrična ustavna rješenja te Zakon o prebivalištu. Zbog svega toga, moglo bi se lakonski reći, “sam pao, sam se ubio”, no, ipak, riječ je o procesima koji imaju implikacije za čitavo društvo i na samu državu.

Današnja deintelektualizacija i teritorijalizacija SDP-a, te podređivanje stranke uskim i sasvim lokalnim interesima sarajevske centrale naslućuju degeneraciju ove stranke na nivo kantonalnog igrača. Svođenje SDP-a na ulogu druge violine kantonalnog političkog orkestra, kojim dirigira Naša stranka, kao i ideološki i intelektualni outsourcing, također u Našu stranku, pokazuje da je SDP praktično na izdisaju i da vozi svoj posljednji počasni krug.

SDP-om danas upravljaju osobe koje praktično nisu ni treći politički red, ljudi koji su tu gdje jesu zbog paranoične Lagumdžijine potrebe da se okruži političkim patuljcima skromnih sposobnosti. Stoga nije ni čudo da su njihovi i intelektualni i politički obzori patuljasti, da im pogledi ne dopiru dalje od granica Kantona Sarajevo, pa u nedostatku istinske političke i ideološke platforme, SDP danas statira kao pasivni i poslušni partner unutar ugovorene političke bračne zajednice po imenu Bh. blok. Ta zajednica podsjeća na onu vrstu braka, vrlo čestu u literaturi, na nezdravi i neiskreni odnos između mladog i ambicioznog skorojevića bez prebijene pare i stare, ali imućne usidjelice. Kako nam je poznato, takve vrste priča uglavnom završavaju nesretno, tako što mladić prisvoji svu imovinu ocvale udavače i ode svojim putem, dok ona ostane sama i zaboravljena, sada još i bez igdje ičega. Upravo je takva vrsta parazitskog i vampirskog odnosa između Naše stranke i SDP-a, gdje Naša stranka koristi SDP ne samo da bi vladala Kantonom Sarajevo nego i kako bi utjecala na procese na višim nivoima vlasti. Činjenica da takva politika izuzetno šteti SDP-u dvostruki je dobitak za Našu stranku, koja ne samo da time udara daleko iznad svoje kategorije i klase nego i dodatno slabi konkurentski SDP, čije glasačko tijelo svakako namjerava preoteti. To da današnje vodstvo SDP-a ne zna prepoznati takav parazitski proces i odnos upravo i potvrđuje koliko su zapravo oskudni njihovi politički kapaciteti.

No, umjesto da se otrgne iz ralja ove puzajuće političke smrti, novo rukovodstvo SDP-a odlučilo se na ispucavanje jeftinih parola, promoviranje uravnilovke (iako se samo rukovodstvo sastoji od preduzetnih buržuja), ali i pokušaj da zapale gotovo ugasli plamen ideoloških i identitarnih sukoba među Bošnjacima. Postoji li bolji prikaz ova dva procesa, lukavog i malignog parazitstva Naše stranke i blentavog i hojratskog parolašenja SDP-a, od nedavnog samoprozvanog “Marša antifašista” u Sarajevu? Dok je Nermin Nikšić na Baščaršiji iz prvih redova, okružen jugoslavenskim zastavama i ocvalim članstvom, ispaljivao subudalaste pokliče, rehabilitirao komunizam, svojatao antifašizam i najavljivao obračune s fatamorganom navodno uskrslog fašizma, dotle ga je Predrag Kojović diskretno iz pozadine, pazeći da ne bude u prvom redu, ali da ipak bude viđen, kako od učesnika, tako i novinskih fotoaparata, ohrabrivao i poticao. Time se liberal Kojović suptilno distancirao, izbjegavajući da bude glavna meta zgražanja javnosti zbog ovog komunističkog bala vampira, ali istovremeno i upisao političke poene kod učesnika ovog skupa, ali i svih onih ljevičara koji vjeruju u “vaskrsnuće” titoizma.

Ipak, ovakva vrsta političke i intelektualne truhleži za sada je najraširenija u centrali i u sarajevskom ogranku SDP-a, koji je ionako katastrofalno loše prošao na prošlim izborima. Druge, daleko uspješnije kantonalne organizacije SDP-a, naročito ona tuzlanska, koliko-toliko su se pokušavale oduprijeti pokušaju sarajevske filijale da zarad vlastitih računa povuče čitavu stranku na dno. No, čini se da je sječa bivših “crvenih knezova” napravljena i kao upozorenje svima onima koji pomišljaju da se usprotive volji Glavnog odbora. Vijest o tome da SDP TK zbog odluka stranačke centrale mora ići u opoziciju, iako je riječ o pobjedničkoj stranci na nivou kantona, dočekana je u Tuzli s prigušenom konsternacijom i razočarenjem koje može, a vrijeme će pokazati, imati dalekosežne i dugotrajne posljedice za opstanak SDP-a kao najjače stranke u Tuzlanskom kantonu. Slučajno ili ne, ali uslijed ovakve politike SDP-ove centrale, pored Naše stranke, najviše je i profitirao politički davljenik i stradalnik Fahrudin Radončić, koji je praktično dobio “poljubac života” nakon katastrofalnog brodoloma pretrpljenog na prošlogodišnjim općim izborima.

Mora se primijetiti i to da postoji još jedna dimenzija poslijeratnog djelovanja ljevice u Bosni i Hercegovini, koja se najblaže može nazvati sasvim nenarodnom. Za razliku od proklamiranih ideala borbe za narod iz naroda, ovdašnja ljevica, u svakoj mogućoj nijansi, bila je od početka čedo i projekt pojedinih stranih ambasada i politika država koje one zastupaju. Kakav je utjecaj imala nekadašnja Kominterna na komunističke partije širom svijeta, takav danas imaju pojedine zapadne ambasade na ovdašnju ljevicu. Ambasade ne samo da su inicijatori i pokretači pojedinih političkih projekata “građanske” ili “ljevičarske” provenijencije, oni su i njihovi sponzori, a često i naredbodavci. Preko ambasada se prave dogovori, pomiruju zavađena ega, određuju prihvatljivi politički partneri i uspostavljaju koalicije, pa čak vodi i kadrovska politika. Čini se da za našu ljevicu ambasade služe i kao neka vrsta političkog proročišta, pa se spram naklonosti ili nenaklonosti ambasada mogu tumačiti i političke sudbine ovdašnjih ljevičara.

U tom kontekstu, sasvim je očito da je danas Naša stranka ono što je nekad bio SDP, a da se SDP pokušava izboriti za naklonost tako što će od sebe odstraniti “elemente” koji ne rade u skladu s političkom linijom koju zadaje ambasada. Upravo kroz takvu prizmu, potrebe pojedinih ambasada da se po svaku cijenu osnaže novi miljenici i održi njihovo trenutno omiljeno čedo i prioritetni projekt – skupštinska većina i Vlada Kantona Sarajevo – treba posmatrati ne samo suicidalno ponašanje SDP-a već i nastanak nekih novih političkih stranaka te rezerviranost ambasada prema nekadašnjim miljenicima.

Ostaje otvoreno pitanje zašto su oni koji su pola prošlog stoljeća utrošili hiljade milijardi da bi srušili komunizam odmah krajem agresije odlučili da pod parolom demokratizacije i otvaranja društva u Bosni i Hercegovini napadnu na autentične političke ukuse ovdašnjeg naroda, te zašto su zapeli svim silama da uspostavljaju, jačaju i podržavaju političke neokomunističke projekte koje listom vode pripadnici nekadašnje komunističke nomenklature ili osobe porodično i ideološki bliske takvim krugovima. Kakvi su interesi u pitanju, kakva ideologija i kakve vizije?

Sve u svemu, primjetna depatriotizacija SDP-a, njegovo svođenje na ulogu domaćina političkom parazitu Našoj stranci, stavljanje interesa centrale i koalicije u Kantonu Sarajevo iznad interesa čitave stranke i stranačkih ogranaka u drugim kantonima te pokušaj da se na javnu scenu vrati ideološka i identitarna konfrontacija, prvenstveno među Bošnjake, nisu nikakav novi, a kamoli svježi politički kurs, nego spirala daljnjeg propadanja. Hoće li SDP doživjeti sudbinu Stranke za Bosnu i Hercegovinu, hoće li se raspasti na više kantonalnih stranaka, hoće li poslužiti kao posljednje utočište političkih pogleda generacije koja biološki nestaje, hoće li umirati na rate, od izbora do izbora – sve su to otvorene i izgledne mogućnosti. Ono što je sigurno jeste da su zlatna vremena SDP-a zauvijek i nepovratno prošla.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!