Savezništvo cionista i antisemita bez “znanja” New York Timesa

Soufan, kao i mnogi drugi zapadni analitičari kada su u pitanju zbivanja na Bliskom istoku, pravi fulu spomenom Balkana. Ovdje se iznova insinuira kako je napad na BiH i na Kosovo iz devedesetih godina bio zapravo najprije interni “vjerski” sukob koji je poslužio međunarodnim džihadlijama za stjecanje ratničkog iskustva. Ovaj dio teksta donekle se poklapa sa srbijanskom propagandom stare škole. Potom se nadovezuje na strijelca s Novog Zelanda, ne spominjući da je on crpio nadahnuće s Balkana, ali ne od džihadlija nego od srpske vojske. No, zato kaže da je prije novozelandskog pokolja masovni ubica boravio u Ukrajini. Bijele rasiste autor uglavnom svodi na domaći američki terorizam iako se radi i o evropskom, a Al-Kaidu na međunarodni

Piše: Amir TELIBEĆIROVIĆ

“Kada mladi musliman koji je radikaliziran preko interneta ubije u ime islamističke ideologije, nije nam problem nazvati ga teroristom i povezati s grupama kao što je ISIL. Kada mladi bijelac, radikaliziran na sličan način, ubije u ime rasističke ideologije, nazivamo ga poremećenim”, skraćeni je uvod u članak objavljen 5. augusta u New York Timesu pod naslovom Proveo sam 25 godina boreći se protiv džihadista. Bijeli rasisti nisu puno drugačiji.

Potpisnik članka izvjesni je Ali H. Soufan, bivši uposlenik FBI agencije i autor knjige Anatomija terora.

Iz uvoda je jasno da se članak bavi aktuelnim izvještajima o terorističkim napadima tzv. bijelih supremacista u nekoliko američkih i evropskih gradova. Istovremeno, naglašava se nejednakost u javnom tretmanu između napada s muslimanskim predznakom i onih s rasističkim predznakom. Mnogi svjetski mediji nemaju isti pristup tumačenju uzroka i posljedica, motivacije ili profila samih počinioca, što je odavno poznato. Na prvi pogled ništa sporno u samom osvrtu na tematiku. Međutim, prolazeći kroz tekst, moguće je vidjeti određene društveno-političke sugestije, što odaje ili djelimičnu neupućenost autora ili namjerno navođenje čitalačke publike na nešto deseto u odnosu na naslov.

Soufan je naveo u članku kako je 25 godina proveo boreći se protiv terorizma na terenu, po zadatku iz svoje agencije. Na osnovu toga i kaže da prepoznaje sličnosti između uspona Al‑Kaide devedesetih i uspona rasističke ideologije danas. To mu daje određenu potkovanost da se javno bavi ovom temom, ali ne daje mu baš previše osjećaj za tačnost. Poneki su mu zaključci neobjektivni, ali su izmiksani sa stvarnim događajima pa na prvi pogled neupućenoj čitalačkoj publici mogu djelovati sugestivno.

Naprimjer, u članku kaže kako su “obje grupacije” imale ratna iskustva; džihadisti, kaže, u Afganistanu tokom osamdesetih godina i na Balkanu devedesetih godina, a za bijele rasiste kaže da su iskustva stjecali borbama u Ukrajini prije nekoliko godina. Dakle, stara je priča da su afganistanski mudžahedini pružali otpor sovjetskoj okupaciji uz potporu iz SAD-a, iz čega je poslije navodno nastala Al‑Kaida. Međutim, Soufan, kao i mnogi drugi zapadni analitičari kada su u pitanju zbivanja na Bliskom istoku, pravi fulu spomenom Balkana. Ovdje se iznova insinuira kako je napad na BiH i na Kosovo iz devedesetih godina bio zapravo najprije interni “vjerski” sukob koji je poslužio međunarodnim džihadlijama za stjecanje ratničkog iskustva. Ovaj dio teksta donekle se poklapa sa srbijanskom propagandom stare škole. Potom se nadovezuje na strijelca s Novog Zelanda, ne spominjući da je on crpio nadahnuće s Balkana, ali ne od džihadlija nego od srpske vojske. No, zato kaže da je prije novozelandskog pokolja masovni ubica boravio u Ukrajini. Bijele rasiste autor uglavnom svodi na domaći američki terorizam iako se radi i o evropskom, a Al‑Kaidu na međunarodni. Dalje nabraja statističke razlike iz 2018. godine, u omjeru rasističkih napada na američkom tlu u odnosu na džihadističke, gdje se spominje da su napadi ovih drugih brojčano u padu naspram prvih.

Nekoliko je značajnih stvari u cijeloj priči izostavljeno. Najprije da napadi bjelačkih rasista imaju dosta dužu “tradiciju” nego što je navedeno, tj. nisu začeti s nedavnim sukobima u Ukrajini, iako su donekle povezani i s njima. Nema pregleda razvoja desničarskih napada bjelačkih ekstremista širom Evrope, SAD-a i Australije od Drugog svjetskog rata do danas, davno prije nove generacije bijelih supremacista sadašnjice, kao i prije Al‑Kaide i sličnih organizacija. Čak se ne spominje ni kontroverzni austrijski političar Jörg Haider, čija je kratkotrajna popularnost sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća izazvala seriju neonacističkih napada na emigrante u Austriji te još ponegdje u Evropskoj uniji.

Balkanski ratovi iz devedesetih, koji se najviše vezuju s agresijom na Hrvatsku i na BiH, kako je poznato, donekle su uzrokovani sekularnim etnonacionalističkim pretenzijama, a ne džihadističkom ideologijom. Naravno, Soufan se ovdje nadovezuje na prisustvo određenog broja inozemnih mudžahedina na bosanskim linijama fronta, te navodnu povezanost nekih od njih s Al‑Kaidom nakon agresije. Samo ne spominje da oni nisu bili ni uzročnici rata, a ni glavni akteri istog. Isto se odnosi i na kosovsko ratište. Također ne spominje da se na balkanskim ratištima povremeno provlačio i taj bjelački rasizam, kako kroz šovinizam iz ondašnje Hrvatske i Srbije, tako i kroz inozemne borce dobrovoljce, među kojima je bilo i neonacista. Nadahnuće za bjelačke rasiste na drugim kontinentima koji su došli do izražaja par decenija kasnije stiže također s Balkana, ali to se ovdje ne elaborira.

Možda i najznačajnije od svega, ovdje se ne spominju uzroci niti jednog ni drugog ekstremizma. Ne spominje se državni terorizam jer se valjda podsvjesno smatra da on ne postoji kao takav. Naime, javna je tajna da je Al‑Kaida nekad bila finansirana i naoružavana od SAD-a, ali u državni terorizam možemo ubrajati i međunarodno bespravni napad na Irak, od čega je stradalo na hiljade civila, čime je Al‑Kaida bila ojačana, a zatim ubrzo i već postojeći bjelački rasizam. Mnogi američki vojnici okrenuli su se rasističkoj ideologiji nakon boravka u Afganistanu i Iraku. Mučilišta za Iračane i Afganistance od regularnih američkih i britanskih trupa, kao što je bio Abu Ghraib, također se mogu podvesti pod rasizam i terorizam. Ako ne čisto bjelački (u mučenjima i ubistvima Iračana sudjelovali su i pripadnici drugih rasa u vojsci SAD-a, ne samo bijelci), onda svakako zapadnjački. Zatim, imamo i zloglasni zatvor Guantanamo, te bombardiranja Libije, Sirije i drugih područja Bliskog istoka i Afrike. Sve bi se to u nekom širem sagledavanju, dosta širem od ovog članka, moglo podvesti pod državni i korporativni terorizam koji, ako nije striktno bjelački, ima veze s njim. Ostaje neobrađen i državni terorizam Rusije koji je ostavio ogromnu destrukciju i civilne žrtve u Čečeniji, kao i u aktuelnom sirijskom sukobu.

Još jedan državni terorizam ovdje nije spomenut, a on hrani i bijelu rasističku ideologiju i takozvanu džihadističku, možda više nego bilo koji drugi. To je cionizam, odnosno vojni i državni vrh Izraela. Palestinski civili nisu žrtve samo agresivnih doseljenika na okupiranim područjima nego i izraelskog državnog aparata, koji spada u enciklopedijski primjer državnog terorizma. Ništa se o tome ne govori u ovom članku koji je namijenjen širokoj internacionalnoj čitalačkoj publici zbog reputacije i popularnosti New York Timesa.

I sam autor kao nekadašnji uposlenik američke državne agencije, kada za sebe kaže da je proveo toliko godina u Afganistanu “boreći” se protiv terora, kao da neizravno priznaje svoj doprinos terorizmu. Niko od nas ne može sa sigurnošću znati šta je sve radio u Afganistanu, čime se bavio, ali ostaje da mu se vjeruje na riječ. Inače, u Afganistanu se već godinama, od posljedica detoniranih bombi i s osiromašenim i s obogaćenim uranijom, rađaju djeca s jezivim deformitetima širom zemlje, ali o tome se gotovo i ne govori. Te su američke bombe, prema statistikama, odnijele više života na afganistanskom tlu nego talibanski pokret. No, i dalje nema priče o teroru u tom kontekstu.

Za to vrijeme drugi američki medij, ne toliko poznat kao New York Times, naziva Truthout, objavljuje članak s naslovom Antisemitizam i cionizam su formirali brutalnu alijansu.

Sam naslov dosta toga govori, iako to ne bi trebala biti novost, mada za nekoga ipak jeste. Autorica ovog teksta Wendy Elisheva Somerson, praveći osvrt na nedavne rasističke izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa, pojašnjava kako bijeli rasisti često krive Hebreje za većinu svjetskih problema. Istodobno, mnogi od američkih bijelih supremacista podržavaju izraelsku državu. Kao jedan od primjera navodi Amerikanca Richarda Spencera, deklariranog rasistu i antisemitu koji još za sebe kaže da je “bijeli cionista”. On smatra Izrael revolucionarnom državom i primjerom uspješne etnošovinističke kreacije. S druge strane, izraelske vlasti to odobravaju jer im odgovara podrška tako srčanih rasista. Zapravo se najvjerovatnije radi o međusobnom razumijevanju dviju vrsta srodne ideologije, obje temeljene na rasizmu. Toga je bilo kroz historijat. Za balkansko podneblje možda je najpoznatiji primjer saradnja ustaša i četnika tokom Drugog svjetskog rata ili vojske RS-a i HVO-a za vrijeme napada na BiH devedesetih godina. U SAD-u su zabilježeni i prijateljski susreti između pripadnika Ku-Klux-Klana i pripadnika nekih crnačkih skupina koje nisu protiv rasne segregacije. Na ovoj se osnovi možda mogu shvatiti odnosi između Donalda Trumpa i izraelskih vlasti, bilo da su desničarske ili ljevičarske, samo neka su cionističke, dok istovremeno agresivni bjelački rasisti u Americi i Evropi fizički napadaju hebrejske sinagoge i same Hebreje koji žive u, takoreći, dominantno bjelačkim krajevima Zapada.

Mnogi mediji krive Trumpa za porast bijelog rasizma u Americi, iako je taj rasizam, kao i drugi rasizmi, bio aktivan u Americi i prije. Već su zaboravljeni rasni nemiri u vrijeme Baracka Obame, te sukobi crnačkih i bjelačkih rasista. Ipak, rijetki zapadni mediji pokušavaju pojasniti Trumpovu srdačnost prema Izraelu i obratno, dok su fizički napadani Hebreji izvan Izraela. Ko dovoljno poznaje filozofiju cionizma, trebao bi shvatiti logiku ovakvih politika. Samo površinski djeluju nelogične, inače nisu nelogične. Oni koji često kritiziraju Trumpa zbog ohrabrivanja domaćeg rasizma izbjegavaju ga kritizirati zbog odobravanja progona Palestinaca od svojih izraelskih pulena. Za to vrijeme čuveni New York Times ostade nedorečen za svoju milionsku publiku.

 

PROČITAJTE I...

Kada se apstrahiraju frustracije Turskom generalno i turskom antiterorističkom akcijom posebno, najveći dio Macronovog intervjua upravo je o toj potrebi autonomnosti evropske “odbrane”. Jeste malo to kontradiktorno s također izrečenim stavom da, po njegovom mišljenju, Evropa ima kapacitet da se brani. “Evropske zemlje imaju jake armije, naročito Francuska. Mi smo posvećeni sigurnosti vlastite teritorije kao i mnogim vanjskim operacijama.” Poput (neo)kolonijalnog komadanja Malija pod plaštom borbe protiv terorizma, radi zaštite ekonomskih i geostrateških interesa

Vlada južne austrijske savezne države Koruške, iz koje je Handke porijeklom, izvijestila je kako je naredila da se “odmah sagledaju” sve činjenice u vezi s podacima objavljenim u medijima “o navodnom jugoslavenskom pasošu” tog autora.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!