fbpx

Sarajevo između Savojskog, Luburića i Karadžića

U Sarajevu se pet stoljeća živi i umire i bori s višeglavim zlom. Ne može ga se svesti samo na jedan period zato što to nekome iz ideoloških, nacionalnih ili političkih razloga odgovara. Nema među žrtvama manje važnih, nemaju Luburićeve žrtve, nemaju žrtve fašizma iz Drugog svjetskog rata “veću vrijednost” (ali ni “manju”) od drugih sarajevskih žrtava kroz njegovu povijest, uključujući i žrtve fašizma iz perioda Agresije.

 

“Vjekoslav Maks Luburić u Sarajevo stiže 18. februara 1945. Iz Sarajeva odlazi 4. aprila. U međuvremenu, sarajevska vila koju je zaposjeo, postaće poprište najmonstruoznijih zločina. Možda se nikad u tako malom vremenskom intervalu toliko zla nije izlilo u Sarajevu”, napisao je ovih dana Boro Kontić, dugogodišnji novinar, direktor i osnivač Mediacentra Sarajevo, iako bi dobro trebao znati da to nije tačno, da je bilo većih zala u mnogo kraćim intervalima za pet stoljeća povijesti Sarajeva. Zato i stavlja ovo hinjsko “možda”, da se ružno sakrije iza očigledne neistine.

Zna Kontić, odnosno morao bi znati, da se ništa ne može porediti s oktobrom 1697. godine, kada Eugen Savojski do temelja spaljuje Sarajevo, ubija i u roblje odvodi njegove stanovnike. Ma kako nama, savremenicima događaja iz perioda Agresije, to zvučalo čudnovato, nepojmljivo i neprihvatljivo, s tim oktobrom od prije tri stoljeća teško da je uporedivo ijedno drugo zlo koje je zadesilo povijest ovog grada.

Sljedeće veliko zlo, hronološki gledano, sakriveno iz Kontićevog “možda”, dogodilo se u augustu 1878. godine, kada austrougarska vojska osvaja Sarajevo, ubija, pali, vješa, strijelja… Zatim stiže njemačka okupacija 1941. godine, kada u “malom vremenskom intervalu”, najviše već te godine, nacističko zlo odvodi hiljade stanovnika Sarajeva, uglavnom Jevreje, u logore iz kojih se malo ko vratio, u kojima su mučeni, izgladnjivani, zlostavljani i ubijani.

Ne treba zaboraviti ni stotine stanovnika Sarajeva, mahom izbjeglih ispod četničkog noža, koje ubijaju saveznici bombardirajući Sarajevo 1944. godine. Potom slijedi Luburićev zvjerski pokolj u proljeće 1945. godine. A istog tog proljeća nova vlast, provodeći uporedo osvetu i klasnu revoluciju, ubija bez sudskih presuda ili s karikaturalnim suđenjima još neutvrđeno koliki, ali nemali broj građana Sarajeva.

Nepunih pola stoljeća poslije dolazi do srpske agresije, do pokušaja osvajanja i okupacije Sarajeva. Uzmimo bilo koji jednoipomjesečni vremenski isječak iz doba kada je Mladićeva i Karadžićeva vojska držala Sarajevo pod opsadom nastojeći ga osvojiti i vidjet ćemo koliko je u njemu bilo strašnog i kontinuiranog zla – usmrćivanja, paljenja, uništavanja, izgladnjivanja, onemogućavanja dotoka vode, struje, plina, ubijanja u redu za hljeb, za vodu, na pijaci, u školi, u tramvaju, na ulici, u stanu i kući…

Pogledajmo, naprimjer, juni 1992. godine, u kojem je ubijeno više od 1.700 Sarajlija, ili maj iste te godine, kada ih je ubijeno 995, u augustu 962, sjetimo se prvih “Markala” 1994, pa drugih “Markala” 1995. godine…

A šta je, u konačnici, razlika između svih ovih pobrojanih događaja i Luburićevog koljačkog perioda? To što su uglavnom svima drugima, osim Luburiću i komunistima 1945. godine, mete bili identitetski (nacionalni i vjerski) Drugi i što su sve to bili osvajački ratovi. Luburić je u Sarajevu proljeća 1945. godine ubijao ideološke protivnike, krvavo, ustaški, rekli bismo, ali ništa više krvoločno (ni kvantitetom ni “kvalitetom”) od četnika, od Savojskog, od Nijemaca, od austrougarskih okupatora.

U Sarajevu se pet stoljeća živi i umire i bori s višeglavim zlom. Ne može ga se svesti samo na jedan period zato što to nekome iz ideoloških, nacionalnih ili političkih razloga odgovara. Nema među žrtvama manje važnih, nemaju Luburićeve žrtve, nemaju žrtve fašizma iz Drugog svjetskog rata “veću vrijednost” (ali ni “manju”) od drugih sarajevskih žrtava kroz njegovu povijest, uključujući i žrtve fašizma iz perioda Agresije.

Niko nema ekskluzivnu tapiju na antifašizam, ma šta se pod tim podrazumijevalo, naročito je nemaju oni koji su tokom posljednjih osamdeset godina mijenjali po potrebi kokardu za petokraku i obratno, niti oni koji su borbu protiv fašizma prespavali po podrumima, po ljubljanama, milanima, minhenima, studirajući po svjetskim univerzitetima, radeći po njemačkim bauštelama, krijući se kao lažni medicinari po bolnicama ili lažni novinari u kojekakvim pres-službama i redakcijama, da bi ovih godina izmigoljili iz svojih rupa kako bi onima što su se protiv fašizma borili po rovovima i bosanskim gudurama solili pamet krijući se i ovaj put, kao i devedesetih, ali sad iza petokraka, agresorskih zastava, Titovih slika i suknji ocvalih igračica kozaračkog kola. /M. S./

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!