fbpx

ŠANTIĆEV POTOMAK ME POUČAVA DA STOJAN JANKOVIĆ NIJE ZLOČINAC NEGO “NAŠ HEROJ”

Hoćete li pitati Mešu Selimovića i Skendera Kulenovića raduje li ih ili ljuti što su u Društvu pisaca Srbije? Ljute li se Izet Sarajlić i Ćamil Sijarić što su u srpskoj (odnosno crnogorskoj) književnosti? Ili je to sasvim prirodno, a ovo 'moje' nešto je sasvim neprirodno”

Piše: Ibrahim KAJAN

POSJET “POZNANIKA U PROLAZU”

Još ni sam nisam dobro upamtio novu adresu, kad jedne rane majske nedjelje kroz san začuh jako kucanje na vratima. Bunovan, pomislih da mi se pričinilo ili da još sanjam. Koju minutu kasnije, kucanje se ponovilo, i to baš na prozoru sobice u kojoj sam spavao. Skočio sam k’o oparen! Krupni muški glas viče mi iz grmlja pod prozorom: “Otvaraj, čovječe, prijatelj iz Mostara!”

Odmotavam kanafu kojom smo “zabravili” vrata i predamnom se ukaza mlađi čovjek koji se, koliko se sjećam, odazivao na prezime Radusinović. Milivoj Radusinović? “Mladi historičar.” “Eto, ja navratio, nešto sam poslom u Zagrebu! Hajmo na kafu!”

Pa šta ćemo, siđosmo niz Zajčevu u kafić na Kvaternik. Za stolom mi vadi iz tašne darove: svoju knjižicu i Slobodu s kraja decembra 1968. “Htjedoh ti kupiti i knjigu Salima Ćerića Muslimani srpskohrvatskog jezika, ali ne stigoh…”, kaže. “Ali, evo, donio sam ti svoju prvu knjižicu. Malo nešto o Šantiću!”, reče, otvori knjižicu i upisa mi posvetu. Iznenadih se. Nisam znao da piše. Kaže, “pišem ja, ne hvalim se”. Nastavi: “Pa, eto, da razmijenimo mišljenja. Napokon je krenulo i Muslimanima, dobro ide, sigurno ćete biti priznati kao etnička zajednica, a do nacije ima još podosta”, doda. “Otvori Slobodu”, kaže: “A ovaj Milivoj Mrkić baš sere, kao ispreskakao te, a vidi se iz aviona da je on ‘kles’o’ tvoj intervju’ po zadanoj mjeri, lijepio restlove da te prikaže ‘dobrim Hrvatom’ koji ‘zaslužuje’ biti članom Društva pisaca Hrvatske, jer po pjesmama si ‘niš korist’.” Smije se.

Iznenada se prisjetih da smo i u ona dva-tri susreta prije “vojske” ulazili u te muslimanske teme. O Ćerićevoj knjizi sam čitao jer je odmah po izlasku postala – “kontroverzna” i nemilosrdno napadana. Kupio sam je u Mostaru, na kratkom odsustvu, baš kad sam početkom decembra 1968. odgovarao Mrkiću na “dva pitanja” objavljena u Slobodi, koji mi ovaj donosi kao vijest staru pola godine.

Rađenović priča, govori, a meni oči pune sna. Pijem espreso. Prihvatam Slobodu. Pógledam onaj intervju koji je istinoljubivi Mrkić potpisao pseudonimom A. Ljubanov. “Ljubanov” otvara intervju podatkom da sam “odnedavno član DKH”. Kaže: “O Tvom ulasku u Društvo književnika Hrvatske kružile su razne priče. Ljute li te ili, možda, raduju?” “Ljubanov” nije zabilježio da sam ga pitao: “Hoćete li pitati Mešu Selimovića i Skendera Kulenovića raduje li ih ili ljuti što su u Društvu pisaca Srbije? Ljute li se Izet Sarajlić i Ćamil Sijarić što su u srpskoj (odnosno crnogorskoj) književnosti? Ili je to sasvim prirodno, a ovo ‘moje’ nešto je sasvim neprirodno?”

Drugo “pitanje” tog komunizmom zaogrnutog nacionaliste glasilo je: “Ja lično ne volim Tvoju poeziju. No, i mnogi drugi misle, čak i tvrde, da u Tvojoj poeziji ima nešto teško, nešto religiozno. Kako braniš svoju poeziju?” Smatrao sam to komplimentom. Objavio je i moju dodatnu rečenicu: “Ostavljam to na stranu pa se pitam: Zašto bi se i takva pozicija smatrala pozicijom drugog reda, a religiozni ljudi – građanima drugog reda?!”

Podigoh pogled na Radusinovića. On se već zahuktao o Ćerićevim Muslimanima. U mislima mi proletje susret s Dubravkom H. u uredništvu Telegrama. Nosio sam prikaz “kontroverzne knjige”. Dubravko me upita: “Jesi li je napao?” Tekst nije izišao. Nisam napao. Previše je važna. Zamolio sam Radusinovića da mi oprosti, moram otići. Pozdravili smo se i više se nikada nismo susreli.

RECITAL ZAGREBAČKE MLADEŽI U SARAJEVSKOJ CAREVOJ DŽAMIJI

Nakon poznanstva s prvim zagrebačkim muslimanima u Tomašićevoj 12 (dr. Sulejman Mašović, dr. Kjamil Kamerić, prof. Muhamed Balić, prof. Muhamed Salihbegović, studentica Vernesa Fazlić…), češće sam dolazio u društvene prostorije s malom, urednom aščinicom. Držao ju je jedan od najduhovitijih ljudi koje sam ikad upoznao – Šaban Serdarević. Blagost je izbijala iz svake njegove riječi, uvijek spreman na neku dosjetku raskošnog “nasrudinhodžinskog tipa”. Srednjoškolska i studentska mladež u njemu je nailazila najpoželjnijeg šereta pa su se okupljala oko njega i nerijetko vriskala od smijeha.

Ta omladinska grupa mi je predložila da krenem s njima u Sarajevo 24. maja 1969. godine s pripremljenim recitalom muslimanskih pjesnika koji bi, u organizaciji sarajevskog omladinskog kruga, bio održan u Carevoj džamiji i dan poslije u Visokom. To je bio jedan od najljepših književnih izleta, gotovo nezapamćen za one koji su mu prisustvovali, jer je i mjesto te kulturne zgode bilo potpuno neuobičajeno do tada. Zagrebačke djevojke Seida Serdarević i Azra Ruždija, mladići Salih Aličelebić i Sabrija Prohić, sjećam ih se, recitirali su mrtve i žive bošnjačke pjesnike čija su imena bili izvan opticaja, ili proskribirana do zaborava u kulturnom prostoru BiH – M. Ć. Ćatića, E. Čolakovića, S. Alića, N. Idrizovića, Mehmeda Mašića. Govorio sam svoje dvije pjesme. Stihovi su fantastično zvučali pod kupolom Careve džamije, nad glavama stotina ljudi koji su do posljednjeg centimetra ispunili unutrašnjost i sofe slavnog islamskog zdanja. Sarajevska mladež nas je častila svojom pažnjom i prijateljstvom, a s nama su se rukovali i hvalili nas i Husein ef. Đozo i hafiz Ibrahim Trebinjac, koje sam i nakon tog susreta više puta u životu susretao i volio ih susresti.

“AL SAJAB I KAMENA VAZA”

Dovršavao sam knjižicu Al Sajab i kamena vaza. Knjižicu će ispunjavati zapisi o mostarskim vedutama, prijevodima triju poema Badra Šakira al-Sajaba posvećenih palestinskom otporu i dvije-tri moje pjesme duhovnog porinuća koje me zahvatilo “samo od sebe”, bez edukacije i racionalne spoznaje tradicije.

Telefonirao sam Ivici Jembrihu, kajkavskom pjesniku u Čakovcu, zaposlenom u tiskari “Zrinski”. Volio sam njegovu elegičnu međimursku popevku i njegov “slatki kaj”. Zamolio sam ga da mi pošalje proračun za štampanje Al Sajaba

Čekajući odgovor tiskare, planula je romansa sa Smailom. “Pobjegli smo” – u Mostar. I vjenčali se… i roditelje ostavili pred svršenim činom. Uzeli smo podstanarsku sobicu u jedne siromašne radničke porodice na Trešnjevci, Lenjingradska 79 (dvorište). Na tu mi je adresu stigla prva dopisnica.

Odgovorio mi je Alija Nametak na riječi potpore koje sam mu uputio povodom napadačke salve u dnevnim listovima Jugoslavije zbog njegove “nevaljale” priče Napršče, objavljene u Životu “propustom glavnog urednika Maka Dizdara”. Alija je napisao: “Sar. 24. 11. 1969. / Dragi prijatelju! Hvala na pismu. Neka Te to nimalo ne uzrujava! Psi laju a karavana prolazi! Ako možeš dobiti negdje jedan broj Borbe u kome je to štampano, izreži mi članak i pošalji. Mahsus selam Tebi i hanumi, Alija.”

Ta poduža Nametkova pripovijetka izašla je u četiri nastavka u Životu, od septembarskog u 1968. do januarskog u 1969. Partijski bijes uzvitlao je Nametkov narativ koji “karikira”, “optužuje i podriva” “komunistički moral” likom rukovoditelja tvornice. On zapošljava mladu udata drugaricu (Muslimanku), ucijenivši je erotskom protuuslugom.

 TREBAO SAM VJEROVATI DA JE ZLOČIN STOJANOV EPSKI, A HEROJSTVO – HISTORIJSKO

A strojevi u čakovečkoj štampariji tiskali su Al Sajaba. Ubrzo je bila gotova i isporučena. A onda je ubrzo stigla prva kritička refleksija iz Mostara. Pjesnik Milivoj Krunić u Slobodi je objavio lijep i afirmativan prikaz. A da bi i čitaoci podijelili njegovo osjećanje ljepote, ispod teksta je objavio i pjesmu Akšam olur (Noć pada). I, tako se zakotrljao kamičak…

U novembru 1969. mladi će mi pjesnik Mirsad Čampara (kasniji mostarski šehid) napisati pismo: “Na sastancima mladih pisaca u Domu omladine, kojim predsjedava profesor Gimnazije Damjan Šantić, kude te kao autora nacionalističke muslimanske knjige, Ibrahime, pa ti javljam da znaš…”

Domu sam poslao svoje ljutito pismo. Odgovor je stigao 3. decembra 1969.:

“Uprava Doma omladine primila je od Vas pismo koje nas je ponukalo da Vam odgovorimo. U svom pismu navodite da je na sastanku Kluba pisaca Doma omladine bilo ‘blaćeno’ Vaše ime. Da to nije tako, uvjerite se kada pročitate priloženu kritiku napisanu od strane našeg Kluba povodom izlaska Vaše knjige ‘AL SAJAB I KAMENA VAZA’. Što se tiče dijaloga na koji nas pozivate, mi ćemo ga prihvatiti u svako vrijeme, ali nismo spremni da snosimo troškove Vašeg dolaska.

KRATAK PRIKAZ KNJIGE “AL SABAJ I KAMENA VAZA”

Prije izvjesnog vremena u mostarskoj Slobodi pojavio se prikaz knjige Al Sajab i kamena vaza Ibrahima Kajana iz pera Milovana Krunića – globalno pozitivan, s izabranom pjesmom Akšam olur da te vrijednosti i potkrijepi. Pošto knjiga još nije bila u knjižarama, na čitaocima je ostalo da progutaju i ovakve stihove:

‘Ruku diže punu otrovnica, jedan Stojan od Mletaka.’

Zna se o historijskoj ličnosti Stojana Jankovića i kakve su narodne pjesme o njemu spjevane, a sad je najednom on taj koji bije ‘krv nevinih bogougodnika’, valjda poput onih ‘prvaka šehera s mudrim riječima do sjajnoga Stambola’.

Zatim, nema stranice bez riječi bože ili alah napisanih velikim slovom. A što tek da se misli o ovim stihovima ostavljenim valjda kao poenta za završetak: ‘Moj veliki Gospodaru, naokolo je noć, ima li glasa Tvojega, svicu uha mojega, mom brdskom putu mom zapjenjenom nastojanju ima li kraja.’

Kajan se uporno trudi da pravo građanstva u našem književnom jeziku stekne ovakve riječi: hamajlija, lahko, mehko, kostjela. Možda i ogrešenja sa ‘ć’ nisu štamparske greške.

Stari most permanentno krsti Sulejman-pašinim feudalnim znamenjem, a Hajrudina koji je život rizikovao da ostvari zamišljenu ljepotu (sjetimo se impresivnih platana Pedje Milosavljevića i legende o štapu) tek je škrto pomenuta.

Najveći Mostarac svih vremena Aleksa Šantić ovdje je predstavljen kao otprilike neki blijedi i razbarušeni zaljubljeni prema Emini u nekom vinogradu, a ona pred njim prkosna jer je on za nju ‘tek kao da je ptica prhnula preko ohgrade vinograda’.

Svako koje svojedobno razgovarao sa Persom Ćorović zna da je pjesma o Emini nastala poslije jedne šetnje kroz mahalu Mazoljice i plod trenutne inspiracije pred nepoznatom djevojkom (a ćerka imama Sefića iz Siliftarevog sokaka možda je mogla biti ona djevojka iz pjesme Zimsko jutro npr.).”

I sve tako do kraja. Do službenog žiga i potpisa: Damjan Šantić, Mustafa Delić, Saša Bubić, Janja Senkić, Šehić Mirna i Bogdan Jevtić.

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!