fbpx

Sandžaku ne treba feudalna gospoda: AKO HOĆEŠ, HOĆEŠ, AKO NEĆEŠ, HOĆEŠ

Činjenica da cijelu opoziciju u Srbiji predstavljajaju tri Bošnjaka i tri Albanca raritet je u cjelokupnoj parlamentarnoj historiji Srbije. I još jedan kuriozitet: prvi put s većim dijelom konstatacija ovog manjinskog poslaničkog kluba slaže se značajan dio srpske vanparlamentarne opozicije u ovoj zemlji i uopće srpskog javnog mnijenja. U svakom zlu ima i zrnce dobra. Ovo je jedinstvena i neponovljiva prilika ovom poslaničkom klubu, koji predstavlja cjelokopnu srbijansku opoziciju, da sebe politički promovira i profilira, kao i svoje programe i političke ciljeve

 

 

Piše: Esad RAHIĆ

Ovih dana mi odzvanjaju u ušima riječi najnepismenijeg, ali najtalentiranijeg srpskog vožda kneza Miloša Obrenovića, koji se svojim podanicima obraćao riječima: „Ako hoćeš, hoćeš, ako nećeš, hoćeš“. Živimo u vaktu i zemanu kada su ove riječi aktuelnije nego ikad. Jedna zemlja, jedna glava, jedno mišljenje, jedan vožd, jednoumlje. Više ne moramo ni da mislimo. Ima ko da misli za nas. Kako god htjeli i željeli, bit će onako kako on hoće i želi. Dobili smo njega, a izgubili sebe.

Što je najtragičnije, nema snage koja može ostvariti da bude drugačije. Svi žele da budu on. Ili bar u njegovoj milosti. U haremima su u blizini gospodara bile milosnice, a u političkom haremu njegove svjetlosti čitav buljuk političkih milosnika. Četiri ocila u srbijanskom grbu, koje mnogi tumače kao četiri S sa kovanicom “Samo sloga Srbina spašava“, pretvorila su se u četiri riječi: „samodržac, samovolja, samovlašće, samodopadljivost”. Miloš je imao bar ustavobranitelje, a sada nema nikog i ničeg. Srbijanski parlament liči na dvor Luja XIV: kralj Sunce i njegovi paževi. Srbija, to sam ja. U Sandžak jedino što povremeno dopre poneka vijest da je neki od lokalnih bošnjačkih velmoža od njegove visosti dobio titulu: despota, sevastokratora, ćesara…

Ali Sandžaku ne treba feudalna gospoda, već investicije. Šta nam vrijedi ako će nekoliko ljudi sebe udomiti, a sav ostali narod živjeti sve gore. Nedavno je održana velika vojna vježba na Pešterskoj visoravni, kojoj je prisustvovao i predsjednik Vučić “i naravno Džej” Milorad Dodik, kojeg predsjednik od milja zove Mile. Predsjednik je sa svojom svitom posjetio selo Doliće i ostao na ručku kod jednog uglednog domaćina iz ovog sela. I pošto je janjeća brigada podmirila svoje biološke i fiziološke potrebe, nakon obilnog ručka, Vučić održa domaćinima prigodno predavanje iz historije ovog kraja, i „dokaza im“ da bolje poznaje njihovu prošlost nego oni koji tu žive. Domaćini, iz poštovanja prema musafirima, ne rekoše ništa, iako su znali da „historijski podaci“ koje Vučić izlaže nisu tačni.

Neki historičar kojem se Vučić obratio da mu ispriča nekoliko stvari iz historije Pešterskih sela, kako bi zadivio domaćine, očigledno mu dade neispravne podatke i Vučić dokaza da je okružen ne samo lošim saradnicima već i lošim historičarima. Inače, selo Doliće rodno je mjesto više od pedeset branitelja Bosne koji su poginuli u njenoj odbrani u periodu 1992–1995. godine. Na kraju, kada mu se domaćini požališe da im je loša struja, on ekspresno pozva rukovodstvo Elektroprivrede Srbije i direktno sa sofre naredi da se jaka trafostanica obezbijedi do juna naredne godine ovom selu. Ujedno i dokaza i ovdašnjem narodu i sandžačkim političirima da jedan njegov telefonski poziv više znači nego cijeli njihov autoritet u Beogradu.

Ovim redom zaboravismo i šta to bješe opozicija. Niko neće da bude opozicija. Svi bi da budu pozicija, pa makar to bilo simbolično i skoro bezsadržajno. Dačića ustoličiše na mjesto predsjednika parlamenta bez opozicije. On sav srećan. Daj šta daš. Bolje išta nego ništa. Degradiran, ali glumi slavodobitnika. Uzeli mu mjesto potpredsjednika vlade i ministra spoljnih poslova, gdje je bar izgledalo da nešto znači, a dobio zvanje redara u odjeljenju kojem je drugo lice razrednik. Jedina srećna okolnost je što ne mora da troši mnogo energije oko zavođenja reda, jer u odjeljenju vlada savršena poslušnost. Dačić mi je u prethodnom mandatu ličio na Henrika Moreplovca. Pronalazio je neke male, liliputanske i zemlje „nikad čuo“ koje su povlačile priznanje Kosova. Da ga još ovaj mandat ostaviše na mjestu ministra spoljnih poslova, nijedno ćoše naše voljene planete ne bi nam više bilo nepoznato.

Zaista šteta, ali ne za historiju, već za geografiju. Više se niko ne bori za ideje i ideale. Svako se bori samo za samog sebe. Poput epidemije proširila se deviza: Ako mu ništa ne možeš, onda mu se pridruži. A on, poput Dušana Silnog u savremenom srpskom saboru zvanom parlament, već godinama ustoličuje i ražaluje visoke dvorjane „carstva Mi“. Pojedini bivši opozicioni političari, savremeni uskoci ili prebjezi neodoljivo podsjećaju na Radovana Trećeg, koji na kraju prelazi u tabor svojih bivših ljutih protivnika Vilotića. Ali u apsolutizmu se prave najveće greške u koracima. Albanski poslanici i partije prvi put su izrazili dobru volju da budu dio aktuelne vlasti, ali samo pod uslovom da se prije toga ispune određeni ekonomski i politički zahtjevi. Za razliku od nekih drugih, oni ne gore od enormne želje da pošto-poto budu ministri. Oni nisu tražili bilo koje ministarstvo, samo da bi se nazvali ministrima, već su isključivo bili zainteresirani za ona ministarstva odakle bi mogli pomoći svom narodu i svom rodnom kraju: državna uprava, prosvjeta i ekonomija.

Naravno, nisu dobili ništa. Kažu, pa kad nema srpskih predstavnika u općinama gdje su oni na vlasti, neće biti ni njih u vladi. Kakva politička plitkoumnost. Pa ovo je najbolji mogući ishod po albanske političare u Republici Srbiji. Ovakav brzopleti i nepromišljeni odnos prema njima, vođen emocijama, a ne političkom racionalnošću, ide direktno u političku korist albanske nacionalne manjine iz Preševske doline. Sada će moći da kažu da ih aktuelna srpska vlast otvoreno ignoriše, i dok Srbi na Kosovu imaju značajnu ulogu u kosovskoj vladi, oni nemaju ni mjesto državnog sekretara, a kamoli ministra u srbijanskoj vladi. Zaboravlja se da se s Albancima ne može više razgovarati i dogovarati kao u Miloševićevo vrijeme, i da se svaka nepromišljena i pogrešna odluka odmah negativno reflektira i na međunarodnom planu i u tretmanu Srba na Kosovu. S druge strane, ovakva struktura parlamenta, gdje je jedina opozicija poslanički klub sastavljen od tri albanska poslanika iz Preševske doline i tri poslanika SDA Sandžaka, djeluje kao politička borba između Davida i Golijata.

Vjerovali ili ne, cijela opozicija Republike Srbije svela se na šest poslanika dvije nacionalne manjine. Da čudo bude veće, dosadašnja dva premijerna zasjedanja novokonstituiranog srbijanskog parlamenta bit će, prije svega, zapamćena upravo po nastupima lidera ovog poslaničkog kluba: Enisa Imamovića i Šaipa Kamberija. Da nije njih šestorice, pogotovo pomenute retorički sjajne dvojke, parlament Republike Srbije ličio bi na uvježbani horski nastup bečkih zlatnih dječaka, gdje svi isto govore, i svi isto misle. Činjenica da cijelu opoziciju u Srbiji predstavljajaju tri Bošnjaka i tri Albanca je raritet u cjelokupnoj parlamentarnoj historiji Srbije. I još jedan kuriozitet: prvi put s većim dijelom konstatacija ovog manjinskog poslaničkog kluba slaže se značajan dio srpske vanparlamentarne opozicije u ovoj zemlji i uopće srpskog javnog mnijenja. U svakom zlu ima i zrnce dobra.

Ovo je jedinstvena i neponovljiva prilika ovom poslaničkom klubu, koji predstavlja cjelokopnu srbijansku opoziciju, da sebe politički promovira i profilira, kao i svoje programe i političke ciljeve. Još se parlament nije ni ljudski konstituirao od mase jednomišljenika, a gospodar već najavljuje nove izbore za godinu i po, i to aprila 2022. godine. Pomislih da je prvoaprilska šala, ali me datum demantira – 3. april. Nigdje više izbora, a manje demokratije.

Ovakvo stanje kod vladajuće oligarhije izaziva i zadovoljstvo i zabrinutost. Jednopartizam u uslovima bar formalnog višestranačja nije dugoročno i perspektivno rješenje. Kako ćeš međunarodnoj zajednici dokazati postojanje demokratije u Srbiji u uslovima čvrste diktature jednog čovjeka i jedne partije? Iako je ovakvo stanje idealno za promjenu Ustava i za donošenje odluka po pitanju Kosova, ono je istovremeno i Damaklov mač iznad vrata aktuelne vlasti.

S jedne strane, nemaju alibi da ne mogu donijeti bilo kakvu odluku zbog nedostatka potrebne većine, a, s druge strane, presijecanje kosovskog Gordijevog čvora rizična je i opasna odluka i po vožda i po vladajuću oligarhiju, jer iako ne postoji opozicija, ipak još uvijek postoji srpski narod čije je ponašanje u takvim okolnostima nepredvidivo i rizično. Opet se vraćam na historijsko iskustvo kneza Miloša koji bi svoje doušnike upitao kakvo je stanje u narodu. Kada bi mu rekli da narod negoduje i galami, on bi naredio da se još jače represivne i druge mjere preduzimaju, kada bi ga obavijestili o čudnoj šutnji u narodu, on bi predosjetio zatišje pred buru i naređivao da se s mjerama samovlašća popusti.

Također, iskustvo pokazuje da kada dođeš do vrha, uspon prestaje. Onda se samo boriš da se na istom mjestu što duže zadržiš, ali se to zadržavanje sve više pretvara u stagniranje. Vlast kao i svaki proizvod ima svoj rok trajanja. Nakon toga se ubajati, počinje da je hvata sve deblji sloj hrđe i buđi i počinje da truli i da se samoraspada. Ne znam da li su toga svjesni ne samo vlastodršci već i aktuelni sandžački političari. Vezivanje svoje političke sudbine i budućnosti za jednog srpskog lidera i za jednu srpsku političku opciju u svakom je slučaju primjer hroničnog političkog sljepila. Sadašnji beogradski režim i njegov vožd dostigao je vrhunac. Ali zna se šta se događa sa Suncem nakon zenita.

Šta kad nestane ova politička garnitura? Kako sebe udjenuti u novu vladajuću političku strukturu, koja zna da nisi samo bio dio tog sistema nego si aktivno učestvovao i u borbi i pljuvanju nekadašnje opozicije. Nekom to može izgledati lahko. Samo se prestrojiš, izraziš lojalnost novim gospodarima, izraziš javno pokajanje i zatražiš oprost, i nakon toga nastaviš sve po starom. Ali ova opozicija je isuviše izmrcvarena, isponižavana i izmaltretirana da bi sve olahko zaboravila. Bojim se da će zbog prenaglašene odanosti aktuelnom voždu i režimu ova sandžačka politička postavka, nakon smjene aktuelne vlasti, morati da okači o klin svoje političke kopačke.

Stari Slaveni bili su nepismeni, ali jako mudri. Oni su na svoje kuće uvijek ugrađivali po dvoje spoljnih vrata. Za svaki slučaj, imali su po dva ulaza i izlaza. Izgradnja političke kuće s jednim vratima nikada nije bilo niti pametno niti cjelishodno rješenje. Srpski vladajući režim je na vrhuncu. Narod zagonetno šuti. Ali to ne znači da je prestao i da razmišlja. I međunarodna zajednica šuti. Neprijatna tišina koja upozorava pametne i oprezne. Miloš bi znao šta da radi. A kao što reče mudri Seneka: „Historija je učiteljica života“.

PROČITAJTE I...

Dok javnost očekuje tužiteljsku odluku u slučaju respiratori, za koju je zakonski rok istekao 28. novembra, začuđuju izjave pojedinaca, političara, koji svojim tvrdnjama insinuiraju da su upućeni u predmet i znaju detalje koji su do sada nepoznati javnosti, piše portal Vijesti.ba. Među njima, posebno iznenađuje istup Denisa Zvizdića koji je danas rekao: “Svima je kristalno jasno da je premijera Novalića i njegovu karijeru jedino i isključivo ugrozila NN ženska osoba koja je telefonski naredila kupovinu respiratora.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!