SANDŽAK JE BOŠNJAČKA SPARTA

Osovina Sarajevo – Novi Pazar mora se strateški povezati s ogromnom bošnjačkom dijasporom u Republici Turskoj, kao i s dijasporom u susjednim državama i na Zapadu i razviti maksimalno sve oblike saradnje putem kojih će se osigurati razvoj svih komponenti koje osiguravaju budućnost bošnjačkom etnosu.

 

Piše: Esad RAHIĆ

Kao što hercegovački Hrvati slove za najprodornije i najzadrtije Hrvate, i sandžački Bošnjaci su najtvrdokorniji, najgorljiviji i najdomoljubiviji Bošnjaci. Ideja bošnjaštva i zaštita nacionalnog identiteta i digniteta jesu zvijezde vodilje sandžačkih Bošnjaka na trnovitom i mukotrpnom putu borbe za opstanak na sandžačkoj vjetrometini.

Sandžaklije gledaju sa čežnjom i s neizmjernom ljubavlju preko Drine prema svojoj voljenoj Bosni, brinu o njenoj neizvjesnoj budućnosti jer znaju da je Bosna majka svih Bošnjaka, naš Pijemont i zajedničko kućno ognjište. Pitanje opstanka Bosne identično je pitanju opstanka čitavog bošnjačkog nacionalnog korpusa, što je jezgrovito i precizno saopćeno u krilatici “ne bude li Bosne, neće biti ni nas”.

Sandžački Bošnjaci znaju da su stoljećima bili dio Bosne. Od 1373. godine pribojski, prijepoljski, pljevaljski, kolašinski i nikšićki kraj postali su dio srednjovjekovne bosanske države. A u periodu od 1463. do 2. februara 1877. godine, dakle 414 godina, teritorija Sandžaka bila je dio Bosanskog beglerbegluka (ejaleta, vilajeta), dok je samo oko osam decenija dio Srbije i Crne Gore. Novopazarski Sandžak bio je sedmi i najistočniji dio Bosanskog ejaleta (vilajeta) sve do nesretnog odvajanja od Bosne i dobijanja specijalnog statusa u okviru Osmanske imperije i novoformiranog Kosovskog vilajeta krajem osme decenije 19. stoljeća.

Ali srca Sandžaklija nikada nisu prestajala kucati ritmom Bosne i bošnjaštva. I kada su vojne snage Austro-Ugarske 1878. godine otpočele poduhvat okupacije Bosne, na čelu novoizabrane bosanske vlade i vrhovni komandant vojnih snaga bio je Sandžaklija – Pljevljak Ismail Haki Selmanović, a kao najbriljantniji vojni strateg pokazao se pljevaljski muftija Mehmed Šemsikadić, koji je s nekoliko hiljada Sandžaklija došao da brani Bosnu.

I u zadnjem i najstravičnijem pohodu na Bosnu i Bošnjake (1992–1995) hiljade Sandžaklija branile su svoju majčicu Bosnu, dokazujući još jednom da im je Bosna preča i značajnija i od vlastitog života. Sandžački Bošnjaci, dakle, uvijek su kontinuirano davali od sebe sve za Bosnu i Bosni, ne tražeći za sebe nikakve privilegije i zahvalnost. Oni su sve učinjeno doživljavali i tretirali kao svoju prirodnu i podrazumijevanu dužnost i patriotsku obavezu prema “obećanoj” i za njih svetoj zemlji Bosni.

Jedino što su očekivali zauzvrat bilo je da ih Bosna voli bar približno kao oni nju i da ih bosanskohercegovački Bošnjaci tretiraju kao ravnopravni i kompaktni dio bošnjačkog nacionalnog korpusa. Sandžački Bošnjaci koji žive u BiH historijski, etnički, jezički i duhovno oduvijek su pripadali ovom prostoru, samo su svojim doseljavanjem učvrstili i ovjerili tu činjenicu.

Sandžački Bošnjaci shvataju da Bošnjacima u BiH nije lahko i da dejtonska državno-pravna konstrukcija guši i paralizira normalno funkcioniranje i države i Bošnjaka, ali to ipak u potpunosti ne opravdava indiferentan, nehajan i letargičan odnos prema Sandžaku i najbrojnijem dijelu svog naroda van granica BiH.

Ovo se kosi sa svakom logikom i sa svakim oblikom razumnog, korektnog i prihvatljivog odnosa i ponašanja. To itekako primjećuju i vodeći funkcioneri u Republici Srbiji. Nameće se logična opaska s njihove strane u obliku primjedbe: Zašto se ljutite na naš ravnodušan odnos prema vama kada se rukovodeća oligarhija vaših sunarodnjaka iz BiH ponaša prema vama nezainteresirano i nemarno? Osim političke, od životnog je značaja i razvoj privredne i kulturne saradnje između Bošnjaka iz BiH i Bošnjaka iz Sandžaka. Naročito je značajna i dragocjena pomoć i podrška u oblasti implementacije cjelokupne nastave na bosanskom jeziku.

Osovina Sarajevo – Novi Pazar mora se strateški povezati s ogromnom bošnjačkom dijasporom u Republici Turskoj, kao i s dijasporom u susjednim državama i na Zapadu i razviti maksimalno sve oblike saradnje putem kojih će se osigurati razvoj svih komponenti koje osiguravaju budućnost bošnjačkom etnosu.

Sandžaklije su najljući, najprkosniji i najodvažniji Bošnjaci. Sandžak je bošnjačka Sparta. Niko ne voli slobodu, svoju naciju, jezik i vjeru kao oni. Veze između Bošnjaka ne može dokinuti niko osim samih Bošnjaka i zato moramo biti jedinstveni više nego ikada u historiji jer je u pitanju neprocjenjiv ulog: opstanak bošnjačkog naroda i njegovo pravo na budućnost.

PROČITAJTE I...

Careva džamija, kao ni druge carske džamije, nije imala vakufske imovine. Službenici su finansirani iz carske hazne. Uprkos toj činjenici, kako piše Hasan Eminović, stari su je Stočani stalno ukrašavali i o njoj se brinuli putem svojih vakufa. Poklanjali su svoju imovinu kao trajno dobro, a sav prihod bio je podređen njenom funkcioniranju

Bošnjački prosvjetni kadar uključio se u izradu planova i programa iz četiri predmeta nacionalne grupe. Neki autori uradili su i dio udžbenika iz predmeta koji se koriste u obrazovanju na bosanskom jeziku. Manji dio udžbenika koji se koriste u osnovnim školama na Kosovu za nastavu na bosanskom jeziku je iz Bosne. Nažalost, problem danas predstavlja činjenica da u srednjim i višim školama nema udžbenika. Bio je samo jedan uvoz udžbenika iz Bosne za srednje škole u školskoj 2015/2016. godini. I još jedan, veoma važan problem jeste odliv i osipanje broja učenika, uglavnom zbog odlaska s roditeljima u zapadnoevropske zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!