Sandžak između specijalnog statusa i realpolitike

Liberalniji krug intelektualaca smatra da sada nije vrijeme potezati ovo pitanje iz nekoliko razloga. Prvi je zbog osjetljivosti Srbije na trenutna dešavanja s Kosovom. Bošnjaci bi u svemu tome mogli biti kolateralna šteta. Podsjećaju da u ovom momentu ovo ne odgovara ni Bošnjacima u BiH, odnosno da jača separatističke težnje političkog vrha entiteta RS. Umjesto ovih tema, smatraju, trebalo bi učiniti sve da se u okviru sadašnjeg pravnog okvira i mogućnosti u Srbiji i Crnoj Gori poboljša stanje prava i sloboda Bošnjaka

Piše: Almir MEHONIĆ

Specijalni status Sandžaka i aktivnosti koje su uslijedile u tom pravcu, prije svega od grupacije okupljene oko Sulejmana Ugljanina, stavile su, još jednom, u medijski fokus ovu siromašni regiju. Pisali su i pišu na ovu temu mediji i iz Prištine, Beograda, Sarajeva, Podgorice… I nije ovo prvi put da se na ovoj temi podgriju strasti i digne prašina. Ipak, čini se, da je pravo pitanje šta to Sandžaklije i Sandžak imaju kada se ta medijska prašina slegne.

Svakako da je pitanje statusa Sandžaka jedno od ključnih pitanja u sandžačkoj politici posljednjih skoro pa 30 godina. U tu svrhu pisane su deklaracije, memorandumi, rezolucije, držane konferencije, okrugli stolovi, tribine, raspisivani i provođeni referendumi, hapšeni i prebijani mnogi politički angažirani Bošnjaci. Međutim, uz sve to, i najoptimističniji simpatizer te ideje morao bi zaključiti da se mnogo nije odmaklo od devedesetih godina.

Ako je koja ideja u sandžačkoj politici imala bezuvjetnu podršku većine građana Sandžaka, bila je to ideja o sandžačkoj autonomiji. Očigledno da ta podrška nije bila dovoljna. Falio je tu još koji šaraf. Mnogi će reći političko umijeće, politički partneri u zemlji i inostranstvu, realističan pristup, jedinstvo… Moralo bi se priznati, poslije 30 godina, da sandžačka politika na svoju stranu, za ideju autonomije, nije uspjela da pridobije sandžačke Srbe i Crnogorce. Možda to nije bilo ni realno. No, od ove ideje su se s vremenom, korak po korak, odvajali i Bošnjaci iz crnogorskog dijela Sandžaka. Danas, to nije tajna, Bošnjaci u ovom dijelu Sandžaka ne žele podržati prijedlog koji dolazi od SDA Sandžaka i dijela BNV.

Skoro sam razgovarao s jednim visokim funkcionerom Bošnjačke stranke iz Crne Gore, koji je ujedno i funkcioner Bošnjačkog vijeća CG. Rekao mi je: “Dobili smo dokumenta oko ove inicijative o specijalnom statusu Sandžaka. Mi to ne možemo i nećemo u ovom momentu da pokrećemo. A najviše što možemo da uradimo jeste da se javno ne oglašavamo i javno ne odbijemo takvu inicijativu.”

No, da analiziramo u srbijanskom dijelu Sandžaka, od relevantnih političkih činilaca, ko podržava ideju koja je uzburkala medijsku javnost. Stranka i lista koju unutar BNV predvodi Muamer Zukorlić nije učestvovala u konsultacijama i izradi ovog prijedloga. U više navrata i sam Zukorlić, gostujući u beogradskim medijima, distancirao se od ovog zahtjeva. Zatim, lista “Vakat je”, koja je bliska SDP-u Rasima Ljajića, a koju je predvodio prof. Sait Kačapor, izašla je sa saopštenjem da nisu konsultirani oko ovog prijedloga i da je Izvršni odbor BNV ovaj prijedlog usvojio bez učešća predstavnika liste “Vakat je”, koji su, podsjećam, dio vladajuće većine unutar BNV. Ipak, nije tu kraj. Javna je tajna da u svemu ovome nije učestvovao ni predsjednik Vijeća Esad Džudžo, i ne samo on. No, on je to potvrdio i u izjavi za medije.

Ako uzmemo sve ovo u obzir, možemo zaključiti da oko ovog prijedloga ne samo da ne postoji konsenzus već, hipotetički, ako bi prijedlog IO BNV i SDA Sandžaka predsjednik BNV-a Esad Džudžo i stavio na dnevni red jedne od sjednica, ona ne bi imala natpolovičnu većinu vijećnika BNV. Na ovu inicijativu, izuzmemo li određene strukture kosovskih Albanaca, nije pozitivno reagirao niko. Do sada, po ovom pitanju nije se oglašavala ni zvanična Ankara, ni zvanično Sarajevo, niti bilo ko iz međunarodne zajednice.

Onaj ko je upućen u sandžačke političke prilike i društvena kretanja zna da je za statusna pitanja Sandžaka itekako je zainteresiran i širi intelektualni kulturno-politički krug u Sandžaku. No, na ovo pitanje imamo nekoliko prizmi gledanja. Jedan dio smatra da bi za bilo kakav prijedlog o statusu Sandžaka bilo potrebno uključivanje šireg kruga ljudi, akademske zajednice, ali i jedna vrsta javne rasprave.

Drugi, liberalniji krug intelektualaca smatra da sada nije vrijeme potezati ovo pitanje iz nekoliko razloga. Prvi je zbog osjetljivosti Srbije na trenutna dešavanja s Kosovom. Bošnjaci bi u svemu tome mogli biti kolateralna šteta. Oni podsjećaju da u ovom momentu ovo ne odgovara ni Bošnjacima u BiH, odnosno da jača separatističke težnje političkog vrha entiteta RS. Umjesto ovih tema, smatraju, trebalo bi učiniti sve da se u okviru sadašnjeg pravnog okvira i mogućnosti u Srbiji i Crnoj Gori poboljša stanje prava i sloboda Bošnjaka, da se prioritetno radi na kulturnoj autonomiji i kulturnom povezivanju srbijanskog i crnogorskog dijela Sandžaka i kulturnih i državnih institucija u BiH. Treba raditi konkretne projekte, jačati obrazovanje na bosanskom jeziku, jačati univerzitetske potencijale, otvarati studijske programe iz historije, umjetnosti i jezika Bošnjaka, obnavljati kulturno-historijske spomenike, raditi na kapitalnim djelima iz sandžačke historije, kulture, književnosti, politike. To su, smatraju, preduvjeti za stavljanje na dnevni red statusnog pitanja. Na koncu, Sandžak treba ekonomski jačati, infrastrukturno, kroz njega treba da prođe autoput, da se otvori aerodrom, da se očuvaju ljudski potencijali, jača natalitet, kupuje zemlja… Sve ovo, bez mudre politike, nažalost, nije moguće.

Zbog toga, pitanje za i protiv statusa nije pravo pitanje. Pitanje je način, kojim redoslijedom i metodama provesti nešto što se čini nerealnim i neostvarivim. Uz sva politička i ljudska uvažavanja, mora se postaviti i pitanje kako on uopće može biti proveden u djelo u ovako kompliciranim međunarodnim i susjedskim okolnostima kada za njega ne postoji konsenzus ni u samom Sandžaku, ni među samim Bošnjacima.

PROČITAJTE I...

Kada se apstrahiraju frustracije Turskom generalno i turskom antiterorističkom akcijom posebno, najveći dio Macronovog intervjua upravo je o toj potrebi autonomnosti evropske “odbrane”. Jeste malo to kontradiktorno s također izrečenim stavom da, po njegovom mišljenju, Evropa ima kapacitet da se brani. “Evropske zemlje imaju jake armije, naročito Francuska. Mi smo posvećeni sigurnosti vlastite teritorije kao i mnogim vanjskim operacijama.” Poput (neo)kolonijalnog komadanja Malija pod plaštom borbe protiv terorizma, radi zaštite ekonomskih i geostrateških interesa

Vlada južne austrijske savezne države Koruške, iz koje je Handke porijeklom, izvijestila je kako je naredila da se “odmah sagledaju” sve činjenice u vezi s podacima objavljenim u medijima “o navodnom jugoslavenskom pasošu” tog autora.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!