fbpx

“Sandžak bez Bošnjaka – Velikosrpski zločinački plan”

Zbog vizije koju je imao bilježeći hronološki važne događaje iz devedesetih godina prošlog stoljeća te njihovog pretakanja u knjigu Sandžak bez Bošnjaka – Velikosrpski zločinački plan, Džamail Halilagić može se svrstati u najznačajnije Bošnjake Sandžaka ovog vremena, a njegova knjiga u jedan od najznačajnijih dokumenata i dokaza velikosrpske ideologije zločina nad Bošnjacima

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

U bosanskohercegovačkoj javnosti malo se zna o dešavanjima u Sandžaku devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno od 1990. godine i povratka velikosrpskih ideja na političku i društvenu scenu u Srbiji i Crnoj Gori pa do 2000. godine i kraha Miloševićevog režima. S pravom je fokus bosanskohercegovačke javnosti na dešavanjima u Bosni, posebno onim ratnim – od 1992. do 1995, ali je itekako važno da se govori, a posebno zabilježi zločin koji je počinjen nad Bošnjacima Sandžaka u tim vremenima. I to zločin koji nije bio stihijski, pojedinačni, već itekako dobro osmišljen, organiziran i realiziran uz učešće političke vlasti, vojske, policije i svih drugih struktura Srbije i Crne Gore koje su bile neophodne u realizaciji državnog terora nad vlastitim građanima.

Džemail Halilagić, rodom iz Priboja i stalno nastanjen u Priboju, novinar, publicista, aktivista civilnog sektora u zaštiti ljudskih prava, u nekom vremenu i politički aktivista SDA Sandžaka, nedavno je u Sarajevu objavio knjigu Sandžak bez Bošnjaka – Velikosrpski zločinački plan. Halilagić je u pet poglavlja knjige obradio dešavanja devedesetih godina prošlog stoljeća u tri sandžačka grada: u Priboju, Pljevljima i Prijepolju. Prvo poglavlje donosi hronologiju zla u Priboju od 1990. do 2000. godine uz svjedočenja. Drugo poglavlje posvećeno je Prijepolju i tamošnjim dešavanjima uglavnom u periodu od 1992. do 1996, uz svjedočenja te hronologije zla. U trećem poglavlju zabilježena je hronologija zla u Pljevljima, potkrijepljena također svjedočenjima. U četvrtom su poglavlju svjedočenja o zločinima počinjenim u pribojskim selima, a u petom kazivanja porodica žrtava iz Sjeverina i Štrbaca. Da bi pokazao kontinuitet zločina nad Bošnjacima Priboja, Pljevalja i Prijepolja, Halilagić je u knjigu uvrstio i svjedočenja iz Drugog svjetskog rata, kao i kraću historiju Priboja i Prijepolja.

Priboj, Pljevlja i Prijepolje tri su sandžačka grada koja gravitiraju istočnoj Bosni, a Priboj i Pljevlja graniče s bosanskim gradovima Višegrad, Rudo, Čajniče i Foča. Upravo se u ova dva sandžačka grada i desio najveći teror i zločin nad Bošnjacima devedesetih godina prošlog stoljeća, a najviše tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Plan političkog, vojnog i policijskog sistema Srbije i Crne Gore, u ratno vrijeme Savezne Republike Jugoslavije, bio je da se u Priboju i Pljevljima etnički očisti od Bošnjaka širi prostor uz granicu prema Bosni i Hercegovini, i to kroz otvoreni teror, ubijanje, protjerivanje, paljenje imovine, a da se raznim vrstama pritisaka, poput otpuštanja s posla, prijetnji, zastrašivanja, povremenih premlaćivanja, selektivnim paljenjem imovine, izvrši pritisak na šire bošnjačko stanovništvo u ovim općinama kako bi napustili svoja ognjišta. Dobrim su dijelom u tome i uspjeli.

U Priboju je prepolovljen broj Bošnjaka od 1991. do 2002. godine. Naime, na popisu 1991. godine bilo je 33% Bošnjaka (koji su se izjasnili uglavnom kao Muslimani), a na popisu 2002. godine bilo ih je 15%, što je za oko 7.000 ljudi manje. Približno dvadeset sela i zaseoka u pribojskoj općini, koja gravitiraju Bosni, etnički je očišćeno, 185 kuća je uništeno. U pribojskom selu Sjeverin oteto je 22. oktobra 1992. godine i ubijeno 17 Bošnjaka. Iz voza u Štrpcima 27. februara 1993. godine oteto je i ubijeno 19 Bošnjaka iz Sandžaka. I danas je gotovo nepoznato javnosti da je Vojska Jugoslavije (SRJ) 18. februara 1993. godine bombardirala minobacačima pribojsko selo Kukurovići. Tom prilikom ubili su troje ljudi: Uzeira Bulutovića, Mušana Husovića i Fatimu Sarač, a onda su zapalili selo.

Dakle, Vojska Jugoslavije djelovala je artiljerijom po svojoj teritoriji, po civilnom bošnjačkom stanovništvu. Iz Doma zdravlja u Priboju kidnapirana su, a onda i likvidirana dva Bošnjaka koja su tu dovedena iz Bosne i Hercegovine na liječenje nakon ranjavanja. Kidnapiran je i Nusret Kulagija iz Zaostra, kao i Sabahudin Ćatović i Hasan Mujović. Svima se gubi trag. U Sjeverinu je ubijen Ramo Berbo.

U Pljevljima najveći zločin tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu počinjen je u regiji Bukovica, koja gravitira istočnoj Bosni i obuhvata 37 sela, uglavnom nastanjenih Bošnjacima. Pred agresiju je Bukovica imala približno 900 stanovnika. Tokom 1992. i početkom 1993. godine Vojska Jugoslavije i Policija Crne Gore etnički su očistili petnaest sela. Ubijeno je šest Bošnjaka uglavnom u svojim kućama: Hajro i Ejub Muslić, Latif Bungur, Hilmo Drkenda, Džafer Džogo, kao i starica Bijela Džaka. Zbog torture, samoubistvo su izvršili: Himzo Stovrag i Hamed Bavčić. Iz Bukovice je kidnapirano dvanaest osoba i odvedeno u Čajniče, sedmerica su vraćena u Pljevlja, a peterica razmijenjena u Goraždu. Pretučeno je 76 Bošnjaka, a 31 nosi trajne posljedice premlaćivanja. Sva imovina u bukovičkim selima je opljačkana.

U selu Planjsko zapaljena je i potpuno uništena džamija 19. aprila 1993. godine. U selu Raščići ekspolozivom je 20. maja 1993. godine uništena munara džamije koja datira još iz osmanskog perioda. U samom gradu vršena su zastrašivanja, a u čemu je prednjačio vojvoda Milika Čeko Dačević, koji je zlostavljao i progonio Bošnjake po gradu, palio njihove lokale, tako da je od 400 privatnih radnji Bošnjaka ostalo da radi samo njih pet. Vojvoda Dačević je s nekoliko hiljada naoružanih pristalica u potpunosti ovladao Pljevljima 8. i 9. augusta 1992. godine, blokirao prilaze gradu, blokirao najvažnije institucije i najavljivao obračun s Bošnjacima. Nakon ovog događaja, koji je bio instruiran od vlasti Crne Gore, obavještajnih i drugih struktura, Bošnjaci Pljevalja masovno napuštaju ovaj grad. Cilj je bio postignut.

Džemail Halilagić prepoznao je namjeru režima u Srbiji i Crnoj Gori već 1990. godine i od tada je brižljivo bilježio najvažnije događaje, prije svega u Priboju, ali i u Pljevljima, Prijepolju, Novoj Varoši i drugim sandžačkim gradovima. Bilježio je, kada je riječ o Priboju, svaki slučaj torture nad Bošnjacima, bilježio je važne odluke lokalne vlasti koje su se odnosile na poziciju Bošnjaka u gradu. Bilježio je odluke privrednih subjekata koje su imale posljedice po Bošnjake. Bilježio je sve istupe civilnih, vojnih, policijskih organa vlasti, kako lokalnih, tako i državnih, a koji su se odnosili na položaj Bošnjaka Sandžaka. Bilježio je važne novinske članke koji su bili ratnohuškački, tendenciozni, kojim su blaćeni Bošnjaci, proglašavani zločincima, diskriminirani.

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu Halilagić je bio posebno aktivan, izlažući se velikim rizicima, pa i mogućnošću da bude likvidiran, ali nije posustajao. Bilježio je svaki incident, ali i aktivno učestvovao pa i organizirao zbrinjavanje bošnjačkih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, posjećivao ranjene u bolnici u Priboju, javno govorio i putem Sandžakih novina pisao o svim tim dešavanjima u Priboju, Pljevljima i drugim gradovima. Kritizirao je politiku koju su lokalne i državne vlasti vodile prema Bošnjacima u Sandžaku, posebno u Priboju.

Halilagić je bilježio, pisao i govorio i o vikend-četnicima, ali je bilježio i slučajeve vojne pomoći Vojske Jugoslavije Vojsci Republike Srpske. Mogao je biti važan svjedok u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, a bio je svjedok za slučaj Sjeverin.

I nakon okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu, tortura nad Bošnjacima u Sandžaku, a posebno Priboju i Pljevljima se nastavlja, a Halilagić ne prestaje evidentirati sve najvažnije događaja na terenu, ali i odluke, uredbe, zaključke raznih državnih organa, novinske članke i medijske istupe, sve do oktobra 2000. godine i pada režima Slobodana Miloševića.

Halilagić je bilježio i najsitnije i najkrupnije događaje. Nije mu promaklo da u januaru 1990. godine na izborima u Fabrici automobila u Radnički savjet i Poslovodni odbor nije izabran niti jedan Bošnjak. Da u skupštini ove općine, od 81 delegata, bivaju izabrana samo tri Bošnjaka. Bilježi Halilagić i smjenu urednice Radija “Priboj” Bisere Džidić 2. maja 1990. godine, kao i smjenu Muje Šukića s pozicije glavnog i odgovornog urednika Informativnog glasila FAP-a, i time pripremu za medijsku hajku na Bošnjake. Bilježi Halilagić i osnivačke skupštine Socijalističke partije Srbije, SDA Sandžaka, izlazak prvog broja revije Sandžak 27. septembra 1990. godine i prodaju 300 primjeraka u Priboju. Zabilježio je i prva privođenja Bošnjaka Asima Gogalića Žutog, potom otpuštanje radnika iz FAP-a u decembru 1990. godine u omjeru 1:4 na štetu Bošnjaka u odnosu na Srbe. Počinju i ratnohuškački tekstovi u Pribojskim novinama, neke od njih donosi Halilagić u cijelosti ili dijelovima.

U oktobru 1991. godine Halilagić izvještava i bilježi da Pribojem kruži pismo s pozivom na likvidaciju Bošnjaka. Bilježi i veliki broj izbjeglica iz Priboja u Bosnu krajem 1991. godine. Zabilježio je Halilagić i ranjavanje u ruku jedanaestogodišnje djevojčice Azre Halilagić dok se igrala na ulici s drugom djecom 19. januara 1992. godine. S početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu počinje i pojačana tortura nad Bošnjacima u Sandžaku. Halilagić zapisuje svaki slučaj na teritoriji Priboja, a koliko uspijeva, i u drugim općinama. Bilježi silovanja starice u selu Rijeka u junu 1992, silovanje druge starice u Kukurovićima, pretrese kuća i premlaćivanja Bošnjaka, sve s datumom i imenima.

Halilagić bilježi da se u maju 1992. godine u FAP-u proizvedeni kamioni prerađuju u oklopna vozila kojima je dato ime “Čarli” i koje koriste Vojska RS-a i Vojska Jugoslavije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Više stotina događaja zabilježio je Halilagić u Priboju sve do 2000. godine, posebnu pažnju posvećujući 1999. godini i vremenu NATO udara na Srbiju, kada su Bošnjaci ponovo bili na meti civilnih i vojnih vlasti Srbije i Crne Gore.

Na isti način Halilagić je bilježio i događaje u Prijepolju i Pljevljima, a sve potkrijepio i svjedočenjima osoba koje su zločine preživjele.

 

 

Prethodni članak

Jaled, duša Kaira

Sljedeći članak

K’o da si Merhemić

PROČITAJTE I...

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!