fbpx

San u gradu koji “nikada ne spava”

Pogled mi ostade na trotoaru. Do prije nekoliko sedmica dupke puna ulica ispod mog prozora sada je pustinja. Poneko prođe nervoznim koracima, poneki trkač protrči prema parku na obali rijeke. Život koji smo uzimali zdravo za gotovo nestao je. Nove okolnosti, nove prijetnje i strahovi. U drugom dijelu grada neko je upravo prikopčan na aparate

 

Piše: Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

Nekako se potrefilo da sam zakasnio s pravljenjem večere, gledao sam stari krimić s Peterom Ustinovim u ulozi Hercula Poirota snimljenom po knjizi Agathe Christie. Nekog u životu zapadne da mu supruga odlično kuha, kod mene je suprotno, sve moram sam. Što ona zaista zna dobro s jelom jeste da naruči dostavu iz meni nepoznatih restorana u kojima prave dobru klopu. Sinoć je za to bilo kasno. I tako skuhah “hagraš” s kobajom dok su vijesti brundale o koroni i brojevima koji se konstantno povećavaju.

Stvar se dugo krčkala, miris me podsjetio na djetinjstvo na Džidžikovcu, kada je pun lonac graha znao pući za pet minuta. Spucao sam dva velika tanjira, više iz nervoze nego iz gladi, uz obavezni kiseli kupus, i onda legao spavati. U ko zna koja doba noći stvari su se krenule usložnjavati. Započeo je san koji ću pamtiti.

Krenuo sam u patikama i majici kratkih rukava na ekspediciju na Mt. Everest. Poveo sam i Lesli sa sobom. Nismo imali nikakve rance, opremu… Planina je iz daljine više izgledala kao kombinacija Trebevića i “Šmekerhorna”, planinskog vrha iz predratnog crtanog filma Duško Dugouško.

Bez ikakvih dilema počinjemo se penjati. Iznenadila me lahkoća uspona s obzirom na moje kilograme i lošu kondiciju. Relativno brzo došlo se do nekih 4.000 metara. Fantastičan pogled eksplodirao je na sve strane do najsitnijeg detalja. Ja sam se malo počeo plašiti ambisa ispod nas, ali šta je – tu je.

Sve vrijeme uspona držali smo se za neke gelendere koji su izgledali kao oni svijetloplavi što su postavljeni uz stepenice od Markala do Olimpijskog muzeja. Pomagao sam Lesli da se penje, njoj je išlo malo teže u sandalama koje su je žuljale.

Odjednom smo se našli u snježnoj mećavi. Ništa se nije vidjelo ispred nas. Gelendere su zamijenili neki višebojni lastiši. Pored nas su silazili neki ljudi, govorili nešto nerazumljivo na nekom čudnom jeziku.

Uslijed nedostatka kisika, na nekih 6.000 metara, počeo sam se pomalo gubiti. Stigao je i napad panike, pokušavao sam doći do zraka. Govorio sam sebi da to nije ništa, da je to Nedo Zec i da moramo ići dalje, ali osjećaj gušenja nije odlazio. Pogledao sam iznad sebe, kad ono kroz maglu prolaze gondole žičare koja vozi ka vrhu planine. Svašta! Iznutra nam mašu ljudi dok grizu sendviče. Pomislih, koji sam kreten, mogli smo fino žičarom na vrh Mt. Everesta umjesto da se probijamo kroz smetove u majicama kratkih rukava.

Izbismo na neki snijegom prekriveni proplanak na kojem je bilo dosta automobila i neka mala planinska kuća. Ljudi su roštiljali, djeca trčala naokolo i grudala se. Sve je izgledalo nelogično, ali opet, šta je – tu je. Valja dalje prema vrhu.

Prateći žičaru, krenuli smo odlučno uz strme litice dok je odozgo s razglasa svirala pjesma Lejla od Omera Livnjaka. Više nisam imao problema s disanjem. Kako smo se bližili vrhu, sve je postajalo nekako lakše.

I, kao po nekoj komandi, našli smo se na vrhu! Fantastičan pogled pukao je na sve strane. Na vrhu je bilo raje k’o pljeve, sve opušteno kao nekad na Vrelu Bosne, a mi smo se zaputili u restoran da šta žvaknemo. Sjeli smo za stol, naručili čaj i u tom je času snu naprasno došao kraj. BUM!

Probudio me naš mačak koji je usred noći ničim izazvan skočio na mene. Sjeo sam na rub kreveta u šoku, fantastično planinarenje tako se bezvezno završilo. Nabrzinu sam zapisao na komadiću papira šta se sve desilo da ne zaboravim sutra ujutro ispričati Lesli u šta sam je upleo.

Šokiran sinoćnjim snom, ujutro sam u nevjerici gledao u daljinu kroz prozor i premotavao fantastične i nadrealne scene. Pokušavao sam nešto, kao, analizirati, ali niđe veze.

Pogled mi ostade na trotoaru. Do prije nekoliko sedmica dupke puna ulica ispod mog prozora sada je pustinja. Poneko prođe nervoznim koracima, poneki trkač protrči prema parku na obali rijeke, gdje ih sigurno još ima. Život koji smo uzimali zdravo za gotovo nestao je. Nove okolnosti, nove prijetnje i strahovi. U drugom dijelu grada neko je upravo prikopčan na aparate.

A onda se sjetih. Prije dosta godina pratio sam prijatelja koji voli skijati ondje gdje niko ne skija. Dofurali smo autom negdje između Montane i Wyominga, do prijevoja na visini od oko 3.500 metara. Posmatrao sam ga kako se pentra na obližnji vrh i zatim spušta. Teško sam disao na toj visini, činilo mi se nezamislivo da bih tu mogao bilo šta uraditi osim posmatrati akciju iz daljine. Bilo mi je na tamošnjim visinama loše danima, nisam mogao spavati, vrtjelo mi se u glavi, jedva sam čekao da siđemo do Denvera, na 1.300 metara nadmorske visine, da pošteno udahnem.

Došlo je vrijeme za večeru. Šta sada? Hoćemo li se opet prejesti pred spavanje? E, vala, nećemo!

Prethodni članak

Pale su zaštitne maske

PROČITAJTE I...

Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava

Za trenutak mi pogled odluta desno iza naših leđa. Već se bilo odjutrilo, vidio sam pet ili šest vojnika kako pretrčavaju livadu tačno iza nas. “Evo ih, došli su nam iza leđa”, viknuo sam. “Ma to su, ba, naši najvjerovatnije”, javio se Dilaver, “nemojte ljudi pucati.” Samo što je završio rečenicu, a ovi sasuše po nama vičući: “Hvataj ih, kolji”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!