U Bihać je Šefket Nakić donio šotokan stil karatea, koji je tada dominirao u Evropi. Nakić je prošao zenovsku školu karatea. To je filozofija i mentalni stav. Kaže da je to, ustvari, samurajski karate. Ističe da je današnji karate prilagođen djeci i mlađim uzrastima, a to nije karate koji se u ono doba učio

Šefket Nakić (68) rođen je u Velikoj Kladuši. Nekoliko mjeseci nakon njegovog rođenja, roditelji mu zbog posla sele u Bihać, u kojem je Šefket odrastao i proveo cijeli svoj životni vijek. Otac mu je bio oficir OZNA-e koji je, zbog odbijanja da provede naredbe u Cazinskoj buni, osuđen na robiju i odležao više godina u zatvoru.

U Bihaću je Šefket završio Gimnaziju, pa poslije Pravni fakultet u Zagrebu. Od malena je pokazivao afinitet za pisanje jer mu je majka bila učiteljica srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. U osnovnoj školi često je pisao pjesmice, a u srednjoj je objavljivao tekstove u lokalnim novinama Krajina. Poznat je i kao autor pjesme Divljih jagoda Stakleni hotel. Napisao je Šefket Nakić nekoliko pjesama i za Bijelo dugme, ali nije potpisan kao autor jer je grupa izvršila određene korekcije.

PIONIR KARATEA U BIHAĆU

U vrijeme kada se on počeo baviti ovom vrstom sporta karate je postojao samo u Beogradu, Zagrebu, Pančevu i Ljubljani. U Zagrebu je učio karate sve do 19. septembra 1974. godine, kada je i zvanično postao majstor karatea. U Bihaću je nastavio podučavanje karateu kroz klub “Tempo”, kojeg je osnovao u januaru 1970. godine. Kasnije je taj klub doživio nekoliko transformacija i mijenjao imena, od “Partizana” do “Bihaća”.

“Karate je pronašao mene, a ne ja njega. Bilo čime da se čovjek bavi, kod njega postoji određena sklonost prema tome koju otkrije kasnije kada postane iskusniji. Neformalno sam se susreo s karateom na časovima tjelesnog u Gimnaziji, kada nas je profesor Mihajlo podučavao određenim sportovima i, između ostalog, pokazivao nam neke elemente karatea i jiujitsua. Moje pravo upoznavanje s karateom počelo je u Zagrebu, kada sam se tokom svog studija susreo s ljudima iz kluba ‘Tempo’ iz Zagreba. To je bilo 1968. godine, a već 1970. godine počeo sam raditi u Bihaću s neformalnom grupom momaka koje sam podučavao karateu”, priča Nakić.

U Zagrebu ostaje sve do jeseni 1974. godine, postiže zavidne rezultate i ostvaruje ozbiljnu karijeru saveznog sudije u karateu. Iako mu je nuđeno da tamo ostane i nastavi raditi, odlučio je vratiti se u Bihać i tu osnovati vlastiti klub istog imena.

“Kada ste mladi, rezultati vam ne predstavljaju posebnu opsesiju i sve se svodi na to možeš li nešto uraditi. Ako ne možeš, vrlo brzo bivaš na marginama tog posla ili sporta. Bio sam uporan i stalno sam u zagrebačkom ‘Tempu’ bio u žiži svih dešavanja. Ono što mi lično imponira, ali i gradu Bihaću i Bosni i Hercegovini, jeste to da sam 27. decembra 1972. godine, kao član hrvatske reprezentacije, učestvovao na otvorenju sportske dvorane ‘Tivoli’ u Ljubljani i da sam ostvario neriješen rezultat”, sjeća se Nakić.

Nekoliko je puta išao na usavršavanja u Evropski tehnički institucionalni centar u Londonu, u kojem je radio specijalizacije u karateu: “To su desetodnevni aranžmani u kojima svakodnevno radite po pet sati. Najprije imate pedagoško-edukativni trening, na kojem stažisti iz cijelog svijeta budu podijeljeni u skupine, i radimo pola sata s jednim mentorom, a zatim s drugim, koji je stručnjak iz druge oblasti. Potom, nakon kratke pauze, radimo elitnu tehniku svako za sebe. Tu su uključene kate, borbe i specijalke, ubitačni dio treninga. Sve se to radi kako bi išao prema narednom danu crnog pojasa, za koji na kraju izlaziš i polažeš.”

U Bihać je Šefket Nakić donio šotokan stil karatea, koji je tada dominirao u Evropi, ali ističe da ovo, ipak, nije najdominantniji stil u svijetu. Nakić je prošao zenovsku školu karatea. To je filozofija i mentalni stav. Kaže da je to, ustvari, samurajski karate. Ističe da je današnji karate prilagođen djeci i mlađim uzrastima, a to nije karate koji se u ono doba učio.

“To je lajt verzija karatea, u kojoj nema zenovskog karatea, ali, i kao takav, on ima svoju ulogu. U bukvalnom smislu, to bi značilo da oni koji danas završe i prođu škole karatea nisu praktični. Osim toga, današnji karate nema etike i moralnog pristupa kao u naše vrijeme, kada, naprimjer, niste mogli sa svojim trenerom tek tako ući u konverzaciju, već ste morali najprije proći određeni postupak. A danas je taj pristup sasvim drukčiji i više kafanski. Ima nekih federacija koje su ostale privržene klasičnom karateu, međutim, uglavnom je prisutan ovaj moderni, lajt karate. U klasičnom karateu nema takmičenja, osim vježbi koje učenik radi u školi karatea”, objašnjava Nakić, koji je u januaru ove godine od Sportskog saveza BiH dobio specijalnu nagradu za popularizaciju i razvoj sporta u Bosni i Hercegovini.

Postoje deseci karataša rasutih širom svijeta koji su prošli kroz Šefketove ruke, ali on izdvaja Nermina Babića, svjetskog sudiju A liste u karateu, i Nijaza Muslića, koji je u Savezu BiH. Potpis Šefketa Nakića verificiran je i priznat u Svjetskoj federaciji karatea: “Iako sam se maknuo iz karatea u organizacionom, takmičarskom, pa i trenerskom smislu, i dalje treniram za sebe, i uglavnom to radim u prirodi na otvorenom. Ponekad, čini mi se, šetačima izgleda malo čudno to nešto što izvodim u poznim godinama, ali to se može kada se dostigne nivo primjeren godinama i kada u čovjeku postoji primjereno znanje karatea.”

Naš sagovornik ističe da je karate sport koji zahtijeva visok nivo inteligencije. Kako je jačao Šefketov karate, jačala je i njegova intelektualna snaga. Sve vrijeme njegovog napredovanja u karateu pratilo je pisanje koje nikada nije u potpunosti ostavio.

KARATE, KNJIŽEVNIK, KOMANDOS

Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao je Šefketa u Njemačkoj, na specijalizaciji. Na poziv Ministarstva unutrašnjih poslova 1. aprila 1992. godine došao je u Bihać. Ramiz Dreković, tadašnji komandant Teritorijalne odbrane Bihaća, saznaje za njega kao sposobnog čovjeka i karatistu, te ga poziva da oformi Vojnu policiju i osposobi vod Vojne policije na području Bihaća. Nakon što je Šefket izvršio naređeno, dolazi do prvih borbenih sporadičnih dejstava u okolini Bihaća, da bi na Bajram 19. jula 1992. godine počeo napad na Bihać. Šefket dobija zadatak kojeg bi se uplašili i neki komandosi: “Najjači udar bio je na području Srbljanskog platoa. Dobio sam zadatak da sa svojom elitnom desetinom napravim diverzantski proboj u neprijateljske redove, u selu Jezero. U toj akciji poginuo mi je jedan vojnik, a ja sam ranjen. Naš zadatak bio je da, kad prodremo u neprijateljski teritorij, dejstvujemo neprijatelju iza leđa kako bismo ga zbunili, a da bi u međuvremenu druge naše snage napadale i zauzele, te vratile taj dio teritorije. Da je pao taj dio i da je neprijatelj došao do hidrocentrale, vjerovatno bi ubrzo pao i Bihać.”

Iako je svoj prvi roman Dječak Inka izdao još 1980. godine, pravi doprinos bosanskohercegovačkoj književnosti Šefket Nakić počeo je davati tek u godinama poslije rata, nakon što se povukao iz karatea. Književne ideje u njemu već su bile zrele. Trebalo ih je samo prenijeti na papir. “Godine 1985. napisao sam zbirku pripovijedaka Jantarski put, koja sadrži četiri pripovijetke pisane klasičnim stilom. One su nastale u danima kada sam plivao Unom uzvodno nekoliko kilometara. Dok plivate, imate mnogo vremena da razmišljate, a mašta jače radi. To je pravi moment za kreiranje novog djela. Godine 1987. izdao sam roman Golubar i pukovnik, za koji sam čuo da je dramaturški obrađen u zeničkom pozorištu pod nazivom Čovjek i ptica. Radnja romana smještena je između 1892. godine i balkanskih ratova, do Prvog svjetskog rata. Potom sam, pred odlazak na specijalizaciju u Njemačku, objavio bajku Izgubljene patike. Uslijed izbijanja rata i mog dolaska u Bihać, prestaje moj spisateljski rad. Izuzetak je zbirka pjesama Devetnaest jabuka iz Bosne. Nisu to tipične ratne pjesme, već poezija”, kaže Nakić.

Napisao je i novelu Maratonac i žena koja nestaje, u kojoj je sublimirao svoje doživljaje iz Münchena. Za ovo je djelo Nakić dobio brojne pohvale. Posebno mu je godilo to što je profesor Hasan Tijanović, koji je inače bio težak kritičar, pristao biti recenzent. Družio se Nakić i s rahmetli Zilhadom Ključaninom, s kojim je 1996. godine sudjelovao u formiranju kantonalnog udruženja pisaca u Bihaću. “Tada sam počeo pisati novelu Golijardov krug, koja govori o putujućem učitelju, nihilisti koji se ne veže za materijalni svijet. Za ovu novelu mi je Zilhad Ključanin bio recenzent. Kasnije sam saznao da je ta novela predstavljena u jednoj američkoj biblioteci”, ističe Nakić s ponosom.

IZGUBLJENI HEROJ I GRADONAČELNIKOVA SUPRUGA

Poslije je napisao fenomenalno djelo u pet nastavaka u kojem glavnu ulogu igra izmišljeni lik Nekyia, za kojeg Nakić kaže da predstavlja nepoznatog heroja, šehida: “Naziv je potekao od starogrčkog termina koji označava truplo ili crvotočinu u svemiru. Ovdje sam bio pažljiv i taktičan, te sam odlučio napisati roman iz više dijelova, kako se ne bih uobrazio ili uplašio svoju sredinu ako bih odjednom izbacio toliki roman. U prvom dijelu, Zemljana jabuka, prozno sam prepjevao sve svoje znanje predantičke i antičke filozofije inkorporirane u hermetiranu odmjerenu stvarnost prije rata, tokom rata i u budućnosti. U drugom dijelu, Izgubljeni Nekyia – Teritorijalna povelja, konkretnije oživljavam i dajem autentične stvarnosti moje porodice i identifikaciju svog bosanskog porijekla, sve do ove naše bošnjačke autentičnosti.”

Treći Nekyia nosi naziv Državni udar ili vrijeme obligatornog braka, u kojem Nakić piše svoju viziju socijalističke Jugoslavije. U pripremi je za objavu nova knjiga Šefketa Nakića, koja će nositi naziv Adelaidin dnevnik. Knjiga je nastala u okruženju bihaćkog kafića u kojem se godinama sastajala sama krema grada. Nakić kaže da je ovo priča koju je dugo čuvao: “Glavni lik je supruga bivšeg gradonačelnika, od koje sam dobio i dozvolu da knjigu naslovim njenim imenom. Knjiga je nastala u miljeu u kojem su se okupljali razni slojevi društva, od umjetnika, slikara, doušnika, političara i službenika, do pisaca i književnika. Ideja se dugo vrtjela u glavi, sve do jednog dana kada je gradonačelnikova supruga, koja je tu redovno pila kahvu, prišla za sto za kojem sam obično sjedio s kolegama piscima. Rekla mi je da ona i njene kolegice imaju sve moje knjige, a zatim me obasula pohvalama. Upitao sam je mogu li knjigu nasloviti njenim imenom garantirajući joj ozbiljnost. Ona je pristala. Poslije sam vrlo brzo napisao knjigu.”

Zbog odnosa između svijesti i podsvijesti, svaki je čovjek podvojena ličnost, reći će h na kraju našeg razgovora. Sve zavisi, kaže, od toga šta u datom momentu prevlada u čovjeku i za šta se odluči. Tako je on pronašao oba svoja puta, karate i književnost, kojoj se u starosti više posvetio. Od istočne i zapadne mudrosti uvijek će odabrati istočnu, jer je, objašnjava, staloženija i dublja: “Mudrost je sigurno potekla s Istoka. Iako je trenutno uljuljkana, smatram da će se ona vratiti na scenu i opet zasjati starim sjajem. Na Zapadu je trenutno pragmatičnost i funkcionalnost jer je Istok postao isuviše lijen i previše filozofira. Zapad ne ostavlja mnogo vremena za razmišljanje i traži rad. To je ono zbog čega su trenutno uspješniji od Istoka.”