Samozatajni Ibrahim Ikanović, hodajuća “institucija” iz Vrnograča

Ibrahimov urađeni posao i stvaralački opus mogao bi se s pravom usporediti s istraživačkim i spisateljskim poslom koji u mnogim zemljama svijeta rade razni instituti. Njegov posao bio je rudarski posao, na koji i on, ali i svi Vrnogračani danas i sutra mogu biti ponosni. “Ja sam Vrnograč 'uslikao'. On je ušao u historiju. Ovo što je napisano ne može više propasti jer je reproducirano u veliki broj primjeraka i nalazi se na stotinama adresa. Cijeli život sam vezan za Vrnograč, kojem sam uveliko posvetio svoj učiteljski poziv, privredni i politički angažman, svoj istraživački, sakupljački i spisateljski rad i, na koncu, svojih osamdeset godina života”, s ponosom ističe Ibrahim Ikanović

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

 

Najveća čovjekova vrijednost ogleda se u njegovim djelima kojima zaduži zajednicu i na taj način sebi osigura trajno mjesto u historijskom pamćenju sredine u kojoj je živio ili još uvijek živi. Dok većina ljudi život provede u kolotečini svakodnevice, obavljajući uobičajene poslove koji se ničim ne izdvajaju od prosjeka sredine, postoje i oni koji svoj radni vijek obilježe neumornim radom i izuzetnim društvenim rezultatima. Život takvih pojedinaca kao da je predodređen za posebnu misiju dobročinstva i intelektualnog služenja najvišim interesima društva. Svjedoci smo postojanja velikog broja takvih ljudi u bošnjačkom narodu, a koji su iznijeli takav teret u istraživačkom, spisateljskom, političkom i inom drugom radu i djelovanju da ih se s pravom može nazvati hodajućim “institucijama”. Jedan od samozatajnih bošnjačkih pojedinaca koji je u svojih nepunih osamdeset godina života ostavio impozantan stvaralački opus jeste učitelj i književnik Ibrahim Ikanović iz Vrnograča kod Velike Kladuše. Pored rada u prosvjeti te velikog broja objavljenih knjiga, Ibrahim je godinama uspješno radio i kao rukovodilac u privredi, potom obnašao veliki broj političkih funkcija, među kojima se posebno ističe pozicija predsjednika Općine Velika Kladuša.

Ibrahim Ikanović rođen je u Vrnograču 22. maja 1940. godine. Osnovnu školu završio je u Vrnograču, Srednju učiteljsku u Bihaću, a Pedagošku akademiju u Petrinji u Republici Hrvatskoj. Radni vijek proveo je u prosvjeti, politici i privredi.

“Mi, Ikanovići, u Vrnograču živimo unazad sto i više godina, a porijeklom smo iz Cazina. U Vrnograču je još pradjed živio. Prvi preci su se doselili vjerovatno još u periodu Austro-Ugarske, a možda i krajem osmanske uprave. Ima u naselju Grabovac 20-30 kuća i ovdje u Vrnograču 4 kuće. Današnji Ikanovići otprilike su četvrto, peto ili šesto koljeno prvih predaka koji su doselili u Vrnograč. Moj je otac svojevremeno bio prva ‘violina’ Vrnograča u vrijeme Drugog svjetskog rata. Bio je predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora. I ubijen je tu gore, nedaleko od Vrnograča. Ima i spomenik koji mu je naknadno podignut. Ja sam ostao kao ratno siroče. Ubili su ga pripadnici divizije ‘Princ Eugen’. Naišli kroz Vrnograč, uhvatili njega i još četvericu odbornika i strijeljali ih. Tad je još 15 Vrnogračana koji su bili u Narodnooslobodilačkom pokretu odvedeno u logor u Auschwitz. Samo su se dvojica vratila živa. Njih su odveli u zarobljeništvo, a ovih 5 vodećih, među kojima je bio i otac, odmah su strijeljali. Nas je bilo peterica braće i jedna sestra. Mati nas je sama podizala. Umrla je u dubokoj starosti 1989. godine. Živjeli smo od poljoprivrede. Majka je imala neku penziju jer je ocu priznat status borca, ali unatoč toj penziji, teškom mukom nas je podizala. Ja sam imao stipendiju za vrijeme školovanja. Ali sve je to teško išlo s ratnom siročadi, posebno s onima koji su bili muslimani”, navodi Ikanović.

Bio je potpredsjednik i predsjednik Zajednice općina Okruga Bihać, u dva mandata predsjednik Općine Velika Kladuša, direktor OOUR-a “Poljice” u sastavu RO “Sanitekst” Velika Kladuša, direktor RO “Društveni standard” u sastavu SOUR-a “Agrokomerc”, direktor i pedagog Osnovne škole u Vrnograču, delegat skupštine SIZ-a PTT Bihać, delegat skupštine SIZ-a PTT BiH, u više mandata odbornik Skupštine općine Velika Kladuša i predsjednik Društveno‑političkog vijeća i Vijeća udruženog rada. Također, bio je jedan od prvih igrača Nogometnog kluba “Mladost” davnih 1950-ih godina, kada se klub tek formirao, i živi svjedok rane historije nogometa u Vrnograču. Kao član MZ Vrnograč i Skupštine nogometnog kluba, učestvovao je u reorganizaciji i registraciji kluba 1971. godine za takmičenje u Međuopćinskoj ligi Bihaća. Bio je dugogodišnji član Uprave kluba, a dužnost predsjednika obavljao je od 1979. do 1982. godine. Kao direktor OOUR-a “Poljice”, učestvovao je u izgradnji svih značajnijih infrastrukturnih projekata NK “Mladost” tokom 1980-ih.

“Godine 1990. vratio sam se u školu u Vrnograč, kada sam postavljen za direktora. U školi sam ostao sve do penzije 2003. godine. Na poziciji direktora sam bio sve do prvog oslobođenja Vrnograča 1994. godine. Tad sam smijenjen, kao nepodoban, iako nisam otišao iz Vrnograča. Kad je drugi put zauzet Vrnograč od ‘autonomaša’, izbjegao sam prema Bužimu, u naselje Crvarevac, na teritorij 5. korpusa. Tu sam radio u sklopu srednjoškolskog centra koji je bio izmješten u zgradu osnovne škole u Crvarevcu. U nedostatku stručnog kadra, izvjesno vrijeme sam predavao bosanski jezik i književnost. U Crvarevac su bile premještene sve javne institucije općine Velika Kladuša, općinski organ uprave, policija, srednja škola i ostale. Kad je drugi put oslobođen Vrnograč 1995. godine, ponovo sam se vratio i postavljen sam za pedagoga u školi, gdje sam ostao sve do penzije. U Bosni sam radio 38 godina, nakon čega sam otišao u starosnu penziju. Pored toga, dvije godine staža sam nabrao i radeći u Hrvatskoj. Naime, kad sam bio u učiteljskoj školi u Bihaću, imao sam jednog brata u Karlovcu, a jednog u Rijeci. Oni su se bavili građevinom. I onda sam ja preko ferija za vrijeme srednje škole radio. Tu sam ‘lapio’ oko dvije godine staža prije nego sam počeo raditi kao učitelj. Pored bosanske penzije, danas imam i oko 50 eura penzije iz Hrvatske”, kaže nam Ikanović.

Iz cijelog radnog vijeka Ibrahim najviše izdvaja rad s djecom u školi. “Puno generacija sam izveo i predavao sam velikom broju učenika. Škola u Vrnograču iznjedrila je stotine inžinjera, pravnika, ekonomista, profesora i magistara. Mnogi od njih uspjeli su napraviti vrhunske rezultate i postignuća u životu. Jedan od najuspješnijih učenika naše škole bio je rahmetli Ahmed Hadžipašić. Tu je i specijalista ortopedije, doktor Mehmed Ibradžić iz Šestanovca pored Vrnograča, koji danas živi u Norveškoj. Moj stariji sin također je magistar međunarodnog prava u Americi. Imam dva sina, Ibrahima i Ismeta. Oba su u Americi. Naravno, sjećanja me vežu i za veliki broj radnih kolega, od kojih su mnogi dolazili sa strane i nakon nekog vremena rada u školi u Vrnograču odlazili dalje.”

Kao srednjoškolac je pisao članke u listu Krajina. Prvu priču Zidareva ljubav napisao je 1979. godine i drugu priču Mahin praznik 1987. godine. S koautorom Mujom Koštićem napisao je monografiju Osnovna škola u Vrnograču 1880-2000. Prve knjige poezije Zvijezde u potoku i proze Kućna vrata objavio je 2002. godine. Nakon toga, objavio je još devet proznih i poetskih zbirki. Dobitnik je društvenih priznanja, među kojima su: Orden rada sa srebrenim vijencem, Srebrena plaketa i značka SSRN-a BiH, Plaketa Općine Velika Kladuša, Plaketa RO “Sanitekst” Velika Kladuša. Pripovijetkom Rastanak zastupljen je u Antologiji bošnjačke pripovijetke 1990.-2003. godine. Član je i potpredsjednik Udruženja pisaca Unsko-sanskog kantona, te član Društva za promociju knjige “Liber” Velika Kladuša. Sa suprugom Tahom penzionerske dane provodi u Vrnograču.

Pored rada u prosvjeti, gdje se okušao kao učitelj, profesor, pedagog i direktor škole, Ibrahim je ostvario značajne rezultate i u sektoru privrede, vršeći funkcije upravnika dvaju privrednih postrojenja, potom uprave i politike, obnašajući pozicije odbornika i predsjednika Općine Velika Kladuša, te sporta, igrajući i sudjelujući u radu Uprave NK “Mladost” Vrnograč.

O doprinosu u navedenim segmentima privrednog i političkog života Ibrahim navodi: “Bio sam jedan od najmlađih članova Saveza komunista. Nisam imao ni 18 godina kada sam postao član ovog političkog tijela 1958. godine. Sve vrijeme mog društvenog i političkog rada bilo je obilježeno aktivnostima, inicijativama i projektima. Dok sam bio odbornik i direktor fabrike ‘Poljice’, te u dva mandata predsjednik Općine Velika Kladuša, pokrenuo sam i realizirao dosta projekata od značaja za Vrnograč i okolinu. Prvo sam locirao tvornicu u Poljice, a onda sam, nakon što je izgrađena, postao njen direktor. U to vrijeme sam bio član Općinskog komiteta, potom odbornik u Općini Velika Kladuša 4-5 mandata zaredom, pa onda predsjednik Općine. Imao sam veliki utjecaj na donošenje mnogih važnih odluka. Taj utjecaj sam redovno koristio za razvoj Vrnograča. Početkom osamdesetih smo izgradili nogometni stadion. Uspio sam uvjeriti Fikreta Abdića, koji je tad bio direktor ‘Agrokomerca’, da uradimo teren za stadion i ogradu. Fikret Abdić je samo godinu stariji od mene i dugo godina smo sarađivali. Kasnije sam rezolutno bio protiv onog što je on radio i što i danas radi. On je mene u ‘prvoj autonomiji’ zvao na razgovor i tražio da se preselim u Veliku Kladušu da mu budem saradnik i savjetnik. Naravno, ja sam taj poziv odbio. Vrhunac razvoja Vrnograč je doživio sredinom osamdesetih godina. Tad sam uspio dovesti dalekovod i trafostanicu u Poljice kod Vrnograča. Napravili smo put Vrnograč – Glinica, Radića Most – Ahovo, Vejinac – Todorovo, zgradu s 25 stanova za prosvjetne radnike, ulicu iznad džamije dužine 200-300 metara, rasvjetu kroz centar naselja te spomenik u čaršiji. Prilikom otvora partizanskog spomenika u Vrnograč je dolazio i Branko Mikulić kao predsjednik CKBiH. U to vrijeme u Vrnograč su dolazile mnoge poznate ličnosti, od Mikulića, Hamdije i Hakije Pozderca, Branka Mamule, Rodoljuba Čolakovića, Munira Mesihovića i nekih drugih. Imao sam dobre relacije s braćom Pozderac. U to vrijeme hotel u Vrnograču je bio naša ‘Meka’. Jednom su noćile Milka Pozderac i Pepca Kardelj. Pored političara i njihovih supruga, u Vrnograč su često svraćali i odsjedali pisci poput Branka Ćopića, Ahmeda Hromadžića, Nasihe Kapidžić Hadžić i neki drugi. Jedne prilike su ostali cijelu sedmicu, držali su časove u osnovnoj školi i družili se s djecom. Sve se to odvijalo dok sam bio na čelu Općine.”

Spisateljski opus Ibrahima Ikanovića doista je impozantan. Dvanaest objavljenih te još pet neobjavljenih knjiga za vrnogračke prilike doima se prilično nestvarno. Stvaralaštvo u provinciji obiluje trostruko većim poteškoćama u odnosu na veće gradske centre. Na pitanje o početku pisanja svojih prvih radova Ibrahim se prisjeća: “Interes za literarni rad javio mi se još sedamdesetih godina, kada sam polahko počeo pisati. Tad sam objavio prve dvije priče u listu koji se, koliko se sjećam, zvao Mladost. Objavio sam ja još nekoliko pripovijetki prije rata u nekim časopisima, ali iste nisu sačuvane. Išao sam nakon rata u Nacionalnu biblioteku u Sarajevo da to potražim, ali su mi rekli da je većina građe izgorjela. Inspirirali su me odlasci naših sugrađana na rad u inozemstvo. Imao sam jednog komšiju koji je bio zidar u Ljubljani i on mi je bio povod da napišem pripovijetku Zidareva ljubav. Inspiraciju sam pronalazio i u onim kresovima, prvomajskim praznicima. Tim povodom sam napisao priču Mehin praznik. Priča, ustvari, govori o tome kako se Meho sredio za 1. maj, sriktao se, obukao bijele gaće, stavio fes i krenuo na majski uranak. Tako da su me takvi detalji potakli na pisanje. S intenzivnim pisanjem počinjem od posljednjeg rata naovamo. Protekli rat me dobrim dijelom inspirirao da pišem. Vidio sam puno toga i onda sam pisao i čuvao te priče, koje sam kasnije povlačio iz sehare i objavljivao. S vremenom se to pretvorilo u intenzivno pisanje, što sam sve pretočio u 10-ak objavljenih i neobjavljenih zbirki proze i poezije. Pisao sam to za svoje Vrnogračane, da ostane neki trag o raznolikim ljudskim sudbinama.”

Nakon rata je Ibrahim dugo godina radio na monografiji škole s kolegom Mujom Koštićem. Profesor historije Meho Koštić, a koji je radio u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu, prikupljao je građu u biblioteci i arhivima, dok je Ibrahim sakupljao podatke, fotografije, dokumenta iz privatnih arhiva širom vrnogračkog kraja. Monografiju je objavila škola u Vrnograču 2001. godine. “To je bila prva monografija osnovne škole na području Unsko-sanskog kantona i jedna od prvih u poratnom periodu u Bosni i Hercegovini. I dobila je širok publicitet. Neki njeni dijelovi objavljivani su u Prosvjetnom listu, koji je izlazio u Mostaru. Aladin Bise iz Stoca radio je u Vrnograču kao učitelj u prvoj deceniji 20. stoljeća, a saradnik Mujo pronašao je njegovog unuka koji se zainteresirao za mjesto i školu gdje mu je radio djed. On je insistirao da se dijelovi knjige objavljuju u tom listu. Kasnije nam je taj Aladinov unuk dolazio i u posjetu u Vrnograč”, navodi Ibrahim.

Punu deceniju truda i rada Ibrahim je utrošio u pripremu i izradu monografije NK “Mladost” Vrnograč. Riječ je o vrlo sadržajnoj knjizi na preko 500 strana koja još nije zvanično objavljena, već je samo isprintana u dva primjerka. Jedan primjerak Ibrahim čuva kod sebe, a drugi kod sina u Americi. Kako kaže, sam nije mogao dalje. “U Velikoj Kladuši je vrlo teško bilo šta objaviti jer nema skoro nikakve institucionalne podrške. Ova monografija već godinama čeka na službenu objavu. Tu sam uložio deset godina svog života. I na kraju, Vrnogračanima to ne treba, a nema ni razumijevanja iz Velike Kladuše. Ovaj sad načelnik Abdić došao pa se s njim insan ništa ne može dogovoriti. Tu ne možeš biti pametan nikako. Sve je to utjecalo i na mene pa sam skoro i odustao od objave te vrlo važne knjige”, sjetno završava Ibrahim. Ibrahim je sudjelovao u pisanju nekoliko radova u svojstvu koautora i saradnika. Također je napisao još pet knjiga koje čekaju objavu. Riječ je o romanu Tajna u mezaru, potom knjizi Ima jedna čaršija u Krajini, koja predstavlja hronologiju svih značajnijih dešavanja u Vrnograču, zatim Zagrljene priče i pjesme za djecu, Vrnogračka hronika i Narodne pjesme vrnogračkog kraja. “Narodne pjesme predstavljaju vrlo važno djelo s oko 2.000 hojtalica sa sijela. Sve sam ih sabrao, mada još nisam našao muzikologa da napiše note. Imam i nekoliko CD-ova na kojima su snimci otpjevanih pjesama na sijelima, u trljama i komušačima, ali za nove generacije je potreban notni sistem kako bi znale njihovu intonaciju i ostale muzičke karakteristike. Podijelio sam ih na muške i ženske. To su sve kratke pjesme, ali izvorno narodne, vezane samo za vrnogrački kraj”, ističe Ibrahim.

“Vrnograč ima dugu povijest i kao naselje je stariji od Kladuše. Imao je prvu osnovnu školu na području današnje općine Velika Kladuša i jednu od prvih nekoliko škola u BiH po dolasku Austrougara. U pisanim izvorima se spominje kao jedno od najstarijih naselja u sjeverozapadnom dijelu Bosne. Spominje se 1264. godine u povelji ugarskog kralja Bele IV od 4. aprila 1264. godine. Bihać se spominje dvije godine ranije, ali Kladuša tek 16 godina poslije. Tad je Vrnograč bio dio Kreščićke crkvene opštine. To pleme Kreščića je 1456. zidalo tvrđavu u Vrnograču. Općinu je imao u Austro-Ugarskoj. U zadnjoj deceniji austrougarske uprave općina je ukinuta, ali ponovo između dva svjetska rata Vrnograč ima općinu, kao i u periodu 50-ih godina dvadesetog stoljeća. Recimo, 1938. u Vrnograču je bio procvat. Vrnograč je kao i Bužim bio općina do 1959. godine. Od 1959. do danas Vrnograč je bez općine i razvija se kao sekundarni centar Velike Kladuše, znatno stagnirajući u razvoju po raznim segmentima. Slaba su ulaganja u infrastrukturu, u puteve, u javne objekte, u privredu i slično. Iseljavanja su velika, a sve manje mladih i obrazovanih ostaje živjeti u Vrnograču jer su uvjeti za život doista skromni”, kaže nam Ikanović.

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!