“Samo probaj za mnom zaplakati”

Budući da mu se kancelarijski posao nije sviđao, 24. aprila zatražio je povratak u jedinicu “Hamza”, što je komandant Nanić odbio. U prvoj polovini maja postavljen je za komandira privremenog voda s kojim je proveo sedam dana na Ćorkovači. Po povratku u komandu ponovo ga hvata želja za odlaskom na liniju, o čemu je zapisao: “Stvarno mi se smučio ovaj kancelarijski posao; linija i akcije su ‘zakon’, to je u ratu život”

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ

Kenan Duraković izdvajao se po mnogo čemu od većine boraca 505. brigade. Osim naročite fizičke ljepote i prefinjenog ahlaka, Kenan se isticao i po želji da postane šehid. Međutim, praksa vođenja ratnog dnevnika učinila ga je jedinstvenim primjerom dalekovidog borca, koji je i u jeku rata posjedovao svijest o važnosti bilježenja svega onoga što mu se u to vrijeme činilo važnim i zanimljivim.

Kenan je bio obrazovan momak, izrazito vjerski orijentiran. Iako rođenjem, odrastanjem i školovanjem vezan za Bosansku Krupu, ratna dešavanja, ali i očevo porijeklo, doveli su ga u Bužim, gdje je proveo svoje posljednje dvije godine života. Njegov šehidski mezar na Velikom Brdu iznad Bužima, jednako kao i ostale šehidske humke širom Bosne, najveći su zalog opstanku države Bosni i Hercegovine i slobodi njenih građana.

Rodio se 3. aprila 1972. godine u Bosanskoj Krupi, gdje je odličnim uspjehom završio osnovnu školu i gimnaziju. Vanredno je završio dva razreda Gazi Husrev-begove medrese. Uoči samog rata, 1991. godine, upisao je Geodetski fakultet u Zagrebu. Dobro se služio engleskim jezikom. Nije bio oženjen. Učestvovao je u mnogim bitkama Čete za specijalne namjene “Hamza”. Poginuo je 22. jula 1994. godine u rejonu Kestenovačke Glavice (Velika Kladuša) prilikom odbijanja napada paravojnih formacija Fikreta Abdića. Posthumno mu je dodijeljena značka “Zlatni ljiljan” 14. augusta 1994. godine, te je proizveden u čin zastavnika 29. decembra 1995. godine. U trenutku pogibije bio je pripadnik komande brigade.

RATNI PUT

Po završetku srednje škole Kenan je otišao u JNA, koju je odslužio u Malom Lošinju 1991. godine. Nakon kraćeg boravka u Sloveniji, ubrzo se vratio kući, te, svjestan nadolazeće ratne opasnosti, u martu 1992. nabavio je poluautomatsku pušku. Dan nakon otpočinjanja napada na Bosansku Krupu, 22. aprila 1992. godine, sudjelovao je u evakuaciji civilnog stanovništva na lijevu obalu Une, kada je s prijateljem Adom Ramićem preko drvenog mosta kamionom prebacio šezdesetak sugrađana. Već naredni dan prijavio se u TO Bužim, ali je neko vrijeme čekao da bude raspoređen. Od 15. maja angažiran je u redovima TO Bućevci, a početkom juna odlazi na straže i boravi na liniji. Dva dana nakon bitke u Kekićima, koja se desila 11. juna 1992. godine, ušao je u sastav tek formiranog drugog bućevačkog voda, koji je vodio Hazim Duranović. Prve borbene akcije imao je 20. juna, kada je s diverzantskom grupom rahmetli Hasana Durakovića sudjelovao u izvlačenju grupe vojnika koji su ostali u neprijateljskom okruženju. Od 29. juna Kenan dobiva ulogu prevodioca, a nešto kasnije i ulogu pisara u Graničnoj četi. Zakletvu, u sklopu voda koji je pripadao četi Mersada Mašinovića, položio je 23. jula u Bužimu.

Nakon višemjesečne uloge prevodioca, 22. januara 1993. godine iz Granične čete prelazi u ČSN “Hamza”. Uslijedio je period u kojem zajedno sa saborcima iz “Hamze” odlazi na liniju na Ćorkovački plato, zatim Latinovac i Bućevce, potom u više navrata sudjeluje u različitim izviđanjima, obilascima terena, odlazi na kraća logorovanja i obuke od jezera Brana do Ostrošca i Une. Početkom maja 1993. godine sa svojim vodom sudjelovao je u uspješnoj akciji vraćanja izgubljenih položaja na području Bosanske Bojne i Glinice. Nakon proglašenja tzv. AP Zapadna Bosna sa saborcima iz jedinice “Hamza” sudjeluje u zauzimanju Gnjilavca i oslobađanju privremeno zauzetog Cazina.

Uslijedilo je učešće u borbama i držanju linije u naselju Skokovi, potom u akcijama u Čaglici i Zborištu, te oslobađanju naselja Okići, Liđani, Huskići i Ponjevići. U strateškom smislu, najznačajnija oslobodilačka akcija u kojoj je Kenan sudjelovao bilo je oslobađanje Todorova 15. novembra 1993. godine, gdje je mjesec poslije sudjelovao u višednevnim žestokim borbama. Zatim je učestvovao u oslobodilačkim akcijama na Rudniku i Varešinama, potom Urgama kod Tršca, te Crvarevca i Stabandže, gdje je, pored velikog broja neprijateljskih vojnika, zarobljen i komandant 1. lahke brigade tzv. AP Zapadna Bosna.

Na traženje komandanta Nanića, 18. januara 1994. godine Kenan je postavljen za šefa kancelarije u štabu 505. brigade. Pored obaveza na novoj dužnosti, na vlastito traženje u februaru odlazi na bihaćko ratište, gdje provodi nekoliko dana na Hasinom Vrhu. Po povratku nastavlja s poslom u komandi.

Budući da mu se kancelarijski posao nije sviđao, 24. aprila zatražio je povratak u jedinicu “Hamza”, što je komandant Nanić odbio. U prvoj polovini maja postavljen je za komandira privremenog voda s kojim je proveo sedam dana na Ćorkovači. Po povratku u komandu ponovo ga hvata želja za odlaskom na liniju, o čemu je zapisao: “Stvarno mi se smučio ovaj kancelarijski posao; linija i akcije su ‘zakon’, to je u ratu život!” U junu sudjeluje u osnivanju Muslimanskog omladinskog saveza u Bužimu, gdje postaje jedan od njegovih članova.

Ponovni povratak na borbeni front Kenan je dočekao 20. jula 1994. godine, kada je naredbom komandanta Nanića imenovan za člana isturenog komandnog mjesta (IKM) u Todorovu. Na toj je poziciji dva dana poslije i poginuo, nakon što se dobrovoljno priključio “Hamzama”. Taj je dan saborcima kazao: “Ako sad ne poginem kao šehid, doživjet ću starost kao moj did.” I poginuo je taj dan. Svjedoci kazuju da je nakon što je pogođen bio živ još nekoliko trenutaka, sve vrijeme izgovarajući tekbir.

S DRUGE STRANE RIJEKE UNE

Više od dvije godine Kenan je vodio ratni dnevnik, koji je nakon njegove smrti nastavio pisati njegov mlađi brat Amel. Dnevnik je objavljen 2007. godine u knjizi S druge strane rijeke Une. U Kenanovom dnevniku nalaze se vrlo dragocjeni podaci, od onih koji tretiraju svakodnevna ratna dešavanja do onih privatnih, koji se odnose na obilazak porodice u danima kada je poslije borbenih akcija dolazio s linije. Podaci o ranjenim i poginulim borcima ili civilima nalaze se gotovo na svakoj stranici dnevnika. Pored toga, dnevnik sadrži dosta podataka o političkoj i vojnoj situaciji u mnogim bosanskim gradovima koje je pratio putem sredstava informiranja, kao i promišljanja o patnjama bošnjačkog stanovništva u Bihaćkom okrugu i širom Bosne. Tu su i simpatični podaci o odlasku na različite vjerske ili kulturne priredbe, o ašikluku s djevojkama te drugovanju s najboljim ratnim kolegama. Dnevnik je pisan lijepim stilom i jasnim jezikom, a većina zabilješki u malo rečenica donosi dosta važnih podataka i činjenica.

Svoju prvu i najopširniju zabilješku, napisanu 24. aprila 1992. godine, Kenan započinje riječima: “Nalazim se u Čavi, mjestu udaljenom oko 9 km od Bužima, odnosno 25 km od Bosanske Krupe. Rat je. Prije četiri dana protjeran sam, kao i sva moja porodica iz svog rodnog grada Bosanske Krupe. Odlučio sam da pišem i bilježim događaje koji se, u ovom ratnom vihoru, svakodnevno dešavaju. Možda će to nekad nekom dobro doći i zatrebati…”

Dnevnik sadrži 337 bilješki, koje, iz današnjeg ugla posmatranja, imaju ogroman historiografski značaj. Po onome što Kenan piše da se naslutiti njegova jasna opredijeljenost za borbu, za odlazak u rov na prvu liniju fronta kao “prioritet svih prioriteta”. Iz bilješke u kojoj opisuje prelazak u komandu brigade to se jasno može vidjeti. O tom događaju Kenan je 18. januara 1994. godine zapisao: “Danas me komandant brigade Izet Nanić pozvao u komandu. Predložio mi je da me prekomanduje za šefa njegove kancelarije u komandi. Iznenadio sam se tom prijedlogu, a on mi je rekao da sam se dobro pokazao kao borac u elitnoj jedinici ‘Hamza’, da sam zaslužan, te da mu trebam i zbog prevođenja sa UNPROFOR-om. Rekao sam mu da sam iznenađen, spomenuo da nam najviše treba boraca i da ću razmisliti. Došao sam kući sa takvim prijedlogom, a moji su se svi oduševili. Posebno se mama obradovala, jer joj je uvijek teško padao svaki moj odlazak na liniju ili u akcije. Ipak, ja nisam bio oduševljen, u ratu nisam volio papire, ni engleski. U ratu je puška ipak zakon, ali sam se, donekle i zbog roditelja, opredijelio za nove poslove. Vratio sam se u komandu, te pitao komandanta da li će me pustiti da idem u akcije sa svojim saborcima, što mi je obećao. Tako sam dobio prekomandu.”

Posljednji Kenanov zapis odnosio se na period od 12. do 19. jula 1994. godine. Tri dana poslije poginuo je na prvoj borbenoj liniji. U nekoliko rečenica koje se odnose na 19. juli Kenan je napisao: “Pregledam paket koji mi je stigao iz Zagreba. U paketu su došle sljedeće stvari: jedne alpinke, po jedne cipele i patike, jedna jakna, četiri beretke, videokasete četiri komada (dersovi), pet komada videokaseta praznih, audiokasete 5 komada, kafa 2 kg i časopis Ljiljanov preporod. Posebno sam se obradovao alpinkama, koje sam obuo i u njima po sobi hodao…”

POGIBIJA NA KESTENOVAČKOJ GLAVICI

U akciji u kojoj će poginuti Kenan se mimo želje komandanta Nanića priključio borcima iz jedinice “Hamza” s namjerom da im pomogne u ovladavanju Kestenovačkom Glavicom. Komandant Nanić poslije je izjavio da ga je Kenan na polasku pogledao pogledom kojim je tražio odobrenje za svoj odlazak u akciju i da nije imao srca da ga vrati iz stroja njegovih drugova. U toj je akciji s Kenanom bio i Nermin Šabić.

“Naša četa bila je već danima u žestokim borbama. Osim redovnih zadataka, u nekoliko navrata smo vraćali rejon Kestenovačke Glavice, koji su izgubile jedinice nekih drugih brigada. Bili smo strašno ljuti zbog toga, posebno tog 21. jula jer smo tog dana, braneći naše položaje u rejonu Brkića Koplja i Dautovića Glavice odbili nekoliko uzastopnih napada neprijatelja. Uvidjevši da tuda neće moći proći, neprijatelj je svoje snage ponovo usmjerio ka Kestenovačkoj Glavici i u roku od pola sahata ovladao cijelom linijom. Navečer, kada smo pozvani na mjesto okupljanja naših jedinica, naš vod se dogovorio da te večeri neće ići vraćati izgubljene položaje jer smo bili iscrpljeni do krajnjih granica. U tom momentu se odnekud pojavio naš raniji saborac iz prvog voda Kenan Duraković. Kazao nam je da je tog dana došao s ekipom da preuzmu IKM u Todorovu, ali kad je čuo kakvo je stanje ovamo, došao je da nam pomogne. Nije nam to bilo nimalo neobično, jer nam se na isti način pridružio i u onom džehenemu na Spahića Glavici u ‘Februarskoj ofanzivi’, kad je toplu kancelariju zamijenio snijegom do iznad pasa u kojem je zajedno s nama dočekao ramazan i ostao sve dok se nije toliko isprehlađivao da je morao otići kući. Te noći bio je u lijepoj i besprijekorno čistoj uniformi koja mu je stajala kao salivena. Kada smo mu saopćili da nemamo ni snage ni volje da opet vraćamo položaje koje neko gubi već treći ili četvrti put, a mi ih uporno vraćamo, bilo mu je žao što večeras neće ići s nama u akciju”, kazuje Šabić.

Ubrzo je došao i komandant Nanić. Bilo je već iza ponoći. “Noć je bila hladna i mrkla. Nanić je kao i uvijek bio direktan pa nam je kazao da već ima informaciju da ne želimo ići i da nas razumije. Rekao je da nam može narediti da idemo, ali da to neće. Čestitao nam je za jučerašnji posao. Onda nam je kazao da idemo u Todorovo da se odmorimo, pritom naglašavajući da budemo spremni sutra braniti Todorovo, jer osokoljene neprijateljske snage neće stati ondje gdje su došle. Nakon tih nekoliko riječi komandanta Nanića, čovjeka kojeg smo voljeli više od sebe, u momentu smo promijenili odluku. Neko je iz mraka rekao da nam daju popunu u hrani i oružju pa idemo opet. Kenan se posebno radovao jer ponovo ide u akciju sa svojim vodom. Krenuli smo u koloni na čijem su čelu bili komandiri čete i voda, rahmetli Topal i rahmetli Hari. Noć je bila mračna, jedva smo se raspoznavali. Prošli smo hale, pregazili potok i krenuli se penjati. S desne strane bio je rub šume, a lijevo strma padina. Počeli smo sve češće zastajati jer smo bili blizu neprijateljskih linija. Odjednom se začuo rafal i nešto je eksplodiralo. Nakon nekoliko sekundi dvojica su pronijela ranjenog saborca. Ostali smo na tom mjestu još neko vrijeme, znajući da su autonomaši tik ispred nas, a našim čekanjem smo davali vremena četi iz Jurišnog bataljona da dođe na planiranu poziciju”, prisjeća se Šabić.

U međuvremenu su došli u neposrednu blizinu jednog neprijateljskog vojnika, koji im je uputio nekoliko riječi, misleći da su njegovi. Kad je shvatio o čemu je riječ, ubrzo je pobjegao.

“Nakon kraćeg vremena, počela je silovita akcija, a mi smo s bismillom i tekbirima krenuli naprijed. Sve je bilo gotovo u nekoliko minuta. U mraku smo gazili njihove rovove i nezaustavljivo se pomjerali naprijed. Međutim, i oni su uspjeli zapucati prema nama. Tek kad je jedan saborac počeo dozivati sanitetliju, shvatio sam da je neko ranjen. Kratko sam svratio i vidio da Hari i još neki borci stoje pored ranjenika koji izgovara tekbire. Produžio sam naprijed gdje smo otpuhali autonomaše duž cijele linije, duge više od 3 km. Još te noći stigli smo do krajnje tačke, do kote 314. Kasnije sam saznao da je onaj ranjenik bio Kenan i da je ubrzo podlegao. I tako je na dan džume, između zore i sabaha, prestalo da kuca srce mladića koji je više od svega volio svoju vjeru, svoju domovinu i svoj narod u njoj. Bio je lijepog izgleda kao da je s nekog drugog svijeta. Sve nas je obuzela tuga i nije nam više toliko značilo što smo povratili cijelu liniju, jer sve što su nam oči mogle vidjeti s tog mjesta nije bilo vrijedno jedne vlasi kose na Kenanovoj glavi”, priča Šabić.

MLADIĆ LIJEPOG AHLAKA

Kenan je još od najranijih dana mladosti bio prepoznatljiv po prakticiranju islamske vjere. Nebrojeno puta na liniji predvodio je džemat, te pored redovnih namaza, imamio i na teraviji te na džumi i bajram-namazu. Bio je dobrodušan i plemenit insan, blag, susretljiv te vrlo inteligentan. Kažu da je, gdje god bi boravio, uvijek širio vedrinu i radost.

“Kenan je uživao da ono što ima podijeliti sa saborcima. Kad se 1994. godine prehladio na Spahića Glavici, morao se vratiti kući. Međutim, saznavši za naš dolazak, svima nam je pripremio iftar u školi u Zaradostovu. Također, početkom godine nam je odštampao džepne kalendare za ’94. godinu, na čijoj poleđini je bio naš amblem. One žute majice s crnom bojom ovratnika i rukava i s natpisom HAMZA bile su poklon od Kenana. Uradio je majice i za momke iz ‘Gazija’. Kenan je volio ramazan, volio je post, volio je da klanja svaki namaz i nije bilo situacije da bi on sebi našao opravdanje da i jedan propusti. Zaista je bio vjernik kojem je vjera uvijek i na svakom mjestu bila ispred svega drugog”, završava Nermin Šabić.

Komandir čete “Hamza” Fikret Kauković proveo je s Kenanom duži period rata. Kako kaže, Kenan je bio tako lijepog ahlaka da je svojim moralom dobrano utjecao na ponašanje ostalih saboraca. Po njegovim riječima, on je bio najbolji nasljednik Asima Bajrektarevića, koji je otišao iz jedinice “Hamza” nešto prije Kenanovog dolaska u nju. Iz mora detalja koji bi se mogli istaći u vezi s Kenanom, Kauković izdvaja situaciju kada je Kenan s nekoliko saboraca krajem augusta 1993. godine sudjelovao u dvodnevnom izviđanju iza neprijateljskih položaja.

“Jedno odjeljenje ‘Hamze’ dobrovoljno se javilo da izvrši naredbu komandanta Nanića prema kojoj je trebalo obaviti dubinsko izviđanje. Podaci s tog izviđanja trebali su poslužiti za neku buduću akciju. Zadatak je bio da prođu kroz neprijateljske linije na Ćorkovači, potom se zapute po dubini u smjeru Glodne te izbiju kod mosta u Blatini. Kasnije će se ispostaviti da se to izviđanje poklopilo s uspješno izvedenom operacijom ‘Trokut’. I krenuli su oni u to izviđanje dan kasnije nego sam ja planirao, jer su tražili da ih prethodno pustim da odu na hatme u neki džemat. I naravno, pustio sam ih i sve prolongirao za dan kasnije. S Kenanom su još bili Refko Kauković, Husein Džambić Džambo, Mustafa Ramić i Ibrahim Šahinović Briško. Međutim, nakon što su otišli u dubinu, bili su primijećeni, pa su se morali vratiti prije nego su obavili cijeli zadatak. Uglavnom, nikom nije bilo ništa, svi su se vratili živi i zdravi. Ali ono što je tu posebno važno jeste da su Kenan i ostali proveli dva dana i jednu noć na neprijateljskom području, nekih 6-7 km duboko u pozadini. To je bio takav podvig, do tada ni jedna jedinica u Petom korpusu nije prenoćila na neprijateljskom teritoriju”, navodi Kauković.

Pomoćnik komandanta 505. brigade Zijad Nanić sjeća se Kenana još iz vremena kada je početkom rata navraćao u Štab TO u Bužim. Nešto poslije susretali su se više puta u situacijama kada je Kenan bio u ulozi prevodioca u brigadi. U sjećanju mu je posebno ostala situacija, kada se s Kenanom zamijenio za vojnu jaknu.

“Prilikom jednog susreta uočio sam da on nosi original uniformu ‘Alfu’. Dugo sam ga lomio da se zamijenimo za jakne, jer sam ja imao neku lošiju. I dao je on meni tu jaknu. Međutim, kad sam došao na referisanje u komandu, komandant Nanić je odmah žiknuo tu jaknu. Kaže mi kroz šalu: ‘Nije u redu da ti imaš bolju jaknu nego komandant.’ Rekoh: ‘Nije ako nas država oblači, ali ako sam sebi nabavljam, to je onda drugo.’ A on će opet kroz smijeh: ‘Znaš, nije to fino.’ Rekoh: ‘Hajde, vidjet ću da i tebi sredim jednu.’ Jer, kad sam od Kene uzeo jaknu, nakon nekog vremena sam vidio do on ponovo nosi novu. Kažem mu da treba i komandantu jedna, nakon čega je on donio i komandantu komplet uniformu, hlače, košulju i jaknu.”

Po Zijadovim riječima, Kenan je bio vjerski i nacionalno vrlo osviještena osoba. “Njegova glavna želja u te dvije godine rata je bila da se bori za slobodu jer su agresorske snage njega i porodicu mu protjerali iz Bosanske Krupe. Te okolnosti su mu bile poseban motiv. Po mom mišljenju, Kenan je bio među najsvjetlijim primjerima boraca 505. brigade, među onima koji su imali najuzoritije ponašanje. I, što je još važnije istaći, među onima koji su u više navrata javno iskazivali želju da postanu šehidi”, završava Nanić.

Opisujući Kenanovo tijelo nakon pogibije, brat Amel je u svom dnevniku zapisao: “Kenan je bio lijep, na licu mu samo dvije-tri kapi krvi i ruka mu je bila krvava. Imao je samo jednu prostrelnu ranu, na lijevoj strani, nekako ispod srca.”

Da je Kenan istinski žudio da pogine na Božijem putu, potvrđuju i zabilježene riječi majke Zulejhe, koja je u više navrata izjavila kako je rahmetli Kenan pred polazak u bitke govorio: “Učite dovu da ne budem teško ranjen.” Majka kaže da nije tražio da se uči dova da ostane živ. Kad bi iz bitke došao kući, govorio bi: “Ja se evo opet vratio.” Jedne prilike, tokom razgovora o šehidima i o reakcijama njihovih roditelja na gubitak sinova, Kenan je šaljivim tonom kazao majci: “Samo probaj za mnom zaplakati.”

 

 

 

PROČITAJTE I...

Usnio sam jedan od onih snova, kakve sam nekad često sanjao, samo je sad scenografija nova. Neki vampir progoni me noću kroz veliki stan, u kojem je dugačak hodnik iz kojeg vode vrata u razne sobe. U posljednjoj sobi spavaju mama i Zeko, kojih više nema. Kažem bijesno: “Vratite mi barem ženu!”, a on se isceri: “Koju hoćeš?”, i dovede obadvije.

Zanemariti činjenicu da je poginulo najviše Bošnjaka (64.341), te da je ubijeno uvjerljivo najviše bošnjačkih civila (33.071) znači zanemariti karakter rata, zanemariti da su izvršeni agresija i genocid, zanemariti da je postojao agresor i da je postojala žrtva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!