fbpx

SAMO OD SEBE

Samo od sebe svijet je za sebe. Ništa o njem ne znamo osim da je tu i da nam pomogne nagnavši nas u pokret kad se ničeg drugog ne uspijemo domisliti

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Stvari se ponekad događaju same od sebe.

Kad nešto dođe samo od sebe, vjeruješ da je to bilo jedino moguće. Zapisano je ko zna kad i ko zna gdje. Jesi li i ti bio tu neki bivši ti koji se više ničega ne sjeća? U tome i jeste tajna tog samo od sebe postupka ili događaja.

 

Nekad smo svi znali plivati, kažu.

To nam tek rođena djeca potvrđuju.

Jesmo li ikad znali letjeti?

 

Poštujem ljude koji vjeruju u priče.

Poštujem njihovo vjerovanje.

 

Vjerujem u priču kad mi se sama otvori.

To je zaista otkrivenje.

Tad je njena jasnoća nepodnošljiva. Tako nastaju sjene koje sve više zatamnjuju ono o čemu je riječ.

Ljudi uglavnom vjeruju u ta zatamnjenja.

Žalosno bi bilo poštovati njihovo vjerovanje.

 

Jesmo li ikad znali letjeti?

Potvrđuju to mnoge priče.

Ne samo one o Dedalu i Ikaru.

 

U svakom slučaju, oduvijek smo mogli i znali letjeti onako kao Vir.

Iz tog iskustva uobličio se moj Sokolarov sonet.

 

Sve se događa samo od sebe.

Koliko god o tom razmišljali.

Zato neki ljudi vjeruju u slučajnosti.

Zato drugi u njih ne vjeruju.

 

Samo od sebe svijet je za sebe.

Ništa o njem ne znamo osim da je tu i da nam pomogne nagnavši nas u pokret kad se ničeg drugog ne uspijemo domisliti.

 

Tako jedanput jedan (a ovaj se put to nije dogodilo u “Išaretu”) naiđe na čovjeka koji zausti da mu nešto kaže, a on ga udari iz sve snage i nastavi koračati dalje. Sama se ruka podigla i nekako se bijesno sručila na čovjekovu bradu.

Znam, svi se sjećate prizora iz filma „Beskrajni dan“ gdje se dan neprekidno ponavlja i čovjek zapravo zna šta će se dogoditi, jer je u budućnosti već bio. Više puta.

Ovdje nije riječ o tom. Čovjek koji je udario drugog čovjeka nema pojma o budućnosti. Zna samo ono što su mu govorili. A i to je poprilično zaboravio. I da ga pitaš što je udario onog čovjeka, odgovorio bi da ne zna, da se to dogodilo samo od sebe.

 

Mnogi od nas žive kao roboti i sve im se događa na način koji smo opisali. Možda zato što vjeruju da će jednom iz tog samog od sebe izići nešto neobično i lijepo. Nešto nalik na čudotvorni preporod.

Međutim, samo od sebe jogunasto je tvrdokorno i iz njeg nas danima i mjesecima ništa ne posjećuje, a onda najednom zapovijed ruci: udari tog čovjeka. Ne vjerujem da postoji stručnjak koji bi u svemu tome pronašao neku pravilnost.

 

Samo od sebe, to je kad učiniš nešto što znaš podsvjesno da ne znaš učiniti, ili ne možeš, a onda najednom učiniš kao da si to nebrojeno puta činio.

I učiniš dobro.

 

Zarad istine, valja kazati da se samo od sebe ne pojavljuje samo u trenutku.

Postoje i dani koji započnu i teku sami od sebe.

Znam o čemu govorim.

Doživio sam ih nekoliko.

Sjećam se, nedavno, ne baš neočekivano, probudio sam se i svi najbliži bili su oko mene.

– Šta bi želio? – pitaju me.

– Ništa posebno – kažem – važno je da smo zajedno.

Nešto kasnije, izišli smo iz kuće i ušli u taksije.

Došli smo na neko mjesto gdje nikad ranije nisam bio. Lijep je pogled na tom mjestu. A dobro se tu i jede i pije.

Skupa smo i čini se da smo sretni.

Svi fotografiraju.

Svi pišu.

I svi govore na svojim univerzalnim aparatićima.

Glas iz Amerike.

Glas iz Tuzle.

Glas iz Britanije.

Glas iz Banje Luke.

Glas iz Australije.

Slika iz Japana.

Slika iz Sarajeva.

Japanske trešnje u Sarajevu.

 

Kako je to bio lijep dan.

A ništa nisam učinio za nj.

Samo sam bio tu.

I svi moji oko mene.

 

Ništa više nisam učinio od japanskih trešanja koje su procvale nedaleko od kuće u kojoj živim.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!