fbpx

Sadržaj Programa reformi: OVO JE VELIKA POBJEDA DRŽAVE

Stav SDA i probosanskih stranaka pokazao se opravdanim, čak i po cijenu podužeg čekanja na formiranje državne vlasti. Ispoštovane su ranije donesene odluke nadležnih državnih tijela u demokratskoj proceduri, nastavljene su aktivnosti na prilagođavanju NATO standardima (ne samo vojno-sigurnosnim već i političko-demokratskim i tehničkim) i, vrlo važno, odluke o tim i svim drugim pitanjima vanjske politike i odbrane ostale su na razini države, bez ikakvog učešća entiteta

Piše: Faris NANIĆ

Portal Srpska Info objavio je sadržaj dokumenta Program reformi Bosne i Hercegovine, koji je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine usvojilo 19. novembra i koji bi dan nakon potvrđivanja novog saziva Vijeća ministara BiH trebao biti dostavljen u sjedište NATO pakta u Bruxellesu. Zanimljivo je da je važan dio dogovora o imenovanju Vijeća ministara i “otkočenju” političkih procesa na bazi rezultata izbora 2018. godine bio da se dokument dostavi u sjedište NATO pakta i da se do tog trenutka ne dostavlja javnosti. Kako se Vijeće ministara najvjerovatnije treba konstituirati najkasnije 30. decembra, sadržaj dokumenta nije trebao biti poznat javnosti do početka januara, odnosno nakon novogodišnjih praznika. Ko je i kako jednom srpskom, lokalnom portalu dostavio dokument, ili njegove dijelove, ostaje zvanično tajnom, ali nije daleko od pameti uperiti prstom na laktaškog kabadahiju.

Dodik je takvo nešto i najavljivao, suočen s prozivkama srpske opozicije u malom entitetu da je potpisao sporazum koji vodi Bosnu i Hercegovinu u NATO pakt, unatoč tzv. rezoluciji Narodne skupštine RS, koja je “proglasila neutralnost” te jedinice široke lokalne samouprave i time “spriječila put Bosne i Hercegovine u NATO pakt koji je bombardovao Srbe prije 20 godina”, što je u još bjednijoj i od opozicije bojkotiranoj političkoj akciji donošenja tzv. zaključaka iste skupštine trebalo biti ojačano, a naišlo je na podrugljivu rekciju u zemlji i inostranstvu. Ta je opozicija tražila od Dodika da javnosti malog entiteta pokaže dokument koji je bio dijelom sporazuma o formiranju Vijeća ministara i nastavka političkog procesa, odnosno implementacije rezultata parlamentarnih izbora iz oktobra 2018. godine kako bi se razjasnile nedoumice jer je vođa bosanskih Srba tvrdio da on ne sadrži nikakav put u NATO pakt. Iz ovoga što je objavio portal trebalo bi valjda srpskoj opoziciji u RS-u biti jasno da Dodik “nije izdao srpske interese”. No, je li tako? I šta su to uopće “srpski interesi”?

U dokumentu se prvenstveno ističe da je Bosna i Hercegovina “prepoznala euroatlantske integracije kao jedan od svojih vanjskopolitičkih ciljeva”. Isto tako, u uvodu dokumenta navodi se da je Bosna i Hercegovina predana poboljšanju odnosa s NATO paktom, bez prejudiciranja konačne odluke o članstvu u toj vojno-političkoj i sigurnosnoj alijansi. Tu su konstataciju i ranije, tokom spora oko Godišnjeg nacionalnog programa (ANP), isticali i zvaničnici NATO‑a. Niti jedna država koja je ušla u MAP (Mobilization Action Plan) slanjem takvog dokumenta nije “prejudicirala” članstvo. U tekstu dokumenta kaže se da će “konačnu odluku” o članstvu u NATO-u donijeti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, dakle najviša državna tijela. Ta druga konstatacija da će za članstvo u NATO-u biti potrebna “konačna odluka” govori u prilog nastavka puta zemlje prema članstvu u Alijansi. Naime, za fazu donošenja konačne odluke nužan je, iako ne i dovoljan uvjet, ostvaren napredak u integracionom procesu, u svim aspektima, vojno-sigurnosnom, političkom i ekonomskom.

Naime, svaka zemlja koja je bila na putu u NATO pakt, prvo ušla u MAP, pa podnosila godišnje izvještaje, morala je, slijedeći vlastiti ustav i zakone, donijeti političke “konačne” odluke na tijelima koja su za to nadležna, parlamentu i vrhu države ili vladi, ovisno o ustavnim i zakonskim nadležnostima, katkad tražeći i potvrdu na referendumu. Upravo to čini i ovaj dokument. Sam ANP nije trebao ništa “prejudicirati” niti se to u formi takvog dokumenta traži. Traže se samo dokazi i plan prilagođavanja NATO standardima u mnogim, ne samo vojno-sigurnosnim područjima. Kao i kod EU integracija, važnije od samog članstva jesu reforme i demokratski strandardi koje proces približavanja i prilagođavanja donosi.

Važan dio dokumenta na kojem su insistirali SDA i ostale probosanske stranke, a vrlo čvrsto zastupali članovi Predsjedništva Šefik Džaferović i Željko Komšić, sadržan je u jednoj rečenici da su “sve aktivnosti u skladu s prijašnjim odlukama Predsjedništva BiH, Vijeća ministara BiH i Parlamentarne skupštine BiH, u skladu s ustavnim nadležnostima Predsjedništva BiH”. Ova formulacija kazuje dvije krucijalne činjenice. Prvo, sve odluke donose se na razini države, a ne entiteta jer se poziva isključivo na državna tijela, Predsjedništvo, Parlamentarnu skupštinu i Vijeće ministara. Druga, koju je često naglašavao predsjednik SDA Bakir Izetbegović, poštuju se Ustav, zakoni i kvalificirane i potvrđene odluke nadležnih, najviših državnih tijela donesene u demokratskoj proceduri, što državu čini ozbiljnom i čuva njezin međunarodni status. Dakle, ovim se formulacijama, potpuno je jasno, zapravo potvrđuje opredijeljenost Bosne i Hercegovine prema članstvu u NATO paktu.

Naime, član 84. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH, stipulira da su sve institucije dužne provoditi aktivnosti s ciljem članstva države u NATO paktu. Na temelju državnog Zakona o odbrani i njegovih odredbi, Predsjedništvo BiH podnijelo je zahtjev za aktiviranje Akcionog plana za članstvo (MAP) još 2009. godine. Tadašnji član Predsjedništva iz reda srpskog naroda (koji se bira isključivo s područja malog entiteta, da se ne zaboravi, dakle velikom većinom glasova svih Srba u Bosni) bio je Dodikov kadar Nebojša Radmanović, koji je s velikim entuzijazmom glasao za tu odluku. Tačno je da je odlukama državnih tijela (ne entitetskih jer se ona o tome ne pitaju po Ustavu BiH) potvrđena opredijeljenost za NATO integraciju.

U svakom slučaju, i da nije bilo ovog “kompromisa” koji je samo služio za spas obraza Milorada Dodika i njegovog malog od kužine Dragana Čovića, da prvi može reći Srbima kako se u Bruxelles ne šalje, bezrazložno u pristanak na članstvo, preuveličan ANP, pristupanje NATO i bilo kojoj drugoj nadnacionalnoj integraciji zahtijeva, slovom Ustava i zakona, odluke nadležnih tijela u demokratskom postupku. To samo znači da, osim naziva Program reformi umjesto ANP, nikakav “kompromis” nije postignut, osim malog prostora Dodiku da kaže kako se u Bruxelles ne šalje ANP. U tom smislu, stav SDA i probosanskih stranaka pokazao se opravdanim, čak i po cijenu podužeg čekanja na formiranje državne vlasti. Ispoštovane su ranije donesene odluke nadležnih državnih tijela u demokratskoj proceduri, nastavljene su aktivnosti na prilagođavanju NATO standardima (ne samo vojno‑sigurnosnim, već i političko-demokratskim i tehničkim) i, vrlo važno, odluke o tim i svim drugim pitanjima vanjske politike i odbrane ostale su na razini države, bez ikakvog učešća entiteta. I to je zapravo uspjeh i pobjeda države i prodržavne politike koja bi se trebala podrazumijevati u svakoj normalnoj zemlji. Zato je posve krivo ovo promatrati kao stranačke pobjede Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, a kao poraz stranačkih politika Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Programom reformi Bosna i Hercegovina preuzela je obavezu razvijanja NATO kompatibilnih struktura i snaga, u skladu sa zahtjevima i kapacitetima, osiguravajući interoperabilnost s NATO-om i partnerskim snagama. Također se ističe da će koordinacija državnih institucija biti vršena preko Komisije za NATO integracije Vijeća ministara BiH, dakle državnih, a ne entitetskih tijela vlasti. Uostalom, Srbija razvija punu interoperabilnost s NATO-om, i to nije bosanskim Srbima nimalo problematično. A isti je NATO bombardirao Srbiju. Iz ovoga je vidljiva shizofrena pozicija političke elite bosanskih Srba, koji zanemaruju interese svoje domovine, te misle da brane interese srbijanskih Srba, koji ne vide ništa sporno u saradnji svoje zemlje s NATO savezom. Do koje mjere, Srbija će sama odlučiti. Kao i Bosna i Hercegovina, uostalom, što je jasno naznačeno u Programu reformi. NATO pakt formalno niti jednoj zemlji ne oduzima suverenitet, posebno u odlučivanju o pristupanju Savezu. Gdje su tu i koji su to “srpski interesi” koje kao treba da brane bosanski Srbi, odnosno njihova politička elita? Očito su u vrlo intenzivnoj saradnji s NATO paktom, između ostalog. Ovo bi se moglo u političkoj teoriji definirati kao srpski paradoks koji ovih dana, opozicijski se suprotstavljajući Miloradu Dodiku, unedogled potencira lider SDS-a Mirko Šarović. Naime, Šarović se upro da stane na branik srpstva i srpskoj javnosti objasni da je Dodik izdao interese RS-a

Napokon, NATO pakt se nalazi u krizi. Već raspadom šest godina mlađeg Varšavskog pakta i kasnijom disolucijom Sovjetskog Saveza postavilo se pitanje opravdanosti daljnjeg opstanka te Alijanse te se aktualizirala koncepcija formiranja tzv. Zapadnoevropske unije, odnosno vojnih snaga tadašnje Evropske zajednice, što je naročito forsirala Francuska, ali i tek ponovo ujedinjena Njemačka. To je vrijeme, činilo se, američkog unilateralizma, nakon raspada bipolarnog svijeta. Nalaženjem nove svrhe NATO pakta kao branitelja demokratskih procesa i jamca sigurnosti tranzicijskih društava te vojne alijanse za humanitarne intervencije i peace making vojnih snaga, ta je koncepcija zamrla. Francuska, koja je za vrijeme predsjednika Charlesa De Gaullea 1966. izašla iz pakta, početkom devedesetih godina, za vrijeme socijalističkog predsjednika Françoisa Mitterranda ponovo mu je pristupila. Postala je i vrlo aktivnom članicom, što se reflektiralo i u inicijativi formiranja Snaga za brzu reakciju, degolističkog predsjednika Jacquesa Chiraca, a te su snage bile nukleusom NATO vojne intervencije u Bosni i Hercegovini, koja je izmijenila odnos snaga te pomogla postizanju mira i Dejtonskog sporazuma. No, nakon ponovnog jačanja Rusije, kasnije i Kine, te razvoja međunarodnih odnosa u pravcu multilateralizma, započeo je otpor širenju Alijanse, prvenstveno na istok, te vojnim intervencijama Saveza (ako nisu legitimizirane odlukama Vijeća sigurnosti UN, poput Kosova), što je glavni cilj Putinove Rusije.

To otkriva pozadinu Dodikovih manevara. On ne brani srpske, već ruske interese, koji se na Balkanu svode na zaustavljanje NATO integracija u preostalim državama (BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, gdje god imaju makar kakav utjecaj), i to kao odgovor na širenje NATO pakta i utjecaja u ruskom okruženju (Ukrajina, baltičke državice, Gruzija). Širenje i utjecaj prizivaju havetinju “arc of crisis” doktrine Zbigniewa Brzezinskog, savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Cartera s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ta se doktrina odnosila na Sovjetski Savez i Kinu kao ideološke protivnike i podrazumijevala je izazivanje političkih i vojnih kriza u okolini tih država kako bi ih se destabiliziralo, uvlačenjem u nerješive sukobe (Afganistan).

Pogoršanje odnosa s Rusijom kao velikim tržištem i dobavljačem energenata nije u interesu najvećeg broja zemalja EU, posebno Njemačke. Iz toga proizlazi i drugi problem. Usvojena opredijeljenost članica cilju izdvajanja najmanje 2 posto BDP-a za odbranu nije dosegnuta u skoro niti jednoj evropskoj članici, što izaziva nezadovoljstvo u SAD‑u, a Trumpova administracija vrši sve veći pritisak da se taj cilj što prije dosegne. Sve to, a imajući u vidu francusku politiku toplo-hladno prema NATO paktu, frustraciju samostalnom i odlučnom turskom politikom u Siriji i nikad napuštenu koncepciju Zapadnoevropske unije, nagnalo je predsjednika Macrona da za The Economist proglasi čak i kliničku smrt Saveza.

Stoga je potpuno logična formulacija o “neprejudiciranju članstva” u dokumentu jer će tek naredne godine, iz Programa reformi kristalno je jasno, neupitnog prilagođavanja Bosne i Hercegovine NATO političkim, vojnim, sigurnosnim i tehničkim standardima, pokazati hoće li i u kojoj formi NATO pakt opstati i kakvu će funkciju u svijetu imati. A Bosna i Hercegovina suvereno će donijeti odluku o članstvu.

 

PROČITAJTE I...

Potpredsjednik SDA Denis Zvizdić u posljednja dva dana nastupio je u medijima ističući “brutalan poraz” SDA na lokalnim izborima 2020, iznoseći podatke da je “ovo najveći poraz u historiji SDA“ (Klix.ba), a zatim s malom korekcijom dan poslije izrekavši na TVSA da je ovo najgori poraz u “historiji SDA u Kantonu Sarajevu”. Činjenice i brojke pokazuju da je Denis Zvizdić obmanuo javnost izrekavši oba puta netačnosti.

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!