Sabira Mićanović, učiteljica života

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu neumorno je podučavala tada novu generaciju prvačića, a poslije genocida u Srebrenici radila je s majkama i učenicima koji su kamionima deportirani na Dubrave kod Tuzle. Rad s djecom pomogao joj je da prevaziđe tugu uslijed pogibije muža i smrti roditelja

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

 

Koliko je učiteljski poziv humano i plemenito zanimanje, potvrđuje i penzionirana učiteljica Sabira Mićanović iz Tuzle, koja je u najtežim trenucima agresije na Bosnu i Hercegovinu i u danima kada je proživljavala porodičnu tragediju bez prestanka podučavala i u podrumskim prostorijama odgajala učenike Osnovne škole “Brčanska Malta”. Nakon genocida u Srebrenici, i istraumirane đake koji su bili smješteni u šatorskom naselju u Dubravama.

 

Kroz Organizaciju porodica šehida i poginulih boraca Mićanović danas čuva uspomenu na branitelje grada, a u potpunosti je posvećena humanitarnom radu za koji tvrdi da doprinosi boljitku i kvaliteti svakog čovjeka. “Radila sam u školi ‘Sedam sekretara SKOJ-a’ i s ponosom se sjećam tog imena, a u njoj sam provela divne dane do rata s djecom i sjajnim kolektivom. Nije bilo lahko biti mlad i ujedno biti član Saveza komunista i izvršavati sve zadatke koje su pred nas stavljali, od radnih akcija, izgradnje raznih dijelova bivše Jugoslavije i drugih aktivnosti. Tačno 15. maja 1992. godine izvela sam četvrti razred i u septembru sam trebala dobiti novu generaciju učenika. Porodice vojnih lica kupile su se i odlazile. Tog dana u 15:15 sati bio je kraj nastave i ja sam djecu, pošto se već ‘kuhalo’ u tadašnjem garnizonu Husinska buna, koji je u neposrednoj blizini škole, odvela kućama jer su živjela u okolnim zgradama”, priča nam Mićanović.

“S prozora smo mogli vidjeti događanja u kasarni i vidjeli smo da su se dobrovoljci iz bivše Jugoslavenske narodne armije opijali. Ostalo mi je još dvoje-troje djece. Bila sam spremna da ih vodim svojoj kući ukoliko u njihovom stanu ne zateknem roditelje, koji su bili na poslu, ali i njih sam predala članovima porodice, a ja sam s mužem u 16 sati otišla na glavnu autobusku stanicu da kćerki kupimo kartu jer je narednog jutra trebala krenuti u London na studij. Uprkos tim incidentima koje smo vidjeli u kasarni, sve ostalo je djelovalo normalno. Kćerka Danijela je s Beogradskog aerodroma u Surčinu trebala putovati u London. Našla je porodicu kod koje bi stanovala, koferi su bili spakovani i ujutro u 6:15 sati trebala je krenuti autobusom iz Tuzle ka Beogradu. No, 15. maja 1992. popodne je počeo rat u Tuzli. Zapravo, desila se, mi to kažemo, Brčanska Malta i dan kada je odbranjena Tuzla i ova regija i mi na neki način nismo osjetili sve one strahote koje su preživljavali stanovnici okupiranih gradova, a pogotovo onih mjesta koja su pala u neprijateljske ruke”, navodi Mićanović, dodajući da kćerka nije otišla u London, nego se s ocem dobrovoljno priključila Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Dani, sedmice i mjeseci su prolazili. Raspust se bližio kraju. Brojni prosvjetni radnici odavno su napustili grad, a oni koji su ostali maksimalno su se trudili da započnu novu školsku godinu kao da nije ratno stanje i da nastave s radnim obavezama. Mićanović je s rahmetli komšinicom Safijom Lolić i drugima organizirala dostavu lijekova bolesnima u tuzlanskim Slavinovićima, a u septembru je dobila novu generaciju prvačića. Sve njih Mićanović naziva svojom djecom, djecom koja su slova i znanja o osnovnim matematičkim radnjama stekli u podrumu u “Energetiku”, u Pecari 1.

“Prvo ih je bilo 36, a onda je došlo još devetero djece koju su roditelji dovodili iz Soline. Ukupno, dakle, 45 učenika u prvom razredu u školskoj 1992/1993. godini. Bila je to posebna generacija, 30 odličnih i 15 vrlo dobrih. Ne hvalim se, to su njihovi rezultati, a ja sam im samo pomogla da ih dosegnu”, pojašnjava Mićanović i, smješkajući se, navodi imena učenika iz te generacije. U vrijeme kada nije bilo ni hrane, a kamoli sredstava i pomagala za rad, učitelji su bili kreativni i mnoge su stvari improvizirali. Dnevnici su bile sveske većeg formata koje su se ušivale. Samo se nije improvizirala sigurnost dolaska, boravka i odlaska djece iz škole.

“Žao mi je što taj dnevnik nije sačuvan jer je on dokument rata i načina rada. Uvijek je nedostajalo papira, nije bilo ni sveski, a onaj ko je išao vani donosio je ono što se moglo, dok kasnije nisu počeli stizati humanitarni paketi od naše djece koja su otišla u toku rata i od raznih drugih organizacija. Ali, dešavalo se da, naprimjer, dobijem 30 paketa, a imam 45 djece. Kako im sve podijeliti a da dobiju jednako? Učitelj mora biti vispren i snaći se u svakoj situaciji. Jedne prilike kćerka je nekom nešto prevodila i zamolila sam je da mi donese bombone koje bih podijelila djeci. Željela sam da ih obradujem. Dok su jeli, jedna od bliznakinja počela se gušiti bombonom, no brzo sam reagovala. Okrenula sam je naglavačke i bombona je ispala na beton. Isto tako, sklanjali smo djecu kada bi se začule sirene za opću opasnost i kada počne granatiranje”, priča sagovornica Stava koja je na posao u toplijim danima dolazila koritom rijeke Jale, što se tada smatralo sigurnijim za kretanje u odnosu na ulice.

 

Nekada bi Mićanović ostajala sama u stanu, koji se nalazi u tuzlanskom naselju Slavinovići, jer se i maloljetni sin 1992. godine također dobrovoljno pridružio Armiji RBiH. Sin Dejan je, kaže nam, jednog dana otišao da da krv, a zatim se prijavio u vojsku. Iako je imao tek 14 godina, zbog svoje tjelesne konstitucije, djelovao je odrasliji, no u vojsci nije dugo bio jer se morao vratiti u školu. Kćerka je, navodi Mićanović, u vojsci ostala do kraja 1993. godine, kada je počela prevoditi za “Ljekare bez granica”. Ni u jednom jedinom trenutku Mićanović i njen muž nisu bili u dilemi da li da odu iz Bosne i Hercegovine ili da pošalju djecu, iako su mogli.

“Moj svekar je bio vojno lice i od 1973. godine, kada je otišao u penziju, on i svekrva živjeli su u Beogradu. Oni više nisu živi i neka im je laka zemlja, bili su divni ljudi i krasni roditelji. I moj muž je bio divan. Živjeli smo 22 godine u braku, a mnogi su naš brak isticali za primjer. Tokom rata nije ostao željan svoje djece i mene. Svaku bi pauzu provodio s nama. Godine 1994. zadesila me neopisiva tuga koju sam teško prošla. Sjećam se dobro tog 13. decembra, kada su mi javili da je muž poginuo. To jednostavno nisam mogla prihvatiti. Dugo poslije nisam mogla prihvatiti njegovu smrt i tri godine nisam izlazila među ljude, samo sam išla na posao i vraćala bih se kući. Moja Danijela i Dejan i poslije unuk, jer mi se kćerka u međuvremenu udala, bili su snaga da ostanem normalna. Posebno mi je pomogla i generacija moje djece (1992–1996). Pomogli su mi više nego što će ikad biti svjesni toga. Htjela sam samo da budem sa svojom djecom i da nikog drugog ne susrećem. Dešavalo se da čitam učenicima i u jednom trenutku ne mogu kontrolisati suze. U tim bi trenucima moj učenik Goran Musić, hvala Bogu, živ je i zdrav, izlazio ispred učenika, preuzimao knjigu od mene i nastavljao čitati gdje sam stala, a ja bih izlazila iz učionice da se umirim i kontrolišem emocije. Bila je to snaga koju sam dobivala od učenika, a koja mi je pomagala da prevaziđem sav jad i čemer koji je rat donio ne samo meni nego mnogim porodicama”, sjeća se Mićanović, brišući suze i na sam spomen svog supruga, te dodajući da su joj tokom rata umrli i roditelji.

Još jedan u nizu teških događaja, a najteži za grad Tuzlu, bio je masakr na Kapiji 25. maja 1995. godine.

“Nikada neću prežaliti sve te živote. Među njima je bilo mnogo mojih učenika. Sin je pomagao ranjenicima. Ja sam bila u žalosti i uopće nisam palila televizor. Zvali su me roditelji učenika i pitali su me gdje su mi djeca, a ja sam im odgovorila da su izašli. Oni su mi kazali da upalim televizor. Nakon onoga što sam vidjela, satima sam trčala po stanu, izlazila na balkon… Tek oko tri sata ujutro sin je došao i rekao mi je: ‘Mama, i seka je živa, ali mnogi nisu.’ Taj se zločin i nijedna žrtva ovog rata ne smiju zaboraviti. Prilikom prvog susreta s roditeljima ubijenih ne zna se ko je više plakao – oni ili ja. I sada kada odem na Slanu Banju i vidim groblje mladih, razmišljam o tome koliko je tek njihovim roditeljima teško kada je meni kao učiteljici užasno gledati spomen-ploču svojih učenika. Odrasli su ginuli za slobodu Bosne i Hercegovine, a ubistva ove djece strahote su koje se nikada ne mogu prevazići.”

 

Nakon genocida u Srebrenici, aktiv pedagoga koji je tada djelovao pozvao je učitelje koji žele da se prijave da idu na Dubrave.

“Već 12. jula bio je prvi susret s djecom koja su dan ranije izašla iz pakla Srebrenice i koja su prošla put neizvjesnosti u pretrpanim autobusima i kamionima, koja su gledala kako im roditelje ubijaju… Bilo je dosta nezadovoljstva i protesta. Nisu željeli ni s kim razgovarati, osim s nama, učiteljima i pedagozima, odnosno psiholozima. Ja sam bila jedina učiteljica koja je nosila crninu. Muž mi je bio Stevo Mićanović i željela sam ispoštovati običaj kakav je u Crnoj Gori, odakle je muž porijeklom, no, oni su me, bez obzira na sve, prihvatili i zavoljeli”, priča nam Sabira.

“Jedan devetogodišnjak mi je ispričao da je vidio kako su mu ubili oca, a majku su mu silovali. Prvi njegovi crteži bili su crni. Dobili smo velike sanduke s raznim bojicama i papire za slikanje i crtanje. Taj je dječak crtao crni dim, izgorene kuće, klanje i ubijanje ljudi, ali nigdje nije bilo crvene, boje krvi. On mi je kasnije pričao šta je prikazao na crtežu. Svako od nas, učitelja i pedagoga, dobio je po jedan šator. Prvo smo radili s majkama, a zatim s djecom. Kada mi je majka umrla, tri dana nisam išla na Dubrave, a kada sam se pojavila, oni su trčali pred autobus i radovali su mi se kao da se pojavio neko njihov najbliži. Najveći rezultat koji smo postigli s tom djecom jeste kada su počeli crtati kuće s crvenim krovovima i cvijeće oko kuće. To su moji najveći uspjesi, dovesti djecu da prevaziđu crnilo i počnu sanjati o budućnosti, da je ono što dolazi ljepše od onoga što su preživjeli. To je bio cilj. Bilo je, naravno, i odraslije djece, koja su bila svjesna svega što se događalo. Jedna mi je djevojčica ispričala da je bila s nenom, ali je nena preminula, a ona je došla s ostalim svijetom. Zamislite. To je bila djevojčica od 11 godina koja nema nikog, ali bila je optimistična. Većina ih je završila srednje škole, neki su pronašli svoju rodbinu, a neki su otišli u inostranstvo. To je poglavlje koje se ne smije zaboraviti i o kojem treba ne samo pričati nego pamtiti, obilježavati, susretati se s njima i tu djecu podsticati da idu dalje.”

Poslije rata učiteljica Sabira Mićanović nastavila je s edukacijom. Završila je još jedan fakultet, a, između ostalog, radila je i na novom nastavnom planu i programu za razrednu nastavu, bila je i lektor brojnih udžbenika, educirala je nastavnike… Penzionirana je nakon 39 godina, šest mjeseci i 13 dana rada u prosvjeti.

“Želja za radom i sada postoji, ali radne sposobnosti više nisu kao nekada. Najviše od svega voljela sam kada sam svojim učenicima objašnjavala koliko je važno da pamte šta se dešavalo, ali da ne mrze. Mi na tlu Bosne i Hercegovine moramo učiti i znati da je ovo za nas jedina država, država u kojoj moramo živjeti zajedno, a ne jedni pored drugih. Ne znam koliko mi je pošlo za rukom da tome podučim svoje učenike jer se ličnost razvija i poslije nižih razreda osnovne škole, ali drago mi je kada ih danas sretnem i vidim da su izrasli u dobre osobe i da su na neki način formirali svoje živote i svoje porodice.”

PROČITAJTE I...

Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. U tom smislu je indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne

Crkvu sv. Ante pretvorile su Osmanlije u džamiju, pravoslavnu crkvu ustaške vlasti sravnile su sa zemljom, a od katoličke je nakon savezničkog bombardiranja ostao samo zvonik

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!