Ruska politička propaganda u ruhu ratne akcije

Originalni naslov: Balkanskiy rubezh; režiser: Andrej Volgin; žanr: akcija, ratni; uloge: Anton Pampušni, Milena Radulović, Miloš Biković, Aleksandar Radojičić, Aleksandar Srećković, Miodrag Radonjić; trajanje: 141 minuta; godina 2019; države: Rusija, Srbija

 

Još od premijernog prikazivanja rusko-srbijansko ratno ostvarenje Balkanska međa (Balkanskiy rubezh, 2019) izaziva kontroverze i polemike, ali, nažalost, iz političkih, a ne filmskih, odnosno umjetničkih razloga. Riječ je o filmu Andreja Volgina sa srbijanskom i ruskom glumačkom postavom u kojem se tretira istinit događaj o ruskim vojnicima koji od naoružanih Albanaca, a ispred nosa NATO trupa, osvajaju 1999. godine prištinski aerodrom Slatinu.

Tako ovaj film, zapravo, samo nastavlja neslavnu tradiciju holivudskih površnih interpretacija ratova na prostorima bivše Jugoslavije, bilo da je riječ o prikazima žrtve ili zločinca, koje po pravilu ne pokreću rasprave o filmskom jeziku već izazivaju ljutnju i na jednoj i na drugoj strani. Ovu tezu najbolje potvrđuje naslov U zemlji krvi i meda (In the Land of Blood and Honey, 2011) Angeline Jolie, koji je zbog prikazivanja Srba kao silovatelja, ubica, nemilosrdnih zločinaca svojevremeno bio zabranjen ili ignoriran u srpskim kinima, a kod Bošnjaka izazivao sveopće nezadovoljstvo zbog krajnje banalnog i pogrešnog prikaza kako agresije na Bosnu i Hercegovinu, tako i zločina, kao što su silovanje, progon stanovništva, ubijanje civila itd. Pored ovakvih prikaza balkanske ratne prošlosti, postoje i oni u kojima se ne zna ni ko su Srbi, a ko Bošnjaci, niti čiji je Thompson, niti ko je počeo rat i gdje, već je sve pomiješano u jednoj “trash” ratnoj “mačo-akciji”, kakva je, recimo, Odmetnici (Renegades) režisera Stevena Qualea.

Na tragu ove tradicije nastala je i Balkansku međa – ali s nešto ozbiljnijim političkim ciljevima i sa zadatkom relativizacije ratne historije na Kosovu – koju je, naprimjer, britanski Times opisao kao film koji potkopava regionalni mir te ga definirao kao historijski lažnu političku propagandu predsjednika Rusije Vladimira Putina. Naime, budući da su u većini zapadnih filmova koji se bave ratnom balkanskom prošlošću Srbi prikazani kao negativci, čemu su svakako doprinijeli strani mediji koji su izvještavali iz opkoljenog Sarajeva, ali i mnogobrojne haške presude, Rusi su odlučili da odgovore svijetu i da njihovi “loši momci” budu Albanci, a pozitivci, naravno, Rusi. Ovakva propaganda, dakle, počiva na standardnoj narativnoj matrici koja prevladava u savremenom Hollywoodu, odnosno onom segmentu posvećenom proizvodnji blockbustera, a u kojoj postoji gotovo mitološka podjela na dobre i loše momke i u kojem se konačni ishod svodi na pobjedu jednih i, naravno, na poraz drugih.

Već od uvodnih kadrova, u kojima se vojnik kotrlja kroz brdovitu šumu i tako pokušava izbjeći rafalnu paljbu, s mecima koji podižu prašinu i slow motionom koji dodatno vizualno dramatizira trenutak, jasno je da je Balkanska međa nastala po uzoru na savremeni holivudski ratni film s puno atraktivnih snimaka, eksplozija, pucnjave, zatim borbi, tučnjava u krupnim planovima te Stalloneove, Willisove, Schwarzeneggerove, Lundgrenove ili Norrisove vojničke spretnosti i ljudske hrabrosti. Ovaj uvodni segment filma, zanimljivo, smješten je u 1995. godinu u Bosni i Hercegovini i prati tajnu operaciju ruskih specijalaca, što samo naizgled predstavlja budalaštinu, a, zapravo, jeste potvrda, nesvjesna i fikcionalna, o umiješanosti Rusije u protekli rat na bosanskohercegovačkom tlu.

Zatim slijedi telop u kojem stoji kako je “rat u Bosni i Hercegovini okončan Dejtonskim sporazumom, ali kako mir na Balkanu nije potrajao dugo”: “1998. godine rasplamsao se novi oružani sukob u regionu. Albanci sa Kosova su zahtijevali nezavisnost od Jugoslavije. Da bi potisnule akcije Oslobodilačke vojske Kosova, koja je od UN-a prepoznata kao teroristička organizacija, zakonske srpske trupe su razmještene na Kosovo. Godine 1999. na kraju oružanog sukoba, bez pristanka UN-ovog Vijeća sigurnosti, NATO je započeo bombardovanje Jugoslavije.”

Nakon arhivskih snimaka koji dolaze iz Moskve, a koji prikazuju rusku podršku tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, radnja se seli u 1999. godinu i početak NATO intervencija u Beogradu. Glavni junak, ruski specijalac u civilu, Andrej Šatalov (Anton Pampušni) vozi svoju trudnu suprugu u bolnicu. Na ulazu je ostavlja u ruke medicinske sestre Jasne (Milena Radulović) i, prije negoli se okrenuo, bolnicu pogađa projektil NATO-a. Nakon pogibije žene i djeteta, Šatalov postaje vođa desanta ruskih specijalnih jedinica na aerodrom Slatina u Prištini, a pomoć će imati od srpskog policajca Vuka (Miloš Biković). Nasuprot njih je “loši momak”, albanski “terorista” Smuk (Miodrag Radonjić), koji će uskoro zarobiti lijepu Jasnu, u koju će se Šatalov u međuvremenu zaljubiti.

Jasno je, dakle, da su uloge apsolutno zamijenjene, ali također i podijeljene prema istom principu crno-bijelo: i dok su sada Srbi i Rusi čistokrvni heroji, Smuk je Albanac koji prisiljava pravoslavnog popa da izgovori šehadet: “Nema Boga osim Allaha…”, te koji, zatim, hladnokrvno zakolje jednu od zarobljenica, jer na taj način “čisti svoju teritoriju od Srba i Rusa”. Kako bi se do krajnosti utemeljilo zlo koje pripada jednoj strani u filmu, u ovom slučaju cjelokupnom albanskom narodu, režiser kreira kadar s dječakom na biciklu, koji u jednom trenutku zastaje i, povlačeći rukom imaginarnu liniju na vratu, ruskim i srpskim specijalcima prijeti klanjem. Ono što se filmu, ipak, treba priznati jeste da ni tehnički niti zanatski ne zaostaje mnogo od pojedinih holivudskih ratnih blockbustera, ali isto tako, kao i većina njih, ne posjeduje niti trag propitivanja filmskog jezika, autorstva, a kamoli umjetničke etike.

Da je na koncu riječ o državnom projektu, najbolje dokazuje podatak da su njegov budžet većinski kreirale države, Rusija i Srbija, odnosno njihova ministarstva za kulturu, a posebno je zanimljivo da se u filmu u epizodnoj ulozi taksiste pojavljuje i Emir Kusturica, jedan od najglasnijih propagatora Vladimira Putina. “Potrebno je snimiti 500 filmova poput Balkanske međe kako Srbi nikada ne bi zaboravili strahove koje su doživeli za vreme bombardovanja”, izjavio je Kusturica, koji je apelirao na sve filmske radnike da se ubuduće više bave tematikom “NATO agresije”. Međutim, kada je u pitanju sama zasnovanost filma na istinitom događaju, ona je posebno diskutabilna s obzirom na to da u filmu nema druge strane, odnosno glasa od skoro milion protjeranih Albanaca s Kosova i, najvažnije, nije objašnjen uzrok bombardiranja niti bilo kakvo uključivanje odgovornosti tadašnjeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića.

Glumac Miodrag Radonjić, koji u filmu utjelovljuje albanskog zločinca Smuka, izjavio je nakon premijere da je Balkanska međa “ratni film, ali koji šalje poruku mira”. I bio je u pravu. Riječ je zaista o ostvarenju s miroljubivom porukom, ali dviju politika jedne prema drugoj, srpske i ruske, a nikako naroda sukobljenih u filmu, albanskog i srpskog, koji će nakon izlaska iz sale kina biti gnjevniji i udaljeniji nego ikada prije. Jer, upravo je otuđenost gledalaca jedino što ovakvi i prethodno spomenuti filmovi donose. Nije to niti mir, niti mijenjanje historije, niti njeno istinito prikazivanje, niti čuvanje ratova od zaborava. Ništa od ovoga nije primarni razlog snimanja filmova, već njegova umjetnička vrijednost, koja na koncu jedina ostaje i čija istinitost posjeduje moć da promijeni pojedinca i njegov pogleda na društvo, svijet i samog sebe. To ne može učiniti spektakularna eksplozija, autentično ili lažno oživljen historijski događaj s negativcem koji kolje i pozitivcem koji spašava. To može učiniti samo istinski film.

U konačnici, jasno je da su izjave poput Kusturicine samo izgovor za pravljenje ovakvih filmova, a da je istinski razlog, naravno, zarada, i to ona od najmanje sedam miliona eura, koliko se očekuje od Balkanske međe, koja je do sada prodana u dvadeset zemalja širom svijeta.

 

PROČITAJTE I...

Fond ''Bošnjaci'' već trinaest godina, za učenike srednjih škola i studente iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, raspisuje natječaj za najbolji literarni rad. Na ovogodišnji natječaj za najbolji literarni rad o temi ''I snaga i slabost su u srcima'' u predviđenom roku zaprimljeno je 160 radova, koje je Fond ''Bošnjaci'' obradio i pod šifrom dostavio ovlaštenoj Komisiji. Komisija u sastavu: Sevret Mehmedćehajić, prof. (predsjednik), Dr. Mustafa Prljača (član) i Nezim Halilović, prof. (član), je nakon obrade zaprimljenih radova jednoglasno odabrala tri najbolja. Treće mjesto osvojila je Ajla Žujo, studentica I godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Drugo mjesto osvojila je Iman Korić, učenica III razreda Prve bošnjačke gimanzije u Sarajevu. Selma Ćenanović, studentica I godine Master studija Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, osvojila je prvo mjesto te njezin rad objavljujemo u sedmičniku “Stav” u saradnji sa Fondom “Bošnjaci”. Dodjele nagrada i priznanja pobjednicima literarnog natječaja će se održati u četvrtak, 12. decembra 2019. godine u prostorijama Fonda ''Bošnjaci''

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!