fbpx

Rušenje Starog mosta hrvatskoj politici i dalje je legitiman vojni cilj

Mediji, ali samo oni koje kontroliraju politički krugovi HDZ-a, lamentiraju haškim polučinjenicama da je Stari most bio legitimna vojna meta, zaboravljajući pri tome za šta je sve presuđeno Herceg-Bosni i “hrvatskoj šestorci”, svjesno zaobilazeći stravične posljedice udruženog zločinačkog poduhvata počinjenog nad civilima, vjerskim objektima, gradovima, na koncu, nad budućnošću ove zemlje, bez ikakve primisli na historijski značaj Mosta u razvoju cijele regije Hercegovine, na njegovu ulogu, kao jednog i jedinog povoda svim tim silnim turističkim posjetama ne samo Mostaru već i cijelom Hercegovačko-neretvanskom kantonu

 

Piše: Hasan EMINOVIĆ

Rijetko koja građevina iz duge historije Bosne i Hercegovine sažima toliko jaka simbolička značenja kao što je to slučaj sa Starim mostom u Mostaru. Hajrudinovo remek-djelo, k tomu još, sadašnji naziv ponijet će izgradnjom drugog mosta na Neretvi, onog Mujage Komadine, izgrađenog 1913. godine. Do tada je on bio Mostarska ćuprija, ćuprija sultana Sulejmana.

Pristajanjem na promjenu imena nehotično je potisnuto čitavo jedno historijsko razdoblje raskošne naučne misli i kulturnog pregalaštva. Sve što se do tada dešavalo u gradu na Neretvi smatrano je arhaičnim recidivima prošlosti. Srpska kulturna historiografija, prije svih, nebuloznim legendama, o tome kako su tokom gradnje mosta u njega uzidane djevojke nakon romansirane ljubavne priče, a kasnije i hrvatska, kako su ga gradili dubrovački majstori i kako se, tobože, radi o rimskom mostu, imali su za cilj da preko Mosta kao nulte tačke bošnjačkog, islamskog identiteta zapravo ospore historijske činjenice o Mostaru.

Gradu koji je, kako je to primijetio dr. Ahmed Aličić, nastao i rastao isključivo na temeljima islamskog učenja i bošnjačkog kulturnog pregalaštva, a kasnije se, shodno tim postulatima, otvarao za druge i drugačije narode, religije, ideje i svekolike civilizacijske bitnosti i odrednice. Zato je i srušen!

Još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a kasnije u doba socijalizma, vladala je prava manija rušenja džamija i bošnjačkog graditeljskog naslijeđa, najčešće oslovljavanog kao orijentalno, kako bi se čim prije i čim više proglasilo stranim. Stariji Mostarci još uvijek prepričavaju urbanu legendu kad su se “drugovi” Moši Pijadi “pohvalili” koliko su džamija srušili, a on im prijekorno rekao: “Srušite još Stari most, pa ostanite bez igdje išta!” Ne samo u Mostaru već širom Bosne i Hercegovine graditeljsko naslijeđe, bilo da se radi o sakralnim objektima ili ne, prvo se našlo na nišanu agresorskih vojski. Naredba za rušenje Starog mosta, izlišno je o tome detaljnije raspravljati i argumentirati, jer se to može pročitati u brojnim objavljenim knjigama i transkriptima, smišljena je u Zagrebu.

Domaćoj, a i stranoj javnosti, ukoliko je zainteresirana za to, poznata su i imena tenkovske posade. O tome je napisano bezbroj tekstova, priloženo i objelodanjeno toliko dokaza i videomaterijala. Sam intenzitet aktivnosti hrvatske politike da dokaže da Slobodan Praljak nije rušitelj mosta, podmetanja lažnih “naredbi” da je Armija RBiH sama srušila most, da su ga srušile novembarske kiše i sva silna dramaturgija i nemušte tlapnje, sklapanja kakvog-takvog scenarija koji bi oslobodio “hrvatsku šestorku” odgovornosti, nisu ništa drugo do očit dokaz da ga je zapravo srušila hercegbosanska politika, politika Franje Tuđmana i Gojka Šuška, jer je ta kolosalna monumentalnost zasmetala projekciji čistog hrvatskog prostora i Mostara kao “stolnog grada”.

Kako je i zašto Haški tribunal preinačio prvostepenu presudu kad više svjedoka nije bilo, pa Praljka i ostale oslobodio te odgovornosti, još uvijek nije poznato. Argumentacija u pravosnažnoj presudi jednostavno nije tačna. To znaju i Bošnjaci i Hrvati. Istočnim dijelom grada tog 9. novembra 1993. godine protekla je rijeka suza, plača, tuge, nevjerice i bola. Veća od nabujale Neretve. Zapadnim dijelom grada, i to znamo svi, prolamali su se slavljenički pokliči! Sve te slike u svim Mostarcima jake su i neizbrisive, kao da je jučer bilo. Nikakav vojni cilj Stari most, pogotovo u vrijeme opsade grada od Hrvatske vojske i HVO-a, nije bio.

Preko Neretve, u to vrijeme, izgrađeno je pet-šest malih drvenih mostova i mostića kako za potrebe vojne logistike, tako i za kretanje civila. Preko Starog su prelazili tek rijetki. Zbog stalne snajperske paljbe i jako dobre optičke vidljivosti sa Stotine, Huma i drugih snajperskih gnijezda, Mostarci su izbjegavali prelaziti preko Mosta. A i, ako bi se ko odvažio, učinio bi to trčeći. “Preletjeli bi.” Poput ptice. Bili su ratne mostarske laste. Ideja da se preko mosta, preko kojeg su samo odvažni pretrčavali, vršila logistička podrška Armiji RBiH i da je Most korišten za transport opreme i vojske zvuči više nego suludo. No, pravno gledano, u pravomoćnoj presudi “hrvatska šestorka” oslobođena je te vrste kaznene odgovornosti. I sad smo tu gdje jesmo.

Svake godine u organizaciji Udruženja skakača “Mostari” tačno u 10 sati i 16 minuta simboličnim skokom bez aplauza obilježi se ova tužna godišnjica. Pored ostalog, i istine o barbarskom rušenju Mosta i rušiteljima iznova izrone na površinu, premda se njihova imena glasno nikad, tim povodom, nisu izgovorila. Organizatori se potrude poslati jasnu poruku da se nikada i nikome više ne dogodi nikakvo rušenje mosta. I dok su domaći i svjetski mediji fokuse izvještaja usmjerili baš na te poruke, lokalni mediji, ali samo oni koje kontroliraju politički krugovi HDZ-a, lamentiraju haškim polučinjenicama da je Stari most bio legitimna vojna meta, zaboravljajući pri tome za šta je sve presuđeno Herceg-Bosni i “hrvatskoj šestorci”, svjesno zaobilazeći stravične posljedice udruženog zločinačkog poduhvata počinjenog nad civilima, vjerskim objektima, gradovima, na koncu, nad budućnošću ove zemlje, bez ikakve primisli na historijski značaj Mosta u razvoju cijele regije Hercegovine, na njegovu ulogu kao jednog i jedinog povoda svim tim silnim turističkim posjetama ne samo Mostaru već i cijelom Hercegovačko-neretvanskom kantonu.

Turisti upravo zbog Mosta dolaze, niti su zbog Hrvata, niti zbog Bošnjaka, niti, pak, gluho bilo zbog stotinu metara visokog crkvenog tornja podignutog usred Mostara koji nema nikakve estetske vrijednosti. Srećom, mediji koje kontrolira takva rigidna politika, a i oni iz dana u dan postaju manjina, razvojem društvenih mreža sve su manje bitni i mostarskim Hrvatima i sve su manje primjetni.

Na stotine časnih građana ovog grada hrvatske nacionalnosti na svojim profilima na Facebooku s prijateljima je podijelilo, bilo fotografijom, bilo riječju, svoja osjećanja u povodu godišnjice rušenja Starog mosta. Nisu to posebno spektakularni komentari i osvrti, ali su sve češći i sve ih više ima. U njima se jasno iščitavaju značenja Starog mosta koja su mu nakon obnove 2004. godine nanovo učitana, da se radi o građevini koja simbolizira otvorenost, kretanje i dvosmjernost. I zato ne čudi da je medijima koje kontroliraju baštinici Herceg-Bosne Stari most i dalje legitimna “vojna” meta.

PROČITAJTE I...

Tokom svoje vladavine Tvrtko I u velikoj je mjeri proširio teritorij bosanske države, tako da je Bosna obuhvatila i mnoge krajeve koji pripadaju današnjoj Republici Hrvatskoj. U tom periodu ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što ga je učinilo najmoćnijim vladarom u historiji srednjovjekovne Bosne

Kao neko ko se bavi ovom strukom više od 20 godina, mogu reći sljedeće: Pitanje je da li je danas vrijeme za “mali Šengen” u okolnostima kada se ni CEFTA ne poštuje, osuđeni ratni zločinci kao Novak Đukić ni nakon pravosnažnih presuda ne isporučuju, a neke zemlje nisu ni priznale jedna drugu. Uzajamno povjerenje preduvjet je bez kojeg bilo koja unija ne može opstati. I braća kad naslijede zemlju, prvo što urade jeste da ograde svoj dio. Iako se vole i paze. Ne vidim mnogo razlike kada se radi o susjednim državama. I kako ćeš to onda otvoriti granicu s nekim ako ne priznaješ da je onaj drugi dio njegov posjed

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!