fbpx

Ruke od zlata (2): HALIMINI UNIKATI

“Kad sam prvu narukvicu uradila, tada sam otvorila i svoju Facebook stranicu ‘Nakit Hanumica’, i to ne iz razloga da bih se bavila prodajom stvari, već isključivo da imam sve svoje radove na jednom mjestu. To je kao digitalna arhiva mojih radova. Vremenom, dok radim, zaboravim kako sam nešto pravila prije godinu-dvije, i kako je išao neki vez, a kada vidim narukvicu i vidim mustru, odmah se prisjetim i to mi dosta pomaže u radu”, kaže Halima Šečunović

 

Piše: Edib KADIĆ

Halima Šečunović majka je troje djece iza koje stoje stotine komada ručno izrađenog nakita. I prije nego što je 2018. godine završila studij na Fakultetu političkih nauka, Odsjek za komunikologiju, zainteresirala se za izrađivanje nakita. Jednog dana od supruga je dobila ručno izrađenu narukvicu i tada se u njoj javila želja da nešto slično pokuša napraviti svojim rukama. Međutim, nije znala kako bi to uopće napravila, nije znala ni od kakvog materijala se sve mogu praviti narukvice, kao ni kakva se sve vrsta alata koristi za njihovu izradu.

“Nisam znala ni šta je od osnovnog materijala potrebno da bi se izradilo bilo šta. U decembru 2017. godine počela sam istraživati i raspitivati se gdje se u Sarajevu nalazi radnja u kojoj se prodaje repromaterijal. Počela sam svaki dan gledati tutorijale na YouTubeu kako se određene stvari izrađuju. To mi je bila platforma i početna tačka odakle je sve krenulo. I pala je odluka. Otišla sam u prodavnicu i kupila osnovni materijal. Tada sam pokušala izraditi istu narukvicu koju sam dobila od supruga. Međutim, to nije išlo, ama nikako. Tada, kao laik, nisam znala da za izradu takve narukvice moram imati tanji lateks, tanju iglu. Početak je bio dobar, ali u procesu mi je pet ili šest igala puklo. Tu krene i nervoza, čovjek se demoralizira i kaže sebi: ‘Što će meni ovo sve.’ Ali, ja sam osoba koja sve poslove završava iz inata. Fakultet sam upisala iz želje, a završila ga iz inata. Slično je bilo i s ovim rukotvorinama. Sjela sam i razmislila. Zašto bih kopirala ičiji rad kad sama mogu napraviti nešto originalno, nešto svoje. Koncentrirala sam se, potrudila i uspješno izradila svoju prvu narukvicu. Kasnije će se uspostaviti da je baš ta narukvica i najprodavanija i da je najviše žena za nju bilo zainteresirano. Poznavala sam osnovne tehnike izrade, a sve ostalo sam sama smislila”, prisjeća se Šečunović.

INAT I LJUBAV

Prvu narukvicu poklonila je svojoj svekrvi. Halima kaže da je ona puna felera i grešaka, jer kao početnik nije znala da se čvorovi mogu sakriti, da se može sve vezom povezati da narukvica ne bi pukla, nije znala da postoje kapice koje to sve prekrivaju. Pojašnjava kako je trebalo dosta vremena kako bi se sve ove sitnice naučile, a da je dodatno potrebno iskustvo kako bi stvari koje uradi lijepo izgledale. U početku je izrada jedne narukvice iziskivala mnogo strpljenja i vremena, da bi kasnije sve išlo mnogo brže.

“Kad sam prvu narukvicu uradila, tada sam otvorila i svoju Facebook stranicu ‘Nakit Hanumica’, i to ne iz razloga da bih se bavila prodajom stvari, već isključivo da imam sve svoje radove na jednom mjestu. To je kao digitalna arhiva mojih radova. Na jednom mjestu imam sve. Čim napravim bilo šta, odmah to fotografiram, postavim na svoju stranicu, i tako svoj rad sačuvam. Vremenom, dok radim, zaboravim kako sam nešto pravila prije godinu-dvije i kako je išao neki vez, a kada vidim narukvicu i vidim mustru, odmah se prisjetim i to mi dosta pomaže u radu”, tvrdi Halima, te dodaje da ju je u početku veoma motiviralo kada bi vidjela da zna napraviti bilo šta svojim rukama.

“Kako je vrijeme prolazilo, sve sam više učila da postoje brojne tehnike i načini izrade nakita. I onda, u neko doba, vidim da je to zapravo pravi zanat – što više radiš, postaješ u tome sve bolji. Kasnije sam pokušala izraditi prvu ogrlicu, ona je bila smiješna. Nju sam stavila na neku nagradnu igru na Facebooku i ona je otišla. Kasnije sam još jednu izradila, bila je slična ovoj prvoj. To je bila prva ogrlica od koje sam sredstva donirala u humanitarne svrhe. Nažalost, uvijek ima ljudi koji su u potrebi, tako da sam se osjećala dužnom da makar dio zarade ode u tom smjeru”, napominje Halima.

Nakit koji pravi izrađuje od lateksa i igala. Postoje modeli koji se mogu izraditi samo jednom iglom, kao i oni koji se rade s dvije igle. Radovi su jedinstveni. Postoje radnje koje se bave prodajom repromaterijala, u kojima je Halima stalni i vjerni kupac. “Prije sam radila samo s bižuterijom, imitacijom bisera i običnih perlica. Moram naglasiti da mi je muž velika podrška u ovom poslu. Ja mu pošaljem fotografije i on kupi sve što mi treba. Pošto je znao koliko mi to znači, uvijek bi mi od sebe kupio nešto što nisam naručila. Jedan dan je došao i rekao mi da je kupio niz ahata, poludragog kamena za koji se vjeruje da pozitivno utječe na cjelokupno zdravlje. Zapravo, za sve poludrago kamenje se vjeruje da, upravo zbog minerala koje u sebi sadrže, imaju pozitivan utjecaj na zdravlje. Od tog niza mogla sam izraditi samo jednu narukvicu. Ubrzo sam shvatila da se narukvice i ogrlice od poludragog kamena mnogo brže prodaju i da su žene za njih više zainteresirane. Neka su skuplje, a ručni rad je i jedno i drugo, svako voli da to nije obižna bižuterija, već da je nešto vrjednije i ljepše, pogotovo kada je riječ o poklonima.”

SVAKA JE PERLA PRIČA ZA SEBE

Za većinu nakita koji izrađuje najmanje vremena oduzima joj sama izrada. “Mnogo više vremena mi oduzima da osmislim kako će to nešto izgledati. U glavi stvorim sliku kako želim da to nešto izgleda, i kada mi je to sasvim jasno, onda se bacam na posao. Mislim da sam za jednu od prvih ogrlica koje sam izradila tri sata gledala u te perle razmišljajući šta se od njih može napraviti. Otprilike sam znala model koji želim izraditi, kao i tehniku kojom ću to izrađivati, ali dok se do finalnog oblika dođe, u tome prođe mnogo vremena. Svaka perla je priča za sebe, svaka je drugačija. Postoje veličine perli, a od toga mnogo zavisi. Mnogo zavisi i od oblika, i ne biste vjerovali kako najmanje sitnice i detalji mogu utjecati na izgled određenog dijela nakita”, priča Halima Šečunović.

Ljetos je došla na ideju da plete ženske torbice. “To je proizišlo iz moje želje da kupim jednu takvu torbicu, a onda sam sama sebi rekla da bi dobro bilo da krenem i to raditi. U početku sam se raspitala gdje mogu kupiti taj materijal, a pošto nisam znala plesti i heklati, obratila sam se svojoj majci za pomoć. Ona me uvela u taj svijet, pronašle smo sve što nam treba za jednu torbicu. Nabavila sam materijal i isheklala šta je trebalo, a majka je uradila grube radove, postavu i rajfešluz, čisto da me malo motivira. Meni su pripali uglavnom oni najljepši dijelovi posla pošto nisam znala šiti. I te torbice su se pokazale kao jako dobar potez, jer svaku koju sam napravila prodala sam vrlo brzo. One nekako mnogo bolje prolaze, unikatne su i lijepe. Prave se od pamučnih traka i kalupa koji se kupe već izrađeni. Postoji i način na koji se one rade. Prve dvije torbe su mi ispale prilično labave, nisu bile čvrste. Onda sam, prolazeći opet korak po korak s majkom, shvatila da uopće ne radim onako kako mi je majka pokazala, jer je nisam dobro razumjela kada mi je objašnjavala.”

Halima se prisjeća početaka izrade nakita, kada je nailazila na brojne poteškoće. “Tek kada sam počela ručno izrađivati nakit, dešavalo se da nešto krenem raditi, pukne mi igla i onda moram raditi sve ispočetka. U početku je također bilo jako teško napraviti čvorove koji ne pucaju. Desilo mi se da završim nakit, Hatidža i Merjem ga pronađu i odmah skinu kapicu. Onda razmišljam, šta da sam nekome to tako dostavila, a nije čvrsto urađeno? Pukla bi joj narukvica nakon jedne upotrebe. Tako su mi djeca najbolji kontrolori kvalitete urađenog posla i uvijek su tu za mene da mi odmognu koliko god više može”, kroz smijeh će Halima, te objašnjava da može raditi u punom kapacitetu tek onda kada i Hatidža, i Merjem, i Ibrahim spavaju.

MAJKA KAO PRVI I NAJBOLJI KUPAC

Malo prije proglašenja pandemije COVID-19, Halima Šečunović rodila je sina Ibrahima. “Krajem februara sam se porodila, a 10. marta je već sve bilo zatvoreno. Bila sam friško iza poroda, dolazi pandemija, karantina je bila totalna, djeca nisu smjela izlaziti, šta da vam pričam, sve znate. Počinjem pratiti izvještaje medija, zatvorena sam s troje male djece, panika vlada i nije mi lahko. Muž mi je rekao da uzmem i radim nakit, a meni to nije bilo ni na kraj pameti. A on ti fino uzme i uplati reklamu na facebook stranici, to je već bio april. Odjednom su preko noći žene počele da mi se javljaju, da naručuju nakit, krenuo posao sa svih strana. Meni nejasno šta je sad ovo odjednom krenuo posao, otkud sad narudžbe sa svih strana, sve dok mi suprug nije rekao da je sponzorirao moju ‘Nakit Hanumicu’. U tom momentu mi je bilo jako važno da skrenem misli s pandemije i da mi se dešava nešto pozitivno u životu. Trebala mi je ta konekcija s vanjskim svijetom, a to sam dobila upravo preko mojih rukotvorina”, sjeća se Halima.

Prva osoba koja joj se javila bila je jedna poznata dama. “Ne bih joj sada spominjala ime. Napravila je veliku narudžbu, rekla mi je šta želi i ja sam se odmah bacila na posao. U jednom trenutku nisam imala gdje da kupim materijal, jer je bilo sve zatvoreno, pa sam upravo u tom periodu još mnogo toga naučila. Do tada nisam toliko obraćala pažnju na dimenzije materijala koji uzimam, veličinu perlica, debljinu lateksa. Pošto je radnja u kojoj sam kupovala bila zatvorena, materijal sam morala naručivati da mi stiže poštom. U tom sam momentu vidjela da su mi stigle sve pogrešne veličine i to je bila moja greška, jer ni u jednom momentu nisam precizirala koje mi veličine čega trebaju. Tek tada sam zapravo shvatila koliko su sve sitnice i detalji u ovom poslu važni. I tada je stvarno ozbiljno krenuo posao. Toliko sam povjerenje stekla u neke od klijentica da su kasnije svoj nakit i drago kamenje meni slali da im radim prepravke. Neke od njih su mi pustile na maštu i volju da uradim kako mislim da je najbolje. To me nekako dodatno motiviralo da nastavim u ovom smjeru.”

Halima kaže kako se u posljednje vrijeme više fokusirala na torbe. Tvrdi da je ručni rad odmara, a s obzirom na to da nema mnogo vremena da izlazi i da se druži s ljudima zbog svih obaveza u kući koje ima, rukotvorine joj dođu kao nešto što joj odmara i dušu i mozak. “Nevjerovatno je koliko me to opušta. U ovaj posao sam krenula čisto da bih sebi dala oduška. U početku mi nije ni bio cilj da sad nekome nešto prodajem, jer znam da je tržište zasićeno upravo ručno izrađenim nakitom. Meni je bilo važno da se potrudim da to bude lijepo, malo drugačije od svega ostalog i da je prepoznatljivo. Također, motivacija mi je i to, kada je neka lijepa prigoda, da svojim prijateljicama mogu pokloniti nešto što sam vlastitim rukama napravila. Toliko se ljudi obraduju toj nekoj sitnici, nekada prosto ne mogu vjerovati da ima još ljudi koje sitnice čine tako zadovoljnim. Kasnije, kada vidim na prijateljicama da taj nakit nose, to mi dođe kao potvrda na sve ovo što radim.”

Halima kaže kako je u početku imala mnogo nedoumica, poteškoća, dolazilo bi joj da sve napusti. “A sada, kada prođe pet dana a da nisam radila na nakitu, ne osjećam se dobro. U početku je bilo nakita koji bi ostajao sa strane. Sve što nisam uspjela prodati, sve to je kupovala moja mama. Mama je moja najveća podrška u svemu ovome i glavni pratilac moga rada. Od početka mi je davala vjetar u leđa, motivirala me da radim, često bi mi sama kupila materijal koji je potreban samo kako bih nastavila s rukotvorinama. Mama je bila moj prvi i najbolji kupac”, zaključila je Halima.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!