fbpx

Ruke od zlata (1): Eminine ruke naprave sve što oči vide

U posljednje vrijeme Emina Karić uživa izrađivati didaktičke igračke za malu djecu i za bebe. To su platnene knjige, podloge za ležanje, jastuci. “Tu su mogućnosti bezbrojne, sve što vam padne na pamet to se može prenijeti u svijet igračaka od platna. Malim bebama koje tek počinju puzati jako su zanimljive ove podloge na koje se mogu staviti likovi životinja, biljke, cvjetovi, likovi iz crtanih filmova. Trudim se da koristim što više boja, da to bude živopisno, šareno, kažu da to posebno utječe na razvijanje moždanih ćelija kod djece. Potrudim se da sve što napravim bude funkcionalno, a istovremeno i zanimljivo. Radim i ruksake, odjeću, plišane igračke”

 

Piše: Edib KADIĆ

Emina Karić oduvijek je voljela izrađivati predmete od platna i vune. Kaže da joj je to bio san i da se uvijek time željela baviti. Od malih je nogu voljela slikati, praviti vlastite kreacije, pa je sebi i drugima uvijek šila stvari. Tvrdi da uživa u svojim izradama, pogotovo kada nešto napravi da se nekome sviđa. “Da nekoga obradujem, to je ono što me uvijek pokretalo i iznova me motiviralo. A onda sam shvatila da mi je najdraže raditi odjeću i sve vrste predmeta od tkanine za djecu. Volim djecu, volim raditi igračke i preusmjerila sam se na to. Lakše je djecu zadovoljiti, lakše ih je obradovati. Dragi Bog mi je dao taj osjećaj da od tih krpica znam napraviti šta god je potrebno. Trudim se koristiti materijale koji su prirodni i zdravi. Širok je dijapazon stvari koje izrađujem. Ljudi me pitaju: ‘Pa dobro, šta sve možeš uraditi?’, a ja im odgovorim: ‘Samo reci šta želiš, to ćeš i dobiti.’ Ljudima kažem da je potrebno samo da pronađu sliku nečega, a ja to mogu bez velikih poteškoća uraditi. Sve što oči vide ja napravim, a riječ je uglavnom o željama mojih prijatelja, poznanika, kolega s posla, ili njihovih prijatelja. Ne bi loše bilo ni napraviti neki brend, ali morala bih se fokusirati baš na nešto posebno, ne može se ići baš ovako naširoko”, kaže nam Emina Karić.

Uglavnom radi predmete od platna i spužvica koje su antialergijske. “Planiram uvesti dosta predmeta koje ću izrađivati od vune, jer je vuna jako zdrava. Tu je širok izbor, dosta igračaka se može uraditi od vune. Volim djecu, uvijek sam ih voljela. Vjerovatno sam se i preusmjerila na izradu predmeta i igračaka za djecu. Radim i haljine za djecu svih uzrasta. U tome posebno uživam. Sjećam se da su, pogotovo prije, bili brojni časopisi u kojima se reklamirala odjeća. To su bile stvari koje se kod nas najčešće nisu mogle kupiti. Meni je bilo dovoljno samo da vidim sliku kako neki odjevni predmet izgleda, i to bi bilo već završeno. Poslije su me prijatelji zezali: ‘Mini je dovoljno samo da vidi sliku i dobit ćeš haljinu. Ako neće biti ista, bit će sigurno bolja nego na slici’”, ponosno će Emina.

PREPOZNATLJIVI BREND

“Lola Bee” je njen brend koji je već postao prepoznatljiv. Emina objašnjava kako je ovo ime ideja njene kćerke koju je osmislila sa svojom prijateljicom. “Rekle su mi kada vide šta sve radim, kako sam vrijedna i marljiva, da ih podsjećam na pčelicu koja stalno radi, a koja je u stanju napraviti i med i sač koji je geometrijski doveden do savršenstva. U tome su one vidjele to nešto lijepo, a ja sam se odmah složila, šta ću…”

U posljednje vrijeme uživa izrađivati didaktičke igračke za malu djecu i za bebe. To su platnene knjige, podloge za ležanje, jastuci: “Tu su mogućnosti bezbrojne, sve što vam padne na pamet to se može prenijeti u svijet igračaka od platna. Malim bebama koje tek počinju puzati jako su zanimljive ove podloge na koje se mogu staviti likovi životinja, biljke, cvjetovi, likovi iz crtanih filmova. Trudim se da koristim što više boja, da to bude živopisno, šareno, kažu da to posebno utječe na razvijanje moždanih ćelija kod djece. Potrudim se da sve što napravim bude funkcionalno, a istovremeno i zanimljivo. Radim i ruksake, odjeću, plišane igračke.”

Emina Karić kaže da je ranije zamišljala i da će se baviti arhitekturom. Znala je odlično crtati i njeni su radovi redovno osvajali prva mjesta. “Uglavnom sam voljela slikati prirodu, portrete manje, nisu me privlačili, ali i njih znam crtati. Ali, u onom vaktu, brat i ja smo blizanci, morali smo naći neku zajedničku školu. Završila sam Treću gimnaziju u Sarajevu, upisala poslije Mašinski fakultet i počela raditi kao tehničar telekomunikacija. Vrijeme ti donese ono čime ćeš se u životu baviti, a ti sa strane radi ono šta voliš.”

Jedne je prilike, pred samu maturu, Eminin brat blizanac donio izuzetno malu sliku nekog džempera. “Gdje je on našao tu sličicu, kako je došao do nje, odakle je iskinuo, ni danas ne znam. Samo znam da mi je kazao: ‘Ovo bih najviše volio da mi napraviš.’ Bilo je vrijeme tamam pred maturu, a ja zaista volim da ispunjavam želje. Odem, kupim potreban materijal, doslovce ga napravim tačno onakvog kakav je bio na slici. Tu sam, moram vam priznati, iznenadila i sebe, nisam vjerovala da to mogu napraviti sve dok nisam završila. A sjela sam, počela i za jednu noć isplela džemper. Nešto zamisliš u glavi, to napraviš i onda, povrh svega, nekoga obraduješ. Za mene nema ništa ljepše. Također, volim kada vidim, kada nešto napravim, da se to koristi. Kada napravim igračku, uživam gledati kako se dijete igra s tim. Kada sašijem suknju ili haljinu, volim to vidjeti da žene nose i da im se sviđa. Jednom sam kolegici sašila jednu suknju. Ona je rekla kako joj se mnogo sviđa ta i ta suknja, pokazala mi je kako izgleda, ja sam otišla kući i bacila se na posao. Nakon jednog vremena, vidim, ona je ne nosi nikako. Fino je upitam da joj se možda ne sviđa. Ako je tako, neka mi je vrati, da ne stoji negdje i ne skuplja prašinu. Radim od srca i želim da ljudi uživaju u tome.”

Kćerka kao marketing-menadžer

Emina Karić odavno je poznata po svojim majstorijama u krugu porodice i prijatelja. “Ali, eto, pošto sada postoje Instagram i Facebook, rekoše mi da bih trebala i tu napraviti stranice kako bi više ljudi saznalo za mene i moj rad. Hajde, naravno, na kćerkin nagovor, složila sam se s tim, nije ni to loše. Dali su ime ‘Lolabee.handmade’, da se ipak zna da je riječ o ručnom radu, a i ovo neizostavno ‘Lolabee’, bez toga ne može. Uvijek sam sanjarila da imam neki svoj brend, da se bavim kreacijama. Ne samo garderobom, volim dizajn generalno. Volim raditi i enterijer, i eksterijer, volim posvećivati posebnu pažnju detaljima, u tome uživam. Jednom sam odmah nakon Nove godine kupila jedan kalendar. Onako mi se učinio lijep, međutim, kad sam ga donijela kući, vidjela sam da mi se uopće ne sviđa. Onda sam uzela i sama napravila svoj kalendar koji mi se odmah svidio. Prijateljima koji mi dolaze kući često takve sitnice i detalji zapadnu za oko. A meni je to s druge strane i odmaranje i opuštanje. Jedno vrijeme sam mnogo vremena trošila na igranje igrica na mobitelu, ali sam onda vidjela da me rad rukama više opušta i ispunjava”, napominje Emina, te dodaje kako danas svi mi možemo otići u prodavnicu i kupiti šta god nam se svidi kako bismo nekoga obradovali, ali, prema njenim riječima, ručni rad je poseban, to je original i samo jedan takav na ovom cijelom svijetu postoji.

Također, Emina na stvari koje pravi po želji može napisati ili izvesti nečije ime, prezime, slovo, bilo kakav detalj koji će nekoga podsjećati na dragu osobu. “To je maksuzija i onda ljudi vole s obrazom da odu na babine. S druge strane, stvarno mi je drago i posebno obraćam pažnju da stvari koje radim budu kvalitetne, a gledam i da budu funkcionalne i višenamjenske. Ako sam napravila ogradicu za krevetić, ona se može koristiti i kao podloga na podu. Jednom mi je kćerka došla, kaže mi da njena najbolja prijateljica voli neki crtani film, ali da nigdje ne može naći plišanu igračkicu tog nekakvog majmuna. Rekla sam joj neka mi samo pošalje sliku. Komentar je bio da je igračka bolja nego na televiziji. Moja kćerka ima macu i voli životinje. Tako da sam počela raditi i podloge i kućice za mace, i to se pokazalo kao jako popularno kod ljudi. Pošto sam već imala iskustva s macama, pronašla sam specifičnu vrstu dekice koja privlači mačke, naprosto uživaju da u njoj spavaju i da se tu maze. I onda, šta god napravim od tog materijala, to bude pun pogodak”, samouvjereno će Emina.

Ispričala nam je kako se pomalo nasekira kada ne zadovolji želje prijatelja, ali i da je uvijek zadovoljna s onim što napravi, jer zna koliko je vremena i truda tu ostavila. “Ali nekada ljudi zamisle nešto, a drukčije mi ispričaju to kako su zamislili. Jednom mi je prijateljica rekla da njenoj prijateljici treba napraviti vreću za spavanje i da je važno da bude sivo-plave boje. I hajde, ja onako, da razbijem malo onu sivo-plavu monotoniju stavim male zvjezdice na vreću, mjesec sa strane. Pošaljem joj sliku, a ona mi napiše da to ništa ne valja, da joj se ništa ne sviđa, zašto sam to tako napravila. I ja se nasekiram. Htjela sam da malo razbijem te teške boje. Poslije mi se izvinjavala, rekla da se djetetu baš svidjelo, da se toliko svidjela vreća dječaku da je neće ni poklanjati najboljem prijatelju za rođendan kako su bili nanijetili. Hajde, kasno sad, ja se već nasekirala”, tugaljivo će Emina.

Nedavno je došla na ideju da organizira kurs za djecu da ih se polahko uvodi u ručne radove i rad s platnom i vunom kako bi im se pružila mogućnost da razvijaju svoju kreativnost. “Meni bi zaista bilo drago da i ovaj projekt oživi, a s djecom je najlakše raditi. Kroz to sve treba pokušati i finansijski pokriti i razviti neku vrstu brenda. Ne bi to bilo nimalo loše, jer niko od nas ne zna šta čuči u našoj djeci. Voljela bih zaista raditi s djecom, neka razvijaju osjećaj za lijepo, a danas se djeca malo bave time. Kroz igru bi to mogla biti jedna vrsta radionice, za veći i za manji uzrast. Ja sam samoinicijativno naučila da pletem. A kad malo bolje pogledam, nikad me niko nije ni trebao učiti sve ovo što radim, sve sam nekako sama, usput to naučila. A to je tako, kada vas nešto zanima, tome se posvetite, i to na kraju naučite. Ja sam sa svojih sedam godina prvi put sašila stvari za svoju lutkicu. To je isto kao kada šiješ za odraslu osobu, samo su minijaturne dimenzije. Da sam imala pravu šivaću mašinu, možda bih već i tada sašila odjeću za sebe. I otad pa sve do sada u svakom poslu koji radim tražim kreativnost.”

 

PROČITAJTE I...

„Potkraj studija, možda 1960, otkrivam sasvim drugačiji ambijent i pejsaž na ušću Neretve. Odlazim veslajući trupicom ili vozom za Ploče. Boravim u Kominu ili Rogotinu, crtam od jutra do mraka, opčinjen fantastičnim krajolikom, širokom vodom, oblim valovitim brdima u daljini i plavim nebom. Septembar je, vrijeme sakupljanja plodova ljeta, lađe su pune grožđa, badnji i bačvi, stasite Neretvanke veslaju, nogama gnječe grožđe u badnjima, podignutim kotulama iznad koljena, a raskošno poprsje slobodno visi do pupka. To je za mene idealna inspiracija za Odiseja koji odlazi u avanturu gdje će možda sresti pretilu Kalipso“

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!