Novi broj

Ne postoji ugledni Bošnjak, a izuzetak nisu bili i “neugledni”, koji nije prošao kroz žutotiskaško sito i rešeto Dnevnog avaza, koji je pokrenuo i do današnjeg dana pokreće predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić. Zarovili smo u novinsku arhivu te ćemo u nastavcima pokušati pokazati na primjerima posvemašnje neprincipijelnosti i vlasničko-uredničke nekonzistentnosti zašto je Dnevni avaz, po riječima brigadnog generala Mustafe Polutka, “neprijateljska propaganda”

„Fahrudin Radončić dvostruki je igrač koji u isto vrijeme sarađuje i s nama i s neprijateljem. On je od samog početka povezan sa stranim sigurnosnim službama, prvo JNA, a kasnije Srbije. I prije je rata bio s njima povezan, u toku rata održavao je te veze i kontakte, a onda i poslije rata. Uglavnom se preko njega vrše određeni utjecaji i pritisci s te strane. U novije vrijeme on otvoreno djeluje i ide u otvoreni napad, a uzrok tome jeste ova dugogodišnja saradnja s Beogradom“, kaže Polutak u razgovoru za Stav.

Umjesto odgovora i nastavka polemike s Irinom Lovrić u sedmičniku “Stav”, bosanskohercegovački književnik Abdulah Sidran zaputio se direktno u samo srce Evropske unije, gdje je dobio kompromitirajuća saznanja i službene dokumente o statusu “zvizdačice” i “zaštićene prijaviteljice korupcije”.

Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života.

„Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom.“

Jedan se okreće prema kibli, u čemu je sadržano sve što treba biti sadržano za dostojanstven hod jednog muslimana (u odnosu prema sebi, u odnosu prema različitom), a drugi nema potrebu da se okrene ničemu što nije u stanju da se prilagodi njegovim potrebama.

Zlate Krkić najstarija je žrtva genocida u Prijedoru. Posljednji je put živa viđena u Kozarcu, u proljeće 1992. godine. Od tada se za nanu Zlate ništa ne zna. Uz 25. godišnjicu genocida u Prijedoru, uz Dan bijelih traka Stav donosi priču Satka Mujagića o nani Zlate, iz njegove knjige u nastajanju.

Podržite nas na Facebooku!