fbpx

Stajališta

Teško je reći kada me je piromanija uhvatila, možda sam je fasovao posmatrajući svog oca dok je strpljivo i iskusno potpaljivao peć “Kreka Weso” kad bi zima udarila kroz procjepe na vratima i prozorima. Nisam kriv za požar na Čaršiji 1973. godine, bio sam odveć mali, iako ni to nije apsolutno isključeno

“Bahn’o ja iznenada, njima došli, k’o biva, nekakvi važni gosti, njih opet stid što im je otac i svekar neuk i nepismen, pa će meni sin: 'Babo, tu su neki važni ljudi, nije to društvo za tebe, nego, evo ti pare pa idi u hotel na spavanje, a dođi neki drugi put.' Pljunem ga i odem! Šta ću drugo?! A crno ispod nokta dao sam za te njegove škole! I šta sam dobio?! Dušmana! Ja, ja, dušmana!”

Osjetivši odakle miomiris dolazi, jedna za drugom, na vratima kuće pojavljivale bi se kone, poneka je nosila i skriven findžan – nek se nađe, može usfaliti. Kao usput, navratile bi da pitaju majku kako je sa zdravljem, kako su joj djeca i čoj'k, nose li koke jaja, daje li krava mlijeka, treba li šta, poneka bi i milost donijela, a majka ih je redom zaustavljala da sjednu – kahva samo što nije provrila

Eh, otkad nisam sjeo u tramvaj, a godine sam protraćio u njemu! Mladost mi se izlizala na njegovom zglobu, od Ilidže do čaršije, i nazad, svaki Božiji dan. Da sam učio kineski, naučio bih ga. Da sam smišljao filozofski sistem, smislio bih. Da sam pleo priglavke, zgrnuo bih bogatstvo. A šta sam radio

Mijenjaju se doduše, malo manji i malo veći mačkovi, mijenjaju se i teleće glave, ali princip je nepovrediv. I uvijek to nekako i piše, malo zakukuljeno, malo zamumuljeno, ali to ti je to. Tranzicijsko novinarstvo oblikuje svoju poetiku

Baš ću zato ovdje reći direktno i jasno – umjesto kompleksne skraćenice BCHS (bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski), za jezik naroda Bosne i Hercegovine ovdje predlažem jednu malo jednostavniju: BBBB

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

Podržite nas na Facebooku!