Stajališta

U sveopćoj navijačkoj strci, atmosferi “sveznanja”, gotovo je u potpunosti izvjetrila toliko očigledna istina da između takmaca za “najvažniju ulogu” u politici najmoćnije zemlje svijeta ne postoji razlika koja bi izazivala posebno zanimanje

Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem”

Ako neko veli da srpski zločinci su zapalili biblioteku, znači, osim što su time i nekulturni pa okolo pale biblioteke, da su svi Srbi zločinci, i da je to potpuno isto kao i Srbi su zapalili biblioteku, što opet i nije daleko od istine, ja ću se kao lingvist spaliti nasred čaršije pa neka u plamenu gorim kao što su 1992. gorjele knjige, mada se bojim da ni približno toliko nisam vrijedan. U epitafu može pisati: U plamenu ljubavi sagorio i otišao u vječnost

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

Podržite nas na Facebooku!