fbpx

Stajališta

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

Dok koračam po Koraju glavnom cestom iz koje se račvaju putevi ka mahalama, a ima ih šest, osim što po ko zna koji put ustvrđujem da je sve oko mene novo, neprepoznatljivo (što, opet, uopće nije čudno, četnici su 1992. godine ovo prelijepo mjesto opljačkali, spalili i doslovno sravnili sa zemljom), i osjećam i uočavam da je život, pulsirajući, svekoliki život, u ovom mjestu gotovo pa presahnuo: na ulici i u avlijama nigdje nikog, ama baš nikog

. Srećom, imali smo mlađeg imama koji nije štedio ni vremena ni ideja kako bi nas (za)držao na okupu. Džamija je bila aktivna, ali i dalje u nekoj fazi izgradnje. Mahfil i mektepska učionica iza njega nisu bili završeni, pa se po njima slobodno gazilo u obući. Poprilično komotni i široki, naravno, bili su neiskorišteni. To je imamu dalo ideju te je, nikako za svoj ćejf nego apsolutno za nas i naš dolazak, u džamiju nabavio i na mahfil instalirao stol za stolni tenis

Na ulici me komšije i poznanici gotovo ne primjećuju. Ni carinski prijatelji. Vidim ja njih, naravno, iz daljine... Kad mi priđu blizu, okrenu se prema izlogu ili uđu u prodavnicu. Ili “ne čuju” moj pozdrav. Da, da, osjećaš da si potpuno nevidljiv. Ali, jedini od prijatelja koji se iz daljine smijao i prijateljski mahao bio je Ševkija Džiho. Nije ga bilo briga što će “svjedoci susreta” pričati

Nije ni završio, a s gornje linije prolomi se “Tekbir”, pa onda još jedan – jači. Momak do mene okrenu se pognuto i uzviknu: “Evo efendije Kavazovića, evo naših!” Za Kavazovićem se u tranšeju spuštalo tridesetak vojnika. Bili su blatnjavi od glave do pete, neki od njih u rudarskim čizmama. Ponovo uz grmljavinu cijevi odjeknu “Tekbir”, a onda “Allahu ekber”. Prolazeći između vojnika, Kavazović je vikao: “Ne dajte im ni metra, ni pedlja dušmanima! Držite se! Danas ovdje neće proći, ovdje ih čeka samo smrt, smrt i ništa drugo”

On me kratko i ljutito pogleda, zausti da nešto kaže, pa odustade, okrenu se i bez pozdrava ode. Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi zaleđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima će se neko iskreno obradovati, a u glavi mi odzvanja samo jedna misao: ko sam, šta sam, odakle sam

Abecedarij nestalih kazuje nam jednu po jednu priču. Šta znači riječ nestao? I kako to čovjek, žena, starac, dijete, mogu nestati? Netom prošlo vrijeme, koje se upilo u naše duše, poput more i opomene, daje svoje objašnjenje mnogim riječima. Tako i riječ nestati

U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz to je poginulo između 70 i 100 četnika. Zarobljeno je osamdesetak pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82 mm, dva MB 60 mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a izvučeno ih dvadeset četvero poginulih. Među zarobljenicima su uglavnom bili ugljevički Srbi, ali i jedan stanovnik Beograda

Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”

Građevina koja je prešla s jedne strane rijeke na drugu. Kakvo čudo. “To je sasvim moguće”, reče mi jedanput, dok sam mu to pričao, Alija Isaković, koji je bio i geolog. “Rijeka sebi zakrči put, nagomilavajući šljunke i veće kamenje, te joj je ne preostaje ništa drugo nego da promijeni smjer ondje gdje je lakše”

Podržite nas na Facebooku!