Stajališta

Nikad se nismo sporili. Niti svađali. Međutim, novo vrijeme koje živimo donijelo je i neke novosti u ponašanju. Počeo je davati sve žešće izjave o raznim pojavama i ljudima u kojima sam mogao prepoznati i sebe. Nisam u početku na to obraćao pažnju dok se nisu dogodili neki slučajevi koji su sve jasnije pokazivali moć da se ostvare želje i ravnodušnost prema mišljenjima onih koji o tom misle drukčije. I tu sam se mogao prepoznati. Kao što sam sve manje prepoznavao njega

Krajem septembra ili početkom oktobra, neposredno pred izbore, javila mi se A. – Je li Sadik? – Da. – Ovdje A. – Kako si? – Dobro, hvala. Kojim dobrom? – Za koga ćeš glasati? – bubnu A. “s neba, pa u rebra” i, premda me takvo netaktično pitanje nije iznenadilo, jer riječ je o osobi skromne naobrazbe i inteligencije, ipak osjetih huju, ali nekako je obuzdah

Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.” Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu

Najprije su muslimani počeli rušiti džamije, zatvarajući ih kao bogomolje i pretvarajući ih u galerije, skladišta i takozvane spomenike kulture, pa je onda došao agresor kojem ništa to ne treba, nego mu samo smetaju minareti, pa ih zato ruši i pali”

Svi su nalazi pokazivali da je bolest uzela maha i ljekari su samo zabrinuto gledali te procjenjivali koliko mu je još zemnog vremena preostalo. Svjestan svega toga, ko zna zašto, čovjek je neprestano mislio šta bi još mogao učiniti. Šta je najviše želio u svom životu… Želio se otisnuti svojom brodicom na more, u nepoznato, s namjerom da se suoči s pustolovinom o kojoj ništa nije mogao znati. Na kraju je tako i učinio

Da budem posve jasan, uopće mi nije namjera biti sarkastičan ili persiflažno duhovit, ili oboje, naprotiv, ako ovaj fašistoidni lik, mimo elementarne logike i, prije svega, zdravog razuma, pokušava pseudopoetski povezati nešto što se bilo kakvim stilskim postupkom povezati ne može, dakle, turbe zaglavljeno u njegovoj prostati i tegobe time uzrokovane, onda je, van svake sumnje, u stanju napisati bilo šta. I, pride, dobiti književnu nagradu

Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

Podržite nas na Facebooku!