fbpx

Stajališta

Bagawat mi je izgledao kao grad za stanovanje i življenje, ali, ne, ovdje je sve bilo mrtvo. Grad mrtvih živio je dok nisu pomrli živi koji su u njemu posjećivali one koji su bili prije njih. Sada ih posjećuju samo horde turista, proračunato, najčešće iz dokone znatiželje ili intelektualne maštovitosti i radoznalosti

Bio sam žedan. Osvrnuh se tražeći pogledom svoju transportnu torbu. Ugledah Hamzu. Stajao je na ulazu u zemunicu. Sav prašnjav, držao je u ruci pušku bez okvira. Gledao sam u njegove oči pune suza. “Šta se desilo”, pitao sam. Samo je šutio. Prišao sam mu i ponovo ga upitao. Niz njegovo prašnjavo lice potekle su suze: “Mrtvi su, svi su mrtvi”

Ukratko, Muji je 97 godina, nikad nije išao u školu, ali je pohađao mekteb kod svog amidže Smail-efendije, koji je škole izučio u dalekom Stambolu. Radio je u čuvenom jablaničkom “Granitu” pune 42 godine i tu stekao penziju. Oženio se iz sela Klek kod Prozora, a sa suprugom Rahom stekao je devetero djece. Mujo se može podičiti podatkom da ima ukupno 62 djece, unuka, praunuka i prapraunuka

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji

Stella je nalivperom i lijepim rukopisom napisala posvetu: Dragom i cijenjenom mladom prijatelju Ibrahimu Kajanu, obitelj Envera Čolakovića. Zagreb, 26. 10. 1978. Zahvaljujem. Podsjećam Stellu da sam, nerijetko, bio i prvi kojem je Enver čitao “sirove” prijevode, da ih sâm čuje, da im osjeti akustiku, ritam... Često se prisjećao majke, poticaja, pa i povodom prevođenja, čak presudnih – koliko ju je puta spomenuo. Evo, baš vidim da joj se sinovski zahvaljuje na tim utjecajima iz rane mladosti

Prijavljuju ga i zato je nužno opravdati se. Neko vrlo revan ili samo pakostan postao je razlog što ga pozivaju i pretresaju slučaj. Slučaj kojeg zapravo nema. Samo nečija sumnja. Ili bolesno uvjerenje. Sad je potrebna potvrda o nemanju nekretnine. Pitao je ko ga prijavljuje. Istražitelj tu tajnu ne otkriva

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Slušam kako predlaže da dođemo, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja, valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal

Podržite nas na Facebooku!