Krivo srastanje

Krajem septembra ili početkom oktobra, neposredno pred izbore, javila mi se A. – Je li Sadik? – Da. – Ovdje A. – Kako si? – Dobro, hvala. Kojim dobrom? – Za koga ćeš glasati? – bubnu A. “s neba, pa u rebra” i, premda me takvo netaktično pitanje nije iznenadilo, jer riječ je o osobi skromne naobrazbe i inteligencije, ipak osjetih huju, ali nekako je obuzdah

Najprije su muslimani počeli rušiti džamije, zatvarajući ih kao bogomolje i pretvarajući ih u galerije, skladišta i takozvane spomenike kulture, pa je onda došao agresor kojem ništa to ne treba, nego mu samo smetaju minareti, pa ih zato ruši i pali”

Da budem posve jasan, uopće mi nije namjera biti sarkastičan ili persiflažno duhovit, ili oboje, naprotiv, ako ovaj fašistoidni lik, mimo elementarne logike i, prije svega, zdravog razuma, pokušava pseudopoetski povezati nešto što se bilo kakvim stilskim postupkom povezati ne može, dakle, turbe zaglavljeno u njegovoj prostati i tegobe time uzrokovane, onda je, van svake sumnje, u stanju napisati bilo šta. I, pride, dobiti književnu nagradu

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Nakon što sam u džamijskom haremu u Koraju golim rukama očistio podobro zatravljene kabure mojih djedova, oprao ruke na izvorištu Dajankuša, nazvanom po već rečenom Dajanli Mustafi, sjeo na klupu i razgledao također neprepoznatljivu mi okolinu, sinu mi da u proteklih dva sata, koliko sam se zadržao u Donjoj Mahali, nisam vidio živog čovjeka, ni na ulici, ni u avliji. Nigdje nikoga

Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata

Na koncu, bošnjačko-srpski dijalog, ma o čemu se dijalogiziralo, jeste moguć, baš kao što je i u ovoj zemlji mnogo toga moguće, no, kako rekoh, ishod takvog dijaloga krajnje je predvidiv. Jer, osim o podrazumijevajućim efemerijama i (oktroiranoj) infrastrukturnoj saradnji, dubljeg i konstruktivnijeg dijaloga o suštinski važnim pitanjima neće biti.

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni

Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje

Podržite nas na Facebooku!