Krivo srastanje

Sreće kakve već jesam, odmah po ulasku, korak-dva od vrata, doslovno nalijećem na usputnog poznanika N. i nekog nepoznatog mi lika skupa s njim. Vidim, odnosno čujem, da sam N. prekinuo u zažarenom naklapanju o njemu omiljenim, napabirčenim sufijskim temama, uočavam i obavezni poluosmijeh, kojim nastoji svojoj retoričkoj šupljari dati dodatnu notu uvjerljivosti

Dok koračam po Koraju glavnom cestom iz koje se račvaju putevi ka mahalama, a ima ih šest, osim što po ko zna koji put ustvrđujem da je sve oko mene novo, neprepoznatljivo (što, opet, uopće nije čudno, četnici su 1992. godine ovo prelijepo mjesto opljačkali, spalili i doslovno sravnili sa zemljom), i osjećam i uočavam da je život, pulsirajući, svekoliki život, u ovom mjestu gotovo pa presahnuo: na ulici i u avlijama nigdje nikog, ama baš nikog

On me kratko i ljutito pogleda, zausti da nešto kaže, pa odustade, okrenu se i bez pozdrava ode. Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi zaleđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima će se neko iskreno obradovati, a u glavi mi odzvanja samo jedna misao: ko sam, šta sam, odakle sam

Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”

“Čitam tvoje tekstove. Puni su gorčine. Žao mi je što živiš promašen život, ali sam si kriv. Nikad nisi, a zato što si se čvrsto držao tih tvojih besmislenih etičkih principa, percipirao život kao pragmu, kao datost, a nisi navlačio ni masku kad je to potrebno, a to je, ako nisi znao, modus operandi za uspjeh u životu. Zato i jesi tu gdje jesi – nigdje”

Kad sam se nakon angažmana u Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata, javio na posao u Mejdan, smjeste me u kancelariju u kojoj je bilo pola tone krompira i dvjesto kila luka, nema telefona, nema grijalice, tu me smjestili i ja isti dan napustim posao. “Daj mi”, rekoh, “molim te, knjižicu.” “Ma šta ti je”, kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetuje, ja budala, on pametan, svi su me nešto za budalu smatrali i tako ja to napustim

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

“Kad sam bio u logoru, jednog jutra dođe do mene neki tip u civilu i reče da pođem s njim. I pošao sam, a jedva sam mogao hodati. Dugo smo šutke pješačili meni nepoznatim putevima i stazama. Bio sam siguran da me želi ubiti, ali ni najmanje se nisam plašio, naprotiv, da mi dragi Bog oprosti, željno sam to očekivao. Metak u glavu i to je to. Eto oslobođenja. Ali, ništa od toga”

Podržite nas na Facebooku!