Krivo srastanje

Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”

“Čitam tvoje tekstove. Puni su gorčine. Žao mi je što živiš promašen život, ali sam si kriv. Nikad nisi, a zato što si se čvrsto držao tih tvojih besmislenih etičkih principa, percipirao život kao pragmu, kao datost, a nisi navlačio ni masku kad je to potrebno, a to je, ako nisi znao, modus operandi za uspjeh u životu. Zato i jesi tu gdje jesi – nigdje”

Kad sam se nakon angažmana u Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata, javio na posao u Mejdan, smjeste me u kancelariju u kojoj je bilo pola tone krompira i dvjesto kila luka, nema telefona, nema grijalice, tu me smjestili i ja isti dan napustim posao. “Daj mi”, rekoh, “molim te, knjižicu.” “Ma šta ti je”, kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetuje, ja budala, on pametan, svi su me nešto za budalu smatrali i tako ja to napustim

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

“Kad sam bio u logoru, jednog jutra dođe do mene neki tip u civilu i reče da pođem s njim. I pošao sam, a jedva sam mogao hodati. Dugo smo šutke pješačili meni nepoznatim putevima i stazama. Bio sam siguran da me želi ubiti, ali ni najmanje se nisam plašio, naprotiv, da mi dragi Bog oprosti, željno sam to očekivao. Metak u glavu i to je to. Eto oslobođenja. Ali, ništa od toga”

U ovom ojađenom gradu serbes možeš nasred Trga slobode stati na podij, redati sve po spisku, govoriti ono što jeste, ono što nije, sasvim svejedno, i niko od tih “spišanih”, prije svih diktator ili faraon, kako ga već zovu, ni okom neće trepnuti. Baš ih briga. Samo im u lovu ne diraj, tu su i osjetljivi i opasni, a “hrabri” tekstovi i slične trice i kučine, ma to ih, čovječe, uopće ne dotiče

Ni efendiju ni M. S. nisam ponovo vidio, ali ponekad bih, a i dok ovo pišem, razmišljao nije li ovakav, najblaže kazano, otužan epilog zapravo zorna ilustracija iliti opredmećenje stare narodne i mnogima teško shvatljive izreke: “Pomozi sirotu na svoju sramotu”

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

Početkom 1941. godine B. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Nekoliko mjeseci poslije, Kraljevina Jugoslavija kapitulira i nastupa opće rasulo. B., kao i ostali regruti, Srbi ponajprije, pokušava pobjeći i domoći se Tuzle. Ne uspijeva. Hapse ga, vraćaju u Zagreb, drže neko vrijeme u pritvoru i prisilno regrutiraju. B., tako, postaje vojnik Wehrmachta. Nedugo potom biva upućen na šestomjesečnu obuku u Francusku, zatim u Holandiju, gdje se ne zadržava dugo, a najveći dio rata, do 1944. godine, proveo je u Belgiji

Podržite nas na Facebooku!