fbpx

Krivo srastanje

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Slušam kako predlaže da dođemo, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja, valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

“Dvadeset pet godina je prošlo i ništa od onog čemu sam se nadao, zapravo, realno očekivao, nije se desilo. Doduše, podosta je onih kojima su se ‘nadanja’ ispunila, pa i iznad njihovih očekivanja, ali takvo šta nije moglo bahnuti ni od kuda, jer je samo po sebi beznačajno i neodrživo, dakle, neko ih je snažno podupirao, a taj neko smo mi, niko drugi do mi”

Bez ikakvog osnovanog razloga, u periodu nakon Drugog svjetskog rata porušene su tri mahalske džamije (zapravo, porušeno ih je više, ali su podaci o njima krajnje oskudni i nepouzdani) o kojima se, osim u struci i kolektivnom sjećanju kojeg, opet, polahko nestaje, ne zna mnogo ili, pak, tek ponešto, površno, efemerno

“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”

Odjednom, a ponukan stanjem u kojem moj sin jeste, bljesnu mi gruba, neartikulirana misao kako život svagdašnji sadrži u sebi mnogo drugih života, a odmah potom i druga, uobličenija i smislenija: naš biološki život, ma koliko trajao, sadrži u sebi obilje manjih ili većih života koji također imaju svoje razvojne faze: rađanje, rano djetinjstvo, djetinjstvo, pubertet, mladost, zrelost, starost i smrt. A moj sin je upravo odživio jedan takav život i zato ga tako jako boli

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Podržite nas na Facebooku!