Bošnjak u New Yorku

Ed Victus stanovao je na četvrtom spratu. Niko nikada nije ušao u njegov stan. Ako mu je bilo potrebno nešto donijeti ili prenijeti, odškrinuo bi vrata i provirio iza pedeset lanaca. Niko nije znao koliko je dugo tu, čak ni stara Rose iz prizemlja, koja je u zgradi živjela pola stoljeća i plaćala 100 dolara za kiriju, najnižu u gradu. Ponekad bi došla rodbina da ga posjeti, ali oni su odsjedali u hotelu, nije bilo teorije da ih pusti unutra

Sjedio sam na obali i posmatrao mjesto na kojem se marisana desila. Razmišljao sam o svojoj (ne)sreći da se uvijek nešto upetlja u vezi s ratom bilo gdje da odem, bilo gdje da pokušam nešto raditi, nađe se neko mjesto na kojem su se sukobile vojske, narodi, civilizacije. Od najranijeg djetinjstva prati me sav taj silni militarizam, a, kako stoje stvari, ništa se neće promijeniti

Trideset i kusur godina prošlo je od opsesije brendovima, od nečega što je u svoje vrijeme bilo društveno nezaobilazna stvar. Mislio sam da se sve to davno prevladalo, ali se tu i tamo uhvatim kako bez ikakvog razloga kupujem nešto što me veže za prošlost, a što mi i ne treba, niti od toga imam neke koristi. Ne pušim, ali sam nedavno kupio “Zippo” upaljač. Nisam nikada volio nositi naočale, ali sam, ničim izazvan, kupio “Ray-Ban” cvike, koje uglavnom skupljaju prašinu

Skakao sam iz jednih u druge cipele sve dok nisam uletio u ove u kojima trenutno stojim. Na tren su pretijesne, a onda prevelike, nekad se napune zlatom, a nekad govnima

Davne 1963. godine u pulskom brodogradilištu izgrađena su četiri identična broda: “Perast”, “Postira”, “Porozina” i “Punat”. “Perast” je teško oštećen u ratu 1991. godine u Slanom. “Porozina” je zadnji put isplovila 1988. godine. “Punat” je 1991. godine prodan novom vlasniku, da bi zatim 2004. godine bio pretvoren u restoran-klub. “Postira” je jedina od “četiri sestrice” koja još plovi

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Na sebi sam imao novu plavu trenerku “Adidas”, a stari mi je kupio i kacigu, zlu ne trebalo. Bilo je malo čudno što sam od sve djece jedino ja imao kacigu, ali ispostavio se to kao pametan potez, jer već prvi dan, kada smo učili vožnju “plugom”, proletio sam u šumu i spucao u prvo drvo

Dok sam čekao u redu u samoposluzi i “nako” prevrtao po novčaniku, zagledah se u sve te silne propusnice i shvatih da od dana kada sam ih kupio nijednom nisam otišao ni na jednu od tih lokacija, u sve te muzeje i galerije o kojima sam nekada mogao samo sanjati. A još do prije desetak godina u totalnoj besparici nalazio sam načina da se uguram unutra, molio ljude na izlazu da mi daju svoju kartu, danima obijao oko muzeja

Lijepo je bilo biti umjetnik koji još nije osjetio stvarnu realnost i brutalnost internacionalne scene. A kako ništa nisam znao o strani umjetnosti koja se odnosi na biznis, sve je mirisalo na debeli kolaps nakon što stipendija presahne. Nespreman na izazove tegobnog i laktaškog svijeta savremene umjetnosti, a bez realne mogućnosti povratka u društvo iz kojeg sam otišao, krenuo sam praviti smeće i tražiti kompromise

Podržite nas na Facebooku!