fbpx

Autobiografski fragmenti

Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici “Bogdan Ogrizović” kad me negdje oko 11 obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao je tajnik Društva književnika Hrvatske Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Recite, Majetiću...”, rekoh. “Vidite, jutros je umro naš član Enver Čolaković. Netko se u ime Društva mora na Mirogoju oprostiti od njega. Zbog toga Vas zovem...”

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

Voljeli smo svi Vesnu Parun, veliku pjesnikinju, punu duha i nepresušne mladosti. Obradovani, pozdravismo je zaustavljajući je. Rekoh da mi je rođendan i da bih žarko želio da nam se pridruži, barem nakratko, uz kolače i sokove..., evo, baš ovdje, u ovom restoranu. Nije bila sigurna, ali ipak reče da može, “jer je mrzi biti u centru grada na 1. studenog, na Svisvete, uoči Dana mrtvih – sve se vrti oko Kaptola, a vjerni i nevjerni pužu i ližu po grobovima”

Bio sam dječak i imao možda dvanaest godina. Emina iz Šantićeve pjesme živjela je u našem komšiluku, na Carini u Mostaru. Jednog dana mi je Šerifa Koluder, nastavnica općetehničkog obrazovanja, njezina kćerka, dala neki smotuljak i rekla da ga trebam uručiti njezinoj majci Emini. Nikad prije nisam ulazio u njihovu avliju, ni u prvu niti u drugu

U Hrvatskoj je 1972. godine izašla i izuzetno važna, prva antologija bošnjačke književnosti, Biserje Alije Isakovića. Brzo je postalo potpuno razvidno zašto ta i takva knjiga nije izašla u Sarajevu. Njezin autor Alija Isaković dobro je (pred)osjećao što “kreator muslimanske nacije” podrazumijeva pod “davanjem nacije”. “Kreator” je mislio samo na ime, ali ne i na sadržaj. Biserje je, doputovavši iz Hrvatske u Sarajevo, postalo bomba

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostarskim i sarajevskim ulicama susretao žive pisce prve generacije “preporodne” bošnjačke književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića... – nego je pod snažnim dojmom njihovih književnih objava i započinjao pisati da ponekad nije ni primjećivao da ih – potkrada i plagira, primjerice Bašagića! Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca između dvaju svjetskih ratova, i takvog ga danas pamtimo

Hajka na Maka započela je godine 1968, izlaskom Starih bosanskih tekstova, Noginim i Vešovićevim odurnim “kritikama” u Licima. Sada je objavom Života, br. 11-12, dobila urnebesni zamah bjesnila mladih jurišnika. Predvodnici su joj sekretar Udruženja pisaca BiH Rajko Nogo i Novica Petković, profesor s Filozofskog fakulteta. Hajka je potkopavala ne samo književni ugled Maka Dizdara i “ostalih oponenata” nego je u pohodu na osvajanje institucija kulture u Sarajevu, putujući po Srbiji i Crnoj Gori, na svakoj svojoj tribini marljivo rušila lažima da u Životu ne može niko objavljivati iz spomenutih republika, karikirajući ga kao “velikog hrvatskog pjesnika”, a Nikolu Martića “kao katoličkog”

Na ulici me komšije i poznanici gotovo ne primjećuju. Ni carinski prijatelji. Vidim ja njih, naravno, iz daljine... Kad mi priđu blizu, okrenu se prema izlogu ili uđu u prodavnicu. Ili “ne čuju” moj pozdrav. Da, da, osjećaš da si potpuno nevidljiv. Ali, jedini od prijatelja koji se iz daljine smijao i prijateljski mahao bio je Ševkija Džiho. Nije ga bilo briga što će “svjedoci susreta” pričati

Bacio sam pogled na naslovnicu Večernjih od 30. septembra 1970. Za oko mi je zapeo veliki naslov: “Sejači šovinizma iz Beograda i Zagreba, str. 2.” Neka šuhva! Platih novine i odmah ih pred kioskom otvorih. Na drugoj strani, u vrhu, nađoh najavljeni članak. U podnaslovu spominju trojicu “sejača šovinizma”, srpskog generala, mostarskog profesora Hrvata i – čovjeka pod mojim imenom, “mladog pesnika Ibru Kajana”

Podržite nas na Facebooku!