Autobiografski fragmenti

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostarskim i sarajevskim ulicama susretao žive pisce prve generacije “preporodne” bošnjačke književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića... – nego je pod snažnim dojmom njihovih književnih objava i započinjao pisati da ponekad nije ni primjećivao da ih – potkrada i plagira, primjerice Bašagića! Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca između dvaju svjetskih ratova, i takvog ga danas pamtimo

Hajka na Maka započela je godine 1968, izlaskom Starih bosanskih tekstova, Noginim i Vešovićevim odurnim “kritikama” u Licima. Sada je objavom Života, br. 11-12, dobila urnebesni zamah bjesnila mladih jurišnika. Predvodnici su joj sekretar Udruženja pisaca BiH Rajko Nogo i Novica Petković, profesor s Filozofskog fakulteta. Hajka je potkopavala ne samo književni ugled Maka Dizdara i “ostalih oponenata” nego je u pohodu na osvajanje institucija kulture u Sarajevu, putujući po Srbiji i Crnoj Gori, na svakoj svojoj tribini marljivo rušila lažima da u Životu ne može niko objavljivati iz spomenutih republika, karikirajući ga kao “velikog hrvatskog pjesnika”, a Nikolu Martića “kao katoličkog”

Na ulici me komšije i poznanici gotovo ne primjećuju. Ni carinski prijatelji. Vidim ja njih, naravno, iz daljine... Kad mi priđu blizu, okrenu se prema izlogu ili uđu u prodavnicu. Ili “ne čuju” moj pozdrav. Da, da, osjećaš da si potpuno nevidljiv. Ali, jedini od prijatelja koji se iz daljine smijao i prijateljski mahao bio je Ševkija Džiho. Nije ga bilo briga što će “svjedoci susreta” pričati

Bacio sam pogled na naslovnicu Večernjih od 30. septembra 1970. Za oko mi je zapeo veliki naslov: “Sejači šovinizma iz Beograda i Zagreba, str. 2.” Neka šuhva! Platih novine i odmah ih pred kioskom otvorih. Na drugoj strani, u vrhu, nađoh najavljeni članak. U podnaslovu spominju trojicu “sejača šovinizma”, srpskog generala, mostarskog profesora Hrvata i – čovjeka pod mojim imenom, “mladog pesnika Ibru Kajana”

Prepustio sam Musi moj nastup. Mladi Bošnjak hrabro je počeo recitirati svojim divnim tenorskim glasom. U krčmi je nastala tišina. Riječi Ćazimove prosipala su se po tihoj i vonjem od duhana zadimljenoj mehani. Odgudio je dva soneta vrednija od dva tovara blaga. Snažan pljesak pozdravio je ovog grudobolnog mladića, pa mu je Antun Gustav Matoš pristupio i poljubio ga kao svog rođenog u čelo s riječima: ‘Musa, ti si pred ulaznim vratima vrta u kojem žive veliki talenti’”

Netom izašli HKL izazvao je, dan-dva poslije, i uraganski bijes Envera Čolakovića. U njemu je objavljen Enverov esej Pjesnik – nerazrješiva zagonetka (Pedesetogodišnjica smrti Endrea Adyja, 1877.-1919.). Kad ga je Enver pročitao, iz njega je prokuljao neviđen vulkan emotivnog naboja! A šta je bilo? Tomičić je i Enverov esej, kao da je početnikov, poslao “navudrenom” lektoru. A lektor je ne samo arhaizirao hrvatski nego, po Enverovu mišljenju, i ideologizirao. Vikao je: “Nikad nisam pisao ni ustaškim ni proustaškim jezikom, ni u NDH! Lektorirate mi, pakujete mi, kao što je Matičin lektor 1943. lektorirao u NDH-aški korienski moga Ali-pašu”

Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj finansirala je Ćatićeva Sabrana djela, koja je Abdurahman Nametak priredio. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da štamparija prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića”, odgovori Mostarac

Na stoliću je ležao presavijen Telegram. Stella me upita jesam li vidio ankete o “najboljim suvremenim hrvatskim pjesnicima” u tom listu. Enver ih otvori na stranici ankete. Jedini pjesnik iz Bosne i Hercegovine obuhvaćen anketom bio je Mak Dizdar, autor slavljene knjige Kameni spavač. Makovo je ime bilo pri dnu, samo u jednoj autorskoj anketi... Enver je, pućkajući svoju “Moravu”, rekao: “Bolji je od svih njih zajedno.” Sklopio je novine i dodao: “Nikad oni nisu iskreno ni primili, a Bogami ni razumjeli naše muslimanske pisce. To je njima strana književnost”

Podržite nas na Facebooku!