Autobiografski fragmenti

Krajem godine 1968. sjedio sam u “Tingl-Tanglu” s Josipom Prudeusom kad se pojaviše Ružica Orešković s Điđijem, za kojeg nikad nisam shvatio čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o kojem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je i što je nekoć bio. Bio je, ukratko, jedan od onih “uništenih i odbačenih pjesnika”, koji je tumarao po Zagrebu potpuno osamljen i tužan. I za njega su rijetki, koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika, vjerovali da je davno otputovao na onu stranu svijeta

“Tingl-tangl” je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrunjena kraljica te pjesničke krčme. Bio sam sa Stojanom Vučićevićem, s kojim sam – obojica u vojničkim odorama – sudjelovao na “Goranovom proljeću”. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, s predivnom bijelom bradom, i rekao mi svoje ime: Salih Alić

Podržite nas na Facebooku!