Apokrifni frazarij

Nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav

Jedna je lijepa glumica vrisnula i opsovala. Neka od opaski očito je bila na njen račun. Onda je rekla nešto brutalno, zbog čega smo se svi zamislili. Stvorila se tu istinska drama. Strasna. Bez zadrške. Svađa. Predstava u probi

U drugom dijelu Fausta, u Klasičnoj Valpurginoj noći, zaista se pojavljuje Tales. Tu Goethe jasno pokazuje svoj pogled na svijet. Pojavljuje se i čovječuljak u alhemijskoj laboratorijskoj staklenoj tikvici. Homunculus. Čovječić

Odakle je samo donio kalem i kako je to nakalemio?! Čudo jedno. Jedno stablo, a na njemu čitav voćnjak. Bilo je mnogo takvih stabala iza kuće. Sve mu je polazilo za rukom. Taj ludi kalemar

Vidio sam, naravno, reprodukcije svih njegovih potvrđenih i nepotvrđenih djela. Čak i slike njegovog ovovremenog falsifikatora Hana van Meegerena, čija je sudbina priča za sebe. Krivotvoritelj koji je u zatvoru svojom vještinom dokazivao nevinost da nije otuđio nacionalno blago i prodao ga visokom nacističkom vođi

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

– Ti si ono profesor, zar ne? – Taj sam. – Kako onda to? – Šta? – Sjedili smo onomad u “Išaretu” i pričali odmah nakon utakmice o našoj reprezentaciji... – Moguće je. – I dobro se sjećam šta je profesor rekao. – Aha, neki profesor! Čekaj, bolan, kako ti je ono ime... nisam ja jedini profesor u “Išaretu”... – Znam da nisi... – tu zasta i uvrlji se u mene. Činilo se da je shvatio suštinu ovog nesporazuma. – Ti si ono iz Krajine? – Jesam. – Vidiš

Pričalo se da je jednog dana došao u kuću praunuk i da je u njoj ostao. Nikad ga niko nije upoznao. Komšije ga nisu vidjele. Kao da se kuća sama održavala. Tako je nastala priča o nevidljivom susjedu. O nevidljivom čovjeku

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće

Podržite nas na Facebooku!