fbpx

Apokrifni frazarij

Neobično je da se sad toga sjećam, ali postojale su neke priče kojima je ukazivao posebno poštovanje. Dvije su to vrste, zapravo. Jedna bi se mogla nazvati mučenje nadom i on je znao nekoliko sjajnih primjera, a druga je iščekivanje smrti... – Eutanazijske priče? – Ne. Ni slučajno. Smrt je u tim pričama neizbježna. To jedino ne zna čitalac i lik o kojem je u priči riječ. Međutim, postoji još neko, neko ko će se potruditi lažima i drugim vještinama da taj trenutak smrti učini prividom, naprosto nečim izlišnim, nečim što ne postoji

Igrali smo u plaćanje pića i meze. Nije to bilo mnogo. Ipak, čovjek se ponašao kao da sam ga varao. Počeo me je izbjegavati. Učinio sam mu nešto nažao. Kako su dani prolazili, to je izgledalo sve gore. Onda su se njegove anegdote počele pokazivati u svom istinskom obliku. – To je najodvratniji i najpokvareniji čovjek za kog sam čuo i vidio ga... – kazao mi je to čovjek za kojeg mi je pričao da ga poznaje i zamolio da ga pozdravim

Počeo sam proučavati kalendar. Te imena mjeseci, te, na kraju, i imena kalendara. Ljudi vjeruju u sve kad im to lijepo zamotaš. Kalendar je čudo kad se znaš s njim igrati. Znaš, godine ne stižu na svako mjesto u istom trenutku. Čak i s ovim astronomskim mjerenjima. Onda sam otkrio mjesta koja su me čekala na rođendan

Abecedarij nestalih kazuje nam jednu po jednu priču. Šta znači riječ nestao? I kako to čovjek, žena, starac, dijete, mogu nestati? Netom prošlo vrijeme, koje se upilo u naše duše, poput more i opomene, daje svoje objašnjenje mnogim riječima. Tako i riječ nestati

Građevina koja je prešla s jedne strane rijeke na drugu. Kakvo čudo. “To je sasvim moguće”, reče mi jedanput, dok sam mu to pričao, Alija Isaković, koji je bio i geolog. “Rijeka sebi zakrči put, nagomilavajući šljunke i veće kamenje, te joj je ne preostaje ništa drugo nego da promijeni smjer ondje gdje je lakše”

Kad smo se usred noći zaustavili kod ovog mjesta, kondukter je išao od vagona do vagona i objašnjavao šta se dogodilo: neka mala lokalna kompozicija iskočila je iz šina i načinila popriličnu štetu. Učinilo mi se da vidim tu čudovišnu lokomotivu koja ruši sve pred sobom dok se nije prevrnula. Nastavka vožnje nema dok se pruga ne popravi

Takav jedan slučaj nikad nisam zaboravio. Došao je jedan čovjek i napadno stao ispred mog rođaka s kojim sam se igrao. I inače je taj čovjek bio golem i goropadan. A sad gnjevan. Grmio je na mog rođaka koji je uzaludno nešto pokušavao reći. “Zgužvat ću te u čavrndiju!” Zbilja opasno zvuči. Još je gore bilo to što nisam znao šta je čavrndija. A nisam se, naravno, usudio pitati. Mnogo godina kasnije sam saznao značenje i sad mi je prijetnja izgledala još gora. Kako nekoga staviti u čavrndiju? Načiniti od njega zvrk? Ili nešto tome slično

Reklame su, naravno, svojevrsni performansi. Svijet reklamokratije toliko se proširio da to više i ne primjećujemo. Zapažamo i pamtimo samo one koji nas dotaknu i ganu, bez obzira na ono što prodaju. To je možda paradoks, a možda i nije, nego samo uspješan performans

Mačevali smo se s nevidljivim razbojnicima sve dok nismo bili potpuno mokri. A oni su još žešće udarali svojim olujnim mačevima i sabljama. Možda je u tome tajna priče o pećini, pomislio sam u jednom trenutku. A onda je sve nestalo kao u izgubljenoj pećini. Nismo više bili na visoravni

Otkako mi je bolest ograničila kretanje, gotovo da sam u kućnom pritvoru, ti stari razgovori izviru poput malih ponornica. Nešto je u njima, ali nisam u stanju prepoznati. Kao da sam opsjednut. Možda bi mi psihijatar znao nešto kazati, iako nisam siguran da bi me u potpunosti razumio

Podržite nas na Facebooku!