Apokrifni frazarij

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

Kad je stavila cvjetove u vazu i dala im neki neobičan oblik, nastajao je preobražaj. Glave cvjetova počele su ličiti na glave ljudi i njihovi istinski unutarnji sokovi davali su im jasan karakter. Postajali su jasni i odnosi među njima. Provirivale su iz vaze Melpomena i Talija kao bijele i sive maske iznad ulaza u stare teatre, jer maske ne skrivaju nego podsjećaju

Nikad se nismo sporili. Niti svađali. Međutim, novo vrijeme koje živimo donijelo je i neke novosti u ponašanju. Počeo je davati sve žešće izjave o raznim pojavama i ljudima u kojima sam mogao prepoznati i sebe. Nisam u početku na to obraćao pažnju dok se nisu dogodili neki slučajevi koji su sve jasnije pokazivali moć da se ostvare želje i ravnodušnost prema mišljenjima onih koji o tom misle drukčije. I tu sam se mogao prepoznati. Kao što sam sve manje prepoznavao njega

Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.” Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu

Svi su nalazi pokazivali da je bolest uzela maha i ljekari su samo zabrinuto gledali te procjenjivali koliko mu je još zemnog vremena preostalo. Svjestan svega toga, ko zna zašto, čovjek je neprestano mislio šta bi još mogao učiniti. Šta je najviše želio u svom životu… Želio se otisnuti svojom brodicom na more, u nepoznato, s namjerom da se suoči s pustolovinom o kojoj ništa nije mogao znati. Na kraju je tako i učinio

Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka. Naročito planinski. I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima. Jedan je bodljikav. Ko zna zašto? Drugi nježan. I onda naiđe koza. Obrsti ga. Trn je i tako poslastica za nju

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

Znao je tog čovjeka. I znao je koliko on stvarno voli burek. Jedanput mu je pričao kako je nekad pokušavao smanjiti svoju težinu. Jeo je sve one neke bezukusne stvari (nije vježbao, to je za nj bilo prenaporno), a onda ga je poput groma pogodio san. Naizgled predivan. U početku. On u divljoj vodi, blizu mosta. A onda se na mostu pojavi nana s ogromnom tepsijom svježe pečenog bureka i odmotava ga ka vodi kao da će njime loviti ribe.

Naporna je šutnja u kojoj se sudaraju misli. – A šta je ustvari bilo s onim čovjekom koji je ležao? – Ništa. – Kako ništa? – Došao je fijaker i odvezao ga u njegovu veliku kuću. Dok se to zbivalo na lijepom trgu u Marakešu. Fijakeri su tad bili glavni. Ili na nepoznato mjesto. Gdje se pripremaju predstave policijskog teatra. Stoljećima kasnije, fijakeri su još uvijek vozili. Dok se konji nisu skrili u tamne automobile. – A ljudi? – Neke su uhapsili, neke pustili. Jedan mu je odmah odsjekao kesu, odnosno maznuo novčanik

Čovjek koji je novine čitao otpozada smatrao je da je sretniji od svog poznanika koji ih je čitao sprijeda. On je već tačno znao šta će večeras gledati na TV, a šta neće, znao je ko je umro, ko se oženio i ko se rodio, ko šta prodaje i šta se najzanimljivije zbivalo u raznoraznim sportskim igrama što su ratoborno osvojile svojom dokolicom čitav svijet

Podržite nas na Facebooku!