Stajališta

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

Mačevali smo se s nevidljivim razbojnicima sve dok nismo bili potpuno mokri. A oni su još žešće udarali svojim olujnim mačevima i sabljama. Možda je u tome tajna priče o pećini, pomislio sam u jednom trenutku. A onda je sve nestalo kao u izgubljenoj pećini. Nismo više bili na visoravni

“Kad sam bio u logoru, jednog jutra dođe do mene neki tip u civilu i reče da pođem s njim. I pošao sam, a jedva sam mogao hodati. Dugo smo šutke pješačili meni nepoznatim putevima i stazama. Bio sam siguran da me želi ubiti, ali ni najmanje se nisam plašio, naprotiv, da mi dragi Bog oprosti, željno sam to očekivao. Metak u glavu i to je to. Eto oslobođenja. Ali, ništa od toga”

Ed Victus stanovao je na četvrtom spratu. Niko nikada nije ušao u njegov stan. Ako mu je bilo potrebno nešto donijeti ili prenijeti, odškrinuo bi vrata i provirio iza pedeset lanaca. Niko nije znao koliko je dugo tu, čak ni stara Rose iz prizemlja, koja je u zgradi živjela pola stoljeća i plaćala 100 dolara za kiriju, najnižu u gradu. Ponekad bi došla rodbina da ga posjeti, ali oni su odsjedali u hotelu, nije bilo teorije da ih pusti unutra

Netom izašli HKL izazvao je, dan-dva poslije, i uraganski bijes Envera Čolakovića. U njemu je objavljen Enverov esej Pjesnik – nerazrješiva zagonetka (Pedesetogodišnjica smrti Endrea Adyja, 1877.-1919.). Kad ga je Enver pročitao, iz njega je prokuljao neviđen vulkan emotivnog naboja! A šta je bilo? Tomičić je i Enverov esej, kao da je početnikov, poslao “navudrenom” lektoru. A lektor je ne samo arhaizirao hrvatski nego, po Enverovu mišljenju, i ideologizirao. Vikao je: “Nikad nisam pisao ni ustaškim ni proustaškim jezikom, ni u NDH! Lektorirate mi, pakujete mi, kao što je Matičin lektor 1943. lektorirao u NDH-aški korienski moga Ali-pašu”

Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj finansirala je Ćatićeva Sabrana djela, koja je Abdurahman Nametak priredio. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da štamparija prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića”, odgovori Mostarac

U tom trenutku jasno sam uočio nekoliko vojnika u crnim kombinezonima, s crvenim beretkama. Tren, milisekundu potom doletio nam je projektil – zolja ili RB. Strahovit prasak i detonacija odbacili su me nazad. Osjetio sam jak bol u koljenu i u desnom ramenu. A onda još jedna detonacija. Nečije tijelo palo je preko mene

Podržite nas na Facebooku!