Stajališta

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

Krajem godine 1968. sjedio sam u “Tingl-Tanglu” s Josipom Prudeusom kad se pojaviše Ružica Orešković s Điđijem, za kojeg nikad nisam shvatio čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o kojem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je i što je nekoć bio. Bio je, ukratko, jedan od onih “uništenih i odbačenih pjesnika”, koji je tumarao po Zagrebu potpuno osamljen i tužan. I za njega su rijetki, koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika, vjerovali da je davno otputovao na onu stranu svijeta

Početkom 1941. godine B. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Nekoliko mjeseci poslije, Kraljevina Jugoslavija kapitulira i nastupa opće rasulo. B., kao i ostali regruti, Srbi ponajprije, pokušava pobjeći i domoći se Tuzle. Ne uspijeva. Hapse ga, vraćaju u Zagreb, drže neko vrijeme u pritvoru i prisilno regrutiraju. B., tako, postaje vojnik Wehrmachta. Nedugo potom biva upućen na šestomjesečnu obuku u Francusku, zatim u Holandiju, gdje se ne zadržava dugo, a najveći dio rata, do 1944. godine, proveo je u Belgiji

Kad je stavila cvjetove u vazu i dala im neki neobičan oblik, nastajao je preobražaj. Glave cvjetova počele su ličiti na glave ljudi i njihovi istinski unutarnji sokovi davali su im jasan karakter. Postajali su jasni i odnosi među njima. Provirivale su iz vaze Melpomena i Talija kao bijele i sive maske iznad ulaza u stare teatre, jer maske ne skrivaju nego podsjećaju

“Tingl-tangl” je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrunjena kraljica te pjesničke krčme. Bio sam sa Stojanom Vučićevićem, s kojim sam – obojica u vojničkim odorama – sudjelovao na “Goranovom proljeću”. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, s predivnom bijelom bradom, i rekao mi svoje ime: Salih Alić

Sedmog dana, oko podneva, kad su dvije gomile uglja, naša i Osmanova, bile podjednako velike, pojavio se lik s početka priče. Izdaleka je počeo urlati, pjeniti, vrijeđati, psovati, prijetiti milicijom, jer lopovski smo ušli u posjed koji je njegovo vlasništvo (poslije smo doznali da nije), zatim da zna kako se zovemo, čiji smo, da ćemo naš lopovluk skupo platiti

Nikad se nismo sporili. Niti svađali. Međutim, novo vrijeme koje živimo donijelo je i neke novosti u ponašanju. Počeo je davati sve žešće izjave o raznim pojavama i ljudima u kojima sam mogao prepoznati i sebe. Nisam u početku na to obraćao pažnju dok se nisu dogodili neki slučajevi koji su sve jasnije pokazivali moć da se ostvare želje i ravnodušnost prema mišljenjima onih koji o tom misle drukčije. I tu sam se mogao prepoznati. Kao što sam sve manje prepoznavao njega

Krajem septembra ili početkom oktobra, neposredno pred izbore, javila mi se A. – Je li Sadik? – Da. – Ovdje A. – Kako si? – Dobro, hvala. Kojim dobrom? – Za koga ćeš glasati? – bubnu A. “s neba, pa u rebra” i, premda me takvo netaktično pitanje nije iznenadilo, jer riječ je o osobi skromne naobrazbe i inteligencije, ipak osjetih huju, ali nekako je obuzdah

Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.” Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu

Podržite nas na Facebooku!