fbpx

Stajališta

Izašli smo na njivu na kojoj je bilo četiri ili pet žena. Među njima je bila jedna starija nana i nije mi bilo jasno kako se po toj bljuhavici i snijegu uspjela popeti uzbrdo. Nana izvadi iz cegera nekoliko kapa i rukavica: “Evo, djeco, neka vam se nađe, hladne su noći. Ja sam to za vas spremila jer mog sina više nema. Poginuo je na ovoj liniji malo prije Nove godine”

Spuštajući se niz mahalu Kula, vidjeh dotad nepoznatu mi hair-česmu. Umivam se, pljuskam, a potom, praćen podozrivim pogledima prolaznika, izuvam cipele, uzimam abdest i, onako neposušen, a ugodno osvježen, odlazim u džamiju, prvi put nakon dva i po mjeseca silom prilika nametnute pauze. Osjećaj je i lijep i, hajde da tako kažem, čudan. Lijep zbog energije, prekrasne energije kojom džamija emanira, a čudan zbog suzdržanosti džematlija, odsustva prisnosti

Divlje ruže penju se uz bijeli zid Majkine kuće. I danas osjećam njihov zamamni miris koji bi ispunjavao nosnice onima koji su tu sjedili. Jedanput sam tu prolazio kad se otvorio ljetni pljusak. Majka Zuhra izišla je iz kuće s kišobranom i pokušavala zaštititi svoje ruže. Zastao sam u nevjerici. Ugledala me i nasmiješila se. Mislim da su se i njene ruže smiješile

Pogled mi ostade na trotoaru. Do prije nekoliko sedmica dupke puna ulica ispod mog prozora sada je pustinja. Poneko prođe nervoznim koracima, poneki trkač protrči prema parku na obali rijeke. Život koji smo uzimali zdravo za gotovo nestao je. Nove okolnosti, nove prijetnje i strahovi. U drugom dijelu grada neko je upravo prikopčan na aparate

Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava

Za trenutak mi pogled odluta desno iza naših leđa. Već se bilo odjutrilo, vidio sam pet ili šest vojnika kako pretrčavaju livadu tačno iza nas. “Evo ih, došli su nam iza leđa”, viknuo sam. “Ma to su, ba, naši najvjerovatnije”, javio se Dilaver, “nemojte ljudi pucati.” Samo što je završio rečenicu, a ovi sasuše po nama vičući: “Hvataj ih, kolji”

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

Podržite nas na Facebooku!