fbpx

Stajališta

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

A onda se pogled izbistrio, pa shvatih: tokom vrele noći vrtio sam se u postelji. Okretao se i okretao. Najposlije mi se noge nađoše na jastuku, a glava – na dnu kreveta. Pridignut, bunovan, vidjeh Sultan Sulejmanov most u Mostaru. Činilo mi se da sam na pijesku ispod njega. Jedva razabrah da most – nije stvaran, na zidu je slika u ulju. I danas mislim da je to bio neki znak, zauman i neobjašnjiv. Moja prva duža vožnja u inostranstvo završila je sretno. Djeca su uživala, a ni Smaila ni ja nismo bili na gubitku: radovali smo se radosti naše djece

Sve je bilo lahko “dok je baja bila u tuđoj avliji”. Tek nakon što je potvrđen prvi slučaj, a nakon njega i ostali, drugačije smo počeli gledati na cijelu situaciju. Distanca u džamiji više nije upitna, a i maske se nose bez pretjeranog potenciranja. Što se ne nose u kafićima ili restoranima? – da sam konobar ili ugostitelj, bavio bih se tim pitanjem. Ovako, imam svoj emanet i on mi je prioritet

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine, salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa, i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad

Moj prvi, “bliži” susret s mađarskim bio je 1961., u 17. godini, kad mi je prvi put prevedena i objavljena pjesma na stranom jeziku. S proljeća te godine u Mostaru se pojavio Hinko Zlomislić. Hinko je pisao pjesme, poznavao je Aliju Kebu, pa se tako našao i u našem Debatnom klubu mladih pjesnika. Hinko je pokupio od nas, mladića i djevojčica, pregršt stihova... i jednog nam je dana u vrelom mostarskom julu donio mađarske novine Ifjúság. U listu su objavljene nekolike naše pjesme, među njima i moja Koralji / Korállok. Međutim, mađarski uživo čuo sam tek u Subotici, kamo sam otputovao “usput”, s mog najdužeg putovanja u Makedoniju godine 1964.

Nisu imali kuda: ako krenu preko livade, čeka ih četverocijevac; krenu li lijevo, naići će na nas; pođu li desno, idu na momke koji su polahko zatvarali stare položaje u ponovnu liniju. Jedino što ih je čekalo, ma šta izabrali, bila je smrt. Ostalo je tu dvadesetak tijela agresorskih vojnika. Po ispravama koje smo kod njih našli, vidjelo se da su većinom iz Srbije. Neki od njih bili su iz Valjeva, Apatina i Užica, a trojica iz Crne Gore, iz Nikšića

Podržite nas na Facebooku!