Stajališta

Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

Znao je tog čovjeka. I znao je koliko on stvarno voli burek. Jedanput mu je pričao kako je nekad pokušavao smanjiti svoju težinu. Jeo je sve one neke bezukusne stvari (nije vježbao, to je za nj bilo prenaporno), a onda ga je poput groma pogodio san. Naizgled predivan. U početku. On u divljoj vodi, blizu mosta. A onda se na mostu pojavi nana s ogromnom tepsijom svježe pečenog bureka i odmotava ga ka vodi kao da će njime loviti ribe.

Nakon što sam u džamijskom haremu u Koraju golim rukama očistio podobro zatravljene kabure mojih djedova, oprao ruke na izvorištu Dajankuša, nazvanom po već rečenom Dajanli Mustafi, sjeo na klupu i razgledao također neprepoznatljivu mi okolinu, sinu mi da u proteklih dva sata, koliko sam se zadržao u Donjoj Mahali, nisam vidio živog čovjeka, ni na ulici, ni u avliji. Nigdje nikoga

Naporna je šutnja u kojoj se sudaraju misli. – A šta je ustvari bilo s onim čovjekom koji je ležao? – Ništa. – Kako ništa? – Došao je fijaker i odvezao ga u njegovu veliku kuću. Dok se to zbivalo na lijepom trgu u Marakešu. Fijakeri su tad bili glavni. Ili na nepoznato mjesto. Gdje se pripremaju predstave policijskog teatra. Stoljećima kasnije, fijakeri su još uvijek vozili. Dok se konji nisu skrili u tamne automobile. – A ljudi? – Neke su uhapsili, neke pustili. Jedan mu je odmah odsjekao kesu, odnosno maznuo novčanik

Sjedio sam na obali i posmatrao mjesto na kojem se marisana desila. Razmišljao sam o svojoj (ne)sreći da se uvijek nešto upetlja u vezi s ratom bilo gdje da odem, bilo gdje da pokušam nešto raditi, nađe se neko mjesto na kojem su se sukobile vojske, narodi, civilizacije. Od najranijeg djetinjstva prati me sav taj silni militarizam, a, kako stoje stvari, ništa se neće promijeniti

Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata

Čovjek koji je novine čitao otpozada smatrao je da je sretniji od svog poznanika koji ih je čitao sprijeda. On je već tačno znao šta će večeras gledati na TV, a šta neće, znao je ko je umro, ko se oženio i ko se rodio, ko šta prodaje i šta se najzanimljivije zbivalo u raznoraznim sportskim igrama što su ratoborno osvojile svojom dokolicom čitav svijet

Podržite nas na Facebooku!