fbpx

Stajališta

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

Malo smo opet zastali. Admir je bio sav prašnjav i garav. “Brate, držite se dobro”, rekao sam mu bodreći ga, mada sam znao i sam kakva je situacija. Nekako me blijedo pogledao, nije bilo onog harizmatičnog osmijeha, nije u tim njegovim očima bilo ništa osim teškog umora. “Držimo se, Amko, držimo. Al’ ne znam još koliko ćemo. Ako se sutra ne vidimo, halali”

– Moj did ima jednu crno-bijelu fotografiju, iako je od starosti promijenila boju. Svi su u opremi i na konjima. I did je među njima. Pitao sam ga za jednog koji je ličio na viteza kako ga ja zamišljam. Jedino mu je odjeća bila drukčija. Pitao sam kako se zove i znaš šta mi je rekao? – Kako ću znati? – Švraka

Voljeli smo svi Vesnu Parun, veliku pjesnikinju, punu duha i nepresušne mladosti. Obradovani, pozdravismo je zaustavljajući je. Rekoh da mi je rođendan i da bih žarko želio da nam se pridruži, barem nakratko, uz kolače i sokove..., evo, baš ovdje, u ovom restoranu. Nije bila sigurna, ali ipak reče da može, “jer je mrzi biti u centru grada na 1. studenog, na Svisvete, uoči Dana mrtvih – sve se vrti oko Kaptola, a vjerni i nevjerni pužu i ližu po grobovima”

Izašli smo na njivu na kojoj je bilo četiri ili pet žena. Među njima je bila jedna starija nana i nije mi bilo jasno kako se po toj bljuhavici i snijegu uspjela popeti uzbrdo. Nana izvadi iz cegera nekoliko kapa i rukavica: “Evo, djeco, neka vam se nađe, hladne su noći. Ja sam to za vas spremila jer mog sina više nema. Poginuo je na ovoj liniji malo prije Nove godine”

Spuštajući se niz mahalu Kula, vidjeh dotad nepoznatu mi hair-česmu. Umivam se, pljuskam, a potom, praćen podozrivim pogledima prolaznika, izuvam cipele, uzimam abdest i, onako neposušen, a ugodno osvježen, odlazim u džamiju, prvi put nakon dva i po mjeseca silom prilika nametnute pauze. Osjećaj je i lijep i, hajde da tako kažem, čudan. Lijep zbog energije, prekrasne energije kojom džamija emanira, a čudan zbog suzdržanosti džematlija, odsustva prisnosti

Podržite nas na Facebooku!