fbpx

Prozorsko okno

Sve je bilo lahko “dok je baja bila u tuđoj avliji”. Tek nakon što je potvrđen prvi slučaj, a nakon njega i ostali, drugačije smo počeli gledati na cijelu situaciju. Distanca u džamiji više nije upitna, a i maske se nose bez pretjeranog potenciranja. Što se ne nose u kafićima ili restoranima? – da sam konobar ili ugostitelj, bavio bih se tim pitanjem. Ovako, imam svoj emanet i on mi je prioritet

Sutra ću možda i ja pisati neka svoja sjećanja, može biti i autobiografiju, čime ću doći u poziciju da hvalim ili kudim svog hodžu, učitelja, nastavnika ili profesora. Sutra će, možda, i neko od onih koje sam učio u mejtefu ili im barem držao hutbe pisati svoje knjige i na tas svojih vaga stavljati i mene i moje istupe. Kako bi to izgledalo

Primarni islamski pozdrav nekoliko smo puta kratili i konačno ga stesali na finalnu i najkraću moguću varijantu. “Selamun alejkum!” kur’anska je verzija našeg pozdrava, ponovljena nekoliko puta u svetoj knjizi islama. Postepeno smo to doveli do “selamalek” i konačno sveli samo na “selam”, što je još uvijek ispravno, pa i u Kur’anu spomenuto, ali mnogo kraće od izvornog oblika. Na društvenim ćemo mrežama često naići na pisanu varijantu “sellam”, što je neispravno (piše se s jednim l), ili na još stesaniju varijantu “slm”

Kad gledamo emisije o životinjama, morskim dubinama i onome što kriju u svojoj utrobi ili, općenito, o prirodi i njenim procesima, najkraći mogući opis bio bi samo jedan – mjera. Blagim pokretom usana, umjesto riječi mjera, kazat ćemo vjera. A i tu sve odiše mjerom, redom i savršenim skladom. Primjere možemo nabrajati do prekosutra

I sam sam osjećao da imam dug prema ovim čestitim ljudima. To sam osjećao kad god bi se pričalo o pogibiji male Elne. To sam osjećao kad god bih sreo dedu Ibru, čija je kćer također izgubila život. To bih posebno osjećao kada sretnem Avdu, čestitog hadžiju i čovjeka nurli lica i srdačnog osmijeha. Nikada ga nisam vidio a da na licu nije imao osmijeh, a on je babo od onog hrabrog gazije i šehida Halema. On je babo još jednog šehida – Avde

Salih Sidki Hadžihuseinović ostavio je iza sebe podosta pisane građe oivičene u Povijest Bosne, u knjigu o Bosni i njenim zanimljivostima, ljudima, običajima i događajima svih vrsta. Istina, naišao sam na još nekoliko djela sličnog sadržaja, no i ta djela tematiziraju pluskvamperfekt, a volio bih da se štošta napiše i o prezentu, u prezentu. Možda to tako ide da potonji pišu o prošlima, ali ja u aktuelnu i sve življu “cyber-generaciju” u vezi s tim ne polažem neku veliku nadu

. Srećom, imali smo mlađeg imama koji nije štedio ni vremena ni ideja kako bi nas (za)držao na okupu. Džamija je bila aktivna, ali i dalje u nekoj fazi izgradnje. Mahfil i mektepska učionica iza njega nisu bili završeni, pa se po njima slobodno gazilo u obući. Poprilično komotni i široki, naravno, bili su neiskorišteni. To je imamu dalo ideju te je, nikako za svoj ćejf nego apsolutno za nas i naš dolazak, u džamiju nabavio i na mahfil instalirao stol za stolni tenis

Nije je nanosio vjetar. Zlo je nanijelo zlo. Pred kućom se pojavi spodoba u ljudskom liku. Zapravo, samo je lik bio ljudski – ništa ostalo nije. Znali su ga dobro. Bio im je, takoreći, komšija. Mora da mu je nešto trebalo!?

Podržite nas na Facebooku!