Prozorsko okno

Nije je nanosio vjetar. Zlo je nanijelo zlo. Pred kućom se pojavi spodoba u ljudskom liku. Zapravo, samo je lik bio ljudski – ništa ostalo nije. Znali su ga dobro. Bio im je, takoreći, komšija. Mora da mu je nešto trebalo!?

Iako poprilično umoran, kući stiže dosta rano, ostavlja formular koji sutra treba ponijeti u Mostar na televizor i, ne časeći ni časa, hvata se motorke i zapovijeda ženi da krenu u šumu. Ispočetka se sve činilo savršenim. Ipak, kada ga je umor savladao, odlučio je predahnuti, ali mu nije polazilo za rukom da ugasi motorku. Obrni-okreni – ništa. Motorka je jednako stenjala. Pokušao bi on još štošta. Međutim, kada je žena ironično dobacila: “Viđala sam da je ljudi ne znaju upaliti, ali da je ne znaju ugasiti, e to mi je novo!”, njegovom strpljenju došao je kraj. Svom je snagom zafrljačio motorku u obližnji potok

Tokom studija sam često pio kahvu u lokalu nedaleko od štanda taksija. Tu sam se pobliže upoznao s ovim zanimanjem. Zapravo, shvatio sam da su taksisti vrlo vrijedni i marljivi ljudi koji se svojski trude da zarade svoj komad hljeba. Shvatio sam da to nerijetko zna biti vrlo nezahvalno zanimanje u kome se čovjek susreće sa svim i svačim, počevši od različitih profila ljudi do specifičnih situacija koje ljude natjeraju na korištenje usluga. U takvom je ozračju posve očekivano i normalno da taksisti znaju više o gradu i pulsiranju gradskog života, ali i politici, sportu, kulturi, tračevima i svemu ostalom što čini svakodnevni ambijent grada

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Zanimljivo je i iskustvo s jednom gospođom u poodmaklim godinama. Pitala me je ima li kod mene kupiti Kur’an, ali “onaj pravi”. Eto ga, de, sad ima pravi i krivi, kontao sam u sebi i na kraju zatražio objašnjenje. Gospođa je bila jasna: ona ne zna učiti u Kur’anu, pa kad ima priliku, prati mukabelu, i to na transkripciji arapskog teksta na latinici. Prateći, tako, zamijetila je grešku i silno bi željela naći “pravi” Kur’an, odnosno njegovu pravu transkripciju

: Do unazad koju godinu, teravija je, bez premca, bila najposjećeniji namaz. Danas to, barem u mom džematu, i nije slučaj. Više ljudi dođe, recimo, na podne. Međutim, generalno gledano, teravija jeste najposjećenija. Mnogo je onih koji poste i skoro da ne svraćaju ni na jedan vakat, ali su na teraviji redovni, iako je ovaj namaz sunnet – ko ga klanja, ima nagradu, a ko ga izostavi, nema grijeha. E, sad, ako ćemo do kraja iskreno, ni Bajram nije u rangu stroge obaveze – farza, ali se kod mnogih Bošnjaka smatra crvenom linijom ispod koje se ne smije

Ima nešto posebno u tom iftaru. Na momente me njegova čarolija podsjeti na priče o nekadašnjim seoskim mevludima koji su bili prilika da se svijet okupi i druži, da se čuje kakav lijep i poučan vaz, ali i da se koji mladić zagleda u kakvu djevojku

“Kakav je posao? Mislim, šta ćeš raditi?” – “Brodogradilište, jarane. Farbamo čamce, jahte i manje brodove. Nemam ti pojma ni ja, tako su nam rekli.” – “Znaš li to raditi?” – “Okle ću znati. Jedina jahta koju sam vidio je ona na TV-u, Abramovičeva, ali sve se nauči. Nisam znao ni zidati, pa sam zid'o; nisam znao ni bager upaliti, pa sam kasnije s rovokopačem mog'o jaje premjestit' da se ne razbije... Nauči se sve.”

Podržite nas na Facebooku!