fbpx

Kultura

Iduće godine Manu Chao navršit će 60 godina. Oduvijek se držao podalje od teških droga. Ostao je mladolik. Malen, tanak i žilav. Njegov je savjet da se trči, igra nogomet. I uvijek se krećite. Posljednja pjesma nastala u zatočeništvu zbog Covid-19 zove se Moja sloboda. "Moja sloboda, moj partner, moja sloboda, moja usamljenost."

Novac je, kao i uvijek, bio najveći uzrok sukoba. Novac i porodica. Uderzo je u početku tvrdio da ne želi da ga plavušan s brkovima i bucmastim pletenicama nadživi. No, 2008. procurila je informacija kako je za 60 miliona eura prodao prava izdavačkom divu Hachette kako bi oni mogli nastaviti izdavati Asterixa nakon njegove smrti. Kad je njegova kći Sylvie za to saznala, pobjesnila je i optužila savjetnike i odvjetnike da manipuliraju njenim ocem i prisiljavaju ga da pogazi obećanje koje je dao desetljećima ranije pokojnom prijatelju.

Vođeni mišlju da predaja ne dolazi u obzir i da raspjevana Bosna nikada neće utihnuti i klonuti duhom, magazin "Biserje" (www.biserje.ba) u ime svog izdavača BZK „Preporod“ poziva građane na IZAZOV kojega su pokrenuli pod naslovom #MOJSEVDAH #BISERJE. Poziv prenosimo u cijelosti:

Dibango je imao nekonvencionalnu karijeru. Primjerice, proveo je nekoliko godina u Obali Slonovače, gdje je dirigirao orkestrom državne televizije. Kao instrumentalist, Manu je svoju zvučnu paletu proširio vibrafonom, marimbom i balafonom. Uživao je u prilagođavanju muzici koja je bila genetski bliska njegovoj. Bio je ljubitelj Kariba, prošao je i reggae fazu ali nije zaboravio svoju ljubav prema jazzu.

Naka Nikšić rođena je 1979. godine u Novom Pazaru, gdje je završila osnovnu školu. Srednju muziku školu završila je u Prištini, smjer muzičkog izvođača za klavir. Poslije toga upisuje Fakultet umjetnosti na Odsjeku za muzičku umjetnost, smjer klavir. Magistrirala je na smjeru klavira na Univerzitetu u Prištini, kao i na Univerzitetu u Kragujevcu na smjeru za metodiku nastave muzičke kulture. U Turskoj je doktorirala na smjeru za klavir na Univerzitetu u Ankari na državnom konzervatoriju, a na Univerzitetu u Beogradu doktorira na metodici nastave muzičke kulture

Džeko Hodžić rođen je 1950. godine u Godijevu u Bihoru, sjevernom dijelu Crne Gore koji pripada Sandžaku. Umjetničku školu u Peći završava 1970. godine, a 1977. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Održao je više od 60 samostalnih izložbi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, kao i širom Evrope, te oko 400 zajedničkih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je dvanaest nagrada, među kojima su i nagrade Udruženja likovnih umjetnika BiH za crtež, “Grand Prix” ULU-a BiH, Srebrna nagrada Univerziteta Sarajevo, Nagrada grada Wasserburga, Njemačka, Specijalna diploma za razvoj likovne kulture... Petog marta u Sarajevu otvorena je njegova izložba koja je objedinila sva tri dijela čuvene “Apokalipse”, opusa za koji je dobio značajnu podršku likovne kritike u Bosni i Hercegovini. Za Stav govori o ovoj izložbi, kao i o brojnim drugim detaljima i crticama iz života

“Za mene, na simboličkoj ravni, najvažnije da smo uspjeli sačuvati nešto bosansko u vrijeme kad se sve s tim predznakom nastoji potrati i pobrisati. Izbrisani smo kao stanovnici iz Ustava, pridjev bosanski pobrisan je čak i iz naziva gradova i drugih toponima, uporno nam ga nastoje pobrisati i iz imena jezika, a rade na tome da se pobriše i iz imena domovine. Činim sve da se okupimo oko tog pridjeva, oko onog srcolikog oblika 'naše kuće', da ga učinimo dragim i poželjnim svakom stanovniku naše zemlje, onako kako je to stoljećima bilo”

Izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, novovjekovni Bašeskija – kako Aliju Nametka oslovljavaju neki autori zbog njegove knjige Sarajevski nekrologij – ponovo je počeo objavljivati tek nakon dugogodišnje šutnje (Trava zaboravka 1966. i Tuturuza i šeh Meco 1978), i to u Zagrebu, jer u Bosni i Hercegovini prostora za objavljivanje Nametkovih knjiga tada nije bilo.

Podržite nas na Facebooku!