fbpx

Srebrenica

Mnoge su majke umrle a da nisu dočekale da pronađu svoje voljene i dostojanstveno ih ukopaju u mezarju Memorijalnog centra “Srebrenica – Potočari”. Zajedničko Timi, Rasemi, Fati, Zejni, Hatidži i mnogim drugima jeste da su bile istinske heroine i svaka je na svoj način govorila o Genocidu. Bile su svjedoci, a živjele su živote satkane od uspomena

“Udrč planina bila je nada za veliki broj Srebreničana koji su nakon pada zaštićene zone UN a Srebrenica pod kontrolu tzv. Vojske Republike Srpske pokušavali da se domognu planine.” Osmanović kaže da je jedan dio Srebreničana ostao određeno vrijeme na planini Udrč, gdje su se krili od srpskih jedinica koje su pretresale teren nakon pada Srebrenice. Iza Srebreničana koji su boravili ili su ubijeni na Udrču ostali su mnogi predmeti razbacani po šumi kao što je obuća, ostaci odjeće, posuđa, konzervi i drugo

Čaršijsku ili Selmanagića džamiju porušila je srpska vojska, predvođena zločincem Ratkom Mladićem, 16. jula 1995. godine do temelja, a 1997. godine teškom mehanizacijom ostaci džamije odvezeni su na lokaciju ispod gradske pivnice. Po odluci Izvršnog odbora Medžlisa IZ Srebrenica, obnovljena džamija nosi ime po Ahmedu ef. Smajloviću. Međutim, u narodu je ostala poznata po imenu Čaršijska džamija

Tu se zapravo dešava jedan paradoks da se od čelnika Republike Srpske nipodoštava postojanje Bosne i Hercegovine kao države prije Dejtona, ali veoma rado se pozivaju na zakone donesene u vrijeme Narodne Republike Bosne i Hercegovine, tačnije na Zakon o agrarnoj reformi. Zakonom o agrarnoj reformi ogromne površine obradivog zemljišta, šuma, prirodnih bogatstava oduzete su od građana, pretežno bošnjačke nacionalnosti, i predate u ruke države. Sada ovim zakonom sva imovina koja je oduzeta tim zakonom postaje vlasništvo entiteta Republika Srpska

Kemail Hajdarević kaže da je njegov put bio put dječaka koji se bori da preživi u nemogućim uvjetima, koji danima ne jede, koji nosi ranjenike, donosi im vodu. “I uvijek kad mi je teško u životu, ja se sjetim tih situacija i tih ranjenika koji su se borili i nas koji ih nismo ostavili. Kad me danas neko pita kako sam uspio sve to preživjeti, toliko dana bez hrane, jedući samo voće i lišće, ne znam odgovoriti”

“Mi smo obišli dio terena kojim se kretala kolona u julu 1995. godine putem Kameničkog Brda. Pokupili smo neke lične predmete koji su 24 godine bili rasuti po tim šumama. Obišli smo lokacije od Bukve do mjesta Bare, i ti predmeti nalaze se ovdje. Bitno nam je da sve ono što je pripadalo ubijenim žrtvama genocida, onima koji su preživjeli ratne godine, bude pohranjeno ovdje jer nam je cilj da očuvamo sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Ti predmeti, i sve što radimo ovdje, trebaju nadživjeti sve nas. Kad ne bude nas, predmeti koji ostanu ovdje, i ono što uradimo, pričat će priču o genocidu u Srebrenici”, rekao je Azir Osmanović, kustos u Memorijalnom centru Potočari

“U Konjević-Polju zaustavljali su nas čekajući da vide da li će oni koji su otišli preko šuma vršiti proboj. Na stadionu sam vidio hrpu ruksaka i veliku grupu zarobljenika. Taj dan kad smo krenuli, od izlaska iz te hale pa do dolaska na slobodni teritorij, za mene je trajao cijelu vječnost”

Ramizova priča jedno je lice Srebrenice. Izbjegličko, povratničko, u stalnoj brizi za poslom, za donacijama za obnovu kuće. Lice čovjeka koji brine kako preživjeti bez stalnog posla, koji je ostao sam, koji traga za kostima najbližih srodnika. Srebreničana poput Ramiza na desetine je, ali postoji i jedna druga Srebrenica, priča koju pričaju njena djeca, djeca preživjelih u genocidu. Djeca povratnika. Djeca koja žele ulagati u rodni kraj svojih roditelja

Stupio sam u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela jedna polovina, majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, u tom vremenu smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Dakle, naredne 1998. godine sam započeo potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom, pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine

Podržite nas na Facebooku!