Srebrenica

Kemail Hajdarević kaže da je njegov put bio put dječaka koji se bori da preživi u nemogućim uvjetima, koji danima ne jede, koji nosi ranjenike, donosi im vodu. “I uvijek kad mi je teško u životu, ja se sjetim tih situacija i tih ranjenika koji su se borili i nas koji ih nismo ostavili. Kad me danas neko pita kako sam uspio sve to preživjeti, toliko dana bez hrane, jedući samo voće i lišće, ne znam odgovoriti”

“Mi smo obišli dio terena kojim se kretala kolona u julu 1995. godine putem Kameničkog Brda. Pokupili smo neke lične predmete koji su 24 godine bili rasuti po tim šumama. Obišli smo lokacije od Bukve do mjesta Bare, i ti predmeti nalaze se ovdje. Bitno nam je da sve ono što je pripadalo ubijenim žrtvama genocida, onima koji su preživjeli ratne godine, bude pohranjeno ovdje jer nam je cilj da očuvamo sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Ti predmeti, i sve što radimo ovdje, trebaju nadživjeti sve nas. Kad ne bude nas, predmeti koji ostanu ovdje, i ono što uradimo, pričat će priču o genocidu u Srebrenici”, rekao je Azir Osmanović, kustos u Memorijalnom centru Potočari

“U Konjević-Polju zaustavljali su nas čekajući da vide da li će oni koji su otišli preko šuma vršiti proboj. Na stadionu sam vidio hrpu ruksaka i veliku grupu zarobljenika. Taj dan kad smo krenuli, od izlaska iz te hale pa do dolaska na slobodni teritorij, za mene je trajao cijelu vječnost”

Ramizova priča jedno je lice Srebrenice. Izbjegličko, povratničko, u stalnoj brizi za poslom, za donacijama za obnovu kuće. Lice čovjeka koji brine kako preživjeti bez stalnog posla, koji je ostao sam, koji traga za kostima najbližih srodnika. Srebreničana poput Ramiza na desetine je, ali postoji i jedna druga Srebrenica, priča koju pričaju njena djeca, djeca preživjelih u genocidu. Djeca povratnika. Djeca koja žele ulagati u rodni kraj svojih roditelja

Stupio sam u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela jedna polovina, majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, u tom vremenu smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Dakle, naredne 1998. godine sam započeo potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom, pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine

U Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari danas će biti obilježena 24. godišnjice genocida nad Bošnjacima „Sigurne zone UN-a“ Srebrenica i obavljen ukop identifikovanih žrtava genocida iz jula 1995. godine.

Nakon nekoliko kilometara, našao sam oca. Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao, kaže: 'Sine, idi ti i spasi se, imaš dijete, a ovo sve ostavi.' Rekao sam mu: 'Babo, neću, vratio sam se po tebe i braću.' Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, koji je bio 1969. godište, rekao mi je: 'Idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi, ako padne granata, pobit će nas sve.' On nije bio oženjen, a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio”

Smisao ''Marša mira'' i jeste da se oda počast ubijenim Bošnjacima Srebrenice i pruži podrška preživjelim, kojih je nažalost iz godine u godinu sve manje. Na ovoj trasi smo u posljednje tri godine pronašli posmrtne ostatke, odjeću, obuću i razne lične predmete. Učesnici ''Marša mira'' imat će priliku da to vide, ali će biti zabranjeno da se to dira ili nosi, kaže Munir Habibović, jedan od preživjelih iz jula 1995. godine

Delić je zbog posla obilazio podrinjska mjesta, susretao se s ljudima, pričao s njima i prenosio njihove priče, brige i probleme. Na Podrinje i ljude u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, kaže, gleda s poštovanjem i ljubavlju

Podržite nas na Facebooku!