Društvo

Od tri sina babi Taibu i majci Esmi ostao je Sifet. Bolina supruga Jasmina ostala je sa dvoje djece – šestogodišnjom kćerkom Aidom i četvorogodišnjim sinom Jasminom.O Boli su ispjevane mnoge pjesme. I sad se pjevaju, kad se sastanu njegovi borci.

Tokom Drugog svjetskog rata u novopazarskom kraju imao je izuzetno značajnu ulogu, a prvenstveno između 4. novembra i 7. decembra 1941. godine, kada se istakao kao glavni organizator odbrane Novog Pazara i okoline od tri četnička napada, kojom je prilikom pozvao u pomoć Albance s Kosova i Bošnjake iz drugih dijelova Sandžaka. Zahvaljujući tadašnjoj uspješnoj odbrani, bošnjačko stanovništvo ovih krajeva osiguralo je svoj biološki opstanak. Partizani su ga strijeljali 21. januara 1945. godine na Hadžetu, dijelu Novog Pazara, na prostoru ulice koja se još uvijek naziva Partizanska.

Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dva svjetska rata. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi

“Sada, hvala Bogu, ima ukupno sedmero djece na području Jeleča. Moje dvoje, u Suljevićima četvero i ima jedno dijete sada ovdje. I ovi brojevi su super s obzirom na 2007. godinu, kada je bila utopija da dijete može pohađati školu u Miljevini. Ali, eto, hvala Bogu sada ih ima četvero. Ujutro, u 7:40 sati, četvero djece se okupi pred mojom kućom, pa ih svako jutro vozim u Miljevinu u školu. Ovo dvoje djece dolaze pješke iz Govze, to je udaljeno oko tri i po kilometra. Ja se onda vratim kući, obavim svoje poslove i onda opet odem po njih u školu”

Trenutno uređenje BiH i odnos snaga na političkoj sceni ne dozvoljavaju ni javljanje primisli o obavezi koju kao narod imamo prema svojoj braći s kojom se sudbina poigrala na najmučniji način. Možda to i jeste tako. Međutim, ne smije ostati na tom odgovoru jer se ti Bošnjaci osjećaju kao dio jedne nacije kojoj je središte u Bosni i Hercegovini i ne smijemo ih se olahko odricati. Moramo učiniti korak dalje. Moramo, kako su to naši preci radili tokom historije, prevazići prepreku za koju svi tvrde da je neprelazna i nerješiva

“U selu Popov Most četnici Slijepčevići iz sela Prijeđel zatekli su u kući majku Hasana Vreve i Šerifa s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim mukama umirali. Prema saznanju i pričanju, radi se o umoru na takav način 10-15 osoba (djece)”

Jasno da je većina običnih ljudi prilazila različitim formacijama iz praktičnih razloga jer su imali šta jesti i neko ih je štitio. To kome ste se priključivali u to doba bila je stvar okolnosti. Kada govorimo o tadašnjem vodstvu, Muslimani koji su se priključili Handžar-diviziji željeli su bosansku autonomnu snagu koja bi ih odmakla od ustaša, ali i zaštitila od četnika. Isto je bilo i sa Srbima koji su se priključivali snagama Milana Nedića jer su htjeli biti sigurni i uživati zaštitu nacista. Oni u tom smislu nikako nisu bili antifašisti

Podržite nas na Facebooku!