fbpx

Društvo

“Svjetlost iz zemlje, dva nura, nedvojbeno su po vjerovanju muslimana ukazivala na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa. Dugo je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije obnovila je ugledna porodica Hustanbegovića”

Čini se da svoju radinost nezavisnih komentatora u zavisnoj službi svoje stranke uopće ne vide kao problem, ali problem vide u nama, a koliko nam je poznato, a dobro nam je poznato, niko od redakcije Stava i Faktora nije stranački kadar niti jedne stranke. Bez obzira na to, tzv. nezavisni analitičari u službi politike bezbroj puta su nam pripisivali da se tekstovi u našim medijima naručuju direktno od SDA političara i centrale te stranke. Ovo nije odgovor jer njega u vremenima nedostatka bilo kakve smislene polemike možemo tražiti samo na sudu. Ovo je seciranje brutalnih i klevetničkih napada na naše medije koji se poduzimaju svim raspoloživim lažima na raspolaganju. Za primjer smo uzeli dva recentna slučaja

Kada je u noći 30. aprila 1992. godine prijedorski SDS, uz pomoć ostataka JNA i policijskih struktura, bez ijednog ispaljenog metka nasilno preuzeo vlast u Prijedoru, niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije ni slutio da je tim činom započet pakao koji će trajati narednih stotinjak dana, tokom kojih će na najsvirepiji način biti ubijane hiljade ljudi, žena i djece. Ono što se zbivalo u Prijedoru i njegovoj okolici odvijalo se daleko od kamera svjetskih medija. Sve do saznanja o postojanju prijedorskih logora smrti

Loskunski most mjesto je na kojem je u agresorskoj zasjedi s 14. na 15. juni 1992. godine ubijeno 17 pripadnika TO i rezervnog sastava MUP-a RBiH. Ovo mjesto dugi niz godina posjećuju samo porodice poginulih i preživjeli svjedok Ahmet Dervišević. Povodom godišnjice ponovljenog genocida nad Bošnjacima Kulen-Vakufa i okoline, Stav objavljuje sjećanje Ahmeta Derviševića

Govoreći o napadaču koji ju je gađao kamenom, naša sagovornica je kazala: “Ne mogu govoriti o imenu, rekli su mi da to ne govorim dok je istraga u toku. Uglavnom, po nacionalnosti je Srbin. Iz Srebrenice. Kod Žutog Mosta mu je kuća. Bio je u vojsci 1995. godine u Srebrenici, sigurno tu tada nije radio dobra djela”

Umjesto da rade na zadržavanju mladih u Bosni i Hercegovini, da ulažu u njihovu što bolju budućnost u našoj zemlji, da im ponude nadu i vjeru u to da će u njoj moći živjeti od svog rada, oni im pokazuju što lakši put za napuštanje svoje domovine. Drugim riječima, žele od naše omladine napraviti radnu snagu za države u kojima se službeno govori njemački jezik

“Krajišnici su kroz historiju morali ratovati, i to je glavni razlog zašto se ovdje nisu razvili tarikati i tekije, ali to nikako ne znači da nije bilo sufija na ovim prostorima. Imamo našeg Džemaludina-efendiju Čauševića, poznatog reisa i sufiju koji je bio jedan od poznatijih tumača Mesnevije. Kada Allah, dž.š., želi da se promjena desi, ona će se i dogoditi. Tako i kada su u pitanju tarikati i tekije ovdje na ovim prostorima. Sve ima svoje vrijeme i ne može, što kažu, svanuti prije zore”

Ostaje i jedna crna mrlja u cijeloj priči, oličena kroz komentare primitivaca i divljaka koji su po društvenim mrežama davali svoje kvalifikacije i ocjene ovog slučaja. Svako priča o sebi i svako kazuje onako kako je odgojen i naučen. Neka im Bog sudi

Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću

Podržite nas na Facebooku!