Historija

Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag

Muslimanska milicija organizirana je s ciljem odbrane svojih sela i domova, jedna vrsta samoodbrambenih jedinica. One su imale vojno obilježje samo po tome što su bile naoružane i što su imale svoje komandire. U svemu drugom ni po čemu se nisu razlikovale od ostalog seoskog stanovništva, živjeli su u svojim kućama, hranili se u svojim porodicama, kretali se u seoskim odijelima i bili naoružani najčešće vlastitim oružjem

Proteklo je više od četiri stotine godina od smrti jednog od najvećih bošnjačkih pisaca i mislilaca u oblasti tradicionalnih islamskih nauka i disciplina – Hasana Kafije Pruščaka. Kafijino djelo zabilježio je Ata’i neposredno nakon njegove smrti, a nešto kasnije, 1660. godine, i znameniti putopisac Evlija Čelebija tokom boravka u Pruscu. Čelebija je spomenuo “preuzvišenog šejha Kafiju” koji je “stekao veliko obrazovanje iz raznovrsnih nauka i napisao po jedan ogled i raspravu iz svih grana znanosti”.

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

“Kako su ti kameni blokovi obrađeni, kako su uklopljeni jedan u drugi, i to bez maltera, bez ičega, bolan, to samo Allah, dž. š., zna. Vidite, imate vi tu kamenica koje su teške i po nekoliko tona. Kakve su to sile bile da to naprave i sagrade, eto, to ljudima i danas nije jasno. Ima isto tako priča da je čitava ova dolina koju sad dolje vidite bila ispunjena morem i da je zapravo ova tvrđava bila napravljena odmah tu uz obalu. A nije ni to bez pameti, jer su nama naši stari pričali da su pronalazili tu dolje ispod velike gvozdene halke za koje su ti stanovnici Daorsona vezali svoje brodove. Tako se pretpostavlja da su bili dobri moreplovci i da su bili trgovci, eh, sad hajde znadi šta je i kako je istina”, priča Muriz

Osman – Aziz, književni dvojac koji čine Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, jedinstvena je kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti. Nema pouzdanog odgovora na pitanje zbog čega su se ova dva pisca književno udružila, ali njihove biografije otkrivaju da su se zbližili još kao školarci u Sarajevu, potom studenti u Zagrebu, kao mladići i sugrađani koji su, pokrenuti istim idejama, pronašli zajedničko tlo za književnu djelatnost

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

Podržite nas na Facebooku!