Historija

Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dvaju svjetskih ratova. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi. U ovom broju donosimo iznimno važan tekst Bakira Badnjevića Islam i demokracija, koji je objavljen u 5. broju 1938. godine. U osvit Drugog svjetskog rata Badnjević postavlja pitanje političke orijentacije Bošnjaka i izbora između dviju opcija: fašizma i demokratije. Autor podsjeća na demokratičnost islama, njegovu historiju i viziju, poručujući da muslimani, žele li poštivati islamske principe, moraju odabrati demokratiju. Badnjević kroz cio tekst provlači kur’anske ajete, hadise i izreke Muhammeda, a. s., kako bi potkrijepio vlastita stajališta. Međutim, ovo pozivanje na tradiciju ima i funkciju komunikacije s čitaocima – mahom muslimanima koji drže do islamskog nauka – te ukazivanje na vlastita tradicijska, duhovna i kulturološka uporišta. Pitamo se: ko bi od današnje lijeve inteligencije u Bosni bio spreman potpisati tekst u kojem se toliko poziva na vjersko naslijeđe? Badnjevićev tekst donosimo bez uredničkih i lektorskih intervencija

Ove se godine navršava 120 godina od prvog izdanja knjige Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini Antuna Hangija. Riječ je o prvom pokušaju sintetskog prikaza života i kulture Bošnjaka. Vlastita istraživanja života i običaja ovog etnosa i sakupljanja bošnjačke usmene tradicije Hangi je 1900. godine sabrao u knjigu od prvorazrednog etnografskog i kulturno-historijskog značaja za razumijevanje Bošnjaka kao zasebne vjerske i kulturne zajednice na tlu Balkana, njihovog složenog identiteta oblikovanog simbiozom orijentalno islamskih i slavenskih elemenata. Hangijevo djelo, promatrano na dijahronoj ravni historije, predstavlja prvu “studiju” u kojoj se zrcale kolektivni lik Bošnjaka, njihova kultura, tradicija i običaji

Dvanaest godina nakon ovog zločina, na suđenju komandantu SRK-a generalu Dragomiru Miloševiću, uz poricanje odgovornosti za masakr, cijela teza odbrane bila je zasnovana na tome da se pokuša dokazati kako je “granata doletjela malom brzinom ili da je njena detonacija izvršena u statičkim uslovima”, a vještak odbrane za sudsku medicinu Ivica Milosavljević “pretpostavlja” da su tijela žrtava naknadno postavljena na lice mjesta zločina i da su pomjerana s jednog mjesta na drugo.

Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dvaju svjetskih ratova. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi. U ovom broju donosimo tekst Skendera Kulenovića Jedna žalost i jedna potreba. Riječ je o izvanrednoj socijalnoj analizi stanja bošnjačkog duha u osvit Drugog svjetskog rata iz pera našeg prominentnog pisca. Kulenović u tekstu razmatra sve naše “najveće žalosti”, od teških uvjeta rada, preko alkoholizma i nepismenosti, do “političkih sistema raznih Nikola i Milana koji su nas podmuklo privlačili obali smrti svojim financijsko-trgovačkim mrežama”. U redovima koji slijede čitajte Skenderova razmatranja političkih, društvenih i kulturnih prilika u Bosni i Hercegovini 1939. godine, njegove strepnje i nadanja, poziv na odgovorno i beskompromisno sučeljavanje s našom “najvećom žalosti”. Tekst donosimo bez uredničkih i lektorskih intervencija

Iza sebe je ostavio brojne zadužbine širom carstva. U Bosni je gradio mostove i džamije, po Stambolu i Šamu džamije, medrese i česme. Trajno dobro, reklo bi se. O njemu su pjevali najpoznatiji osmanski pjesnici, opisivali ga najznačajniji povjesničari i pisci hronika. Pa ipak, možda su ga najkvalitetnije opisala njegova djela u kojim se krije i poruka našoj generaciji: Ma koliko bili uspješni i moćni, i ma gdje da živjeli, nemojte zaboraviti odakle ste potekli. Pomozite svom narodu, investirajte, gradite, podržavajte i ponosite se svojim porijeklom

S braćom 1980. godine pokreće firmu za proizvodnju mašina i opreme za mliječnu i prehrambenu industriju u prostorijama od 75 kvadratnih metara. Ismet kaže kako je ovaj mali projekt danas prerastao u firmu koja se prostire na osamdeset hiljada kvadratnih metara, s tri fabrike za proizvodnju, centrom za istraživanje i razvoj, te prodajnim i marketinškim uredima

“Nakon što je ranjen, skoro četiri sata bio je živ. Na uniformi, koju i danas čuvamo kod kuće, vidi se mjesto kroz koje ga je pogodio metak. Neko mi je pričao da je moj Mirsad, kad je ranjen, tražio da njegove čizme daju nekom od prisutnih vojnika. Potom mu je neko od saboraca kazao da to ne radi jer će njemu trebati. Samo je odgovorio: 'Neće meni više trebati.' Kao da se bio pomirio s tim da neće preživjeti”, prisjeća se otac Ibrahim

Podržite nas na Facebooku!