fbpx

Historija

Krasio ga je jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost historiografa i umjetnička posvećenost detalju. Ona se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one historiografske. Upravo u tim radovima Kreševljakovića prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizira putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente

Nakon kraćeg odmora, 16. septembra 1995. godine, preneseno je naređenje komandanta Petog korpusa, generala Atifa Dudakovića, da se forsiranim maršom krene prema Ključu. Jedinice su motornim vozilima u marševskoj koloni upućene ka Ključu. Prema tom gradu krenuli su i pripadnici 510. oslobodilačke brigade koji su vodili uspješne borbe na prvcu Begova Glava - Veliki Ljutoč - Dubovsko - Vrtoče - Bosanski Petrovac.Pripadnici 510. oslobodilačke brigade na čijem je čelu bio komandant Amir Avdić, pješačili su punih 11 sati i prešli blizu 40 kilometara, sve vrijeme vodeći borbu sa neprijateljem.

Želja joj je da njeno sjećanje na ratne strahote iz Drugog svjetskog rata u rodnom Priboju ne ode s njom u mezar. Najviše vremena provodi u ibadetu, razmišljanju o budućem svijetu i ponovnom susretu sa sinovima koji su relativno mladi preselili na ahiret. Od skromne penzije štedi kako bi davala svoje priloge za izgradnju i obnovu džamija i pomagala sirotinju

Izložbu “Stoljeće Pave Anđelića” postavile su, prvo u Zemaljskom muzeju BiH, u kojem je Pavo proveo najveći dio svog radnog vijeka, najmlađe kustosice Zemaljskog muzeja Lejla Bečar i Adisa Lepić. Izložba je prije Visokog gostovala u Konjicu, općini u kojoj se Pavo rodio, zatim je došla u Visoko, grad u kojem se školovao, a posljednja stanica jeste Kakanj, općina u kojoj se nalaze arheološka mjesta koja su Pavu definirala kao arheologa

Kad su je izvadili, Đorđe kaže da je njegov ujak pobjegao misleći da to nije ljudsko biće. Hadžera je bila bez kose i kože na licu, imala je svega dvadesetak kilograma. Đorđe je pokrio njene oči i lice i odveo je kući, gdje su je njegovali mjesecima dok se nije oporavila. Od njega je prebačena na neka druga mjesta, ali je on više nije vidio”, priča nam Pervan svjedočenje Đorđa Hromovića. Hadžeru je Agresija na BiH 1992. godine dočekala u selu Lastve kod Trebinja. Na vrata joj je ponovo došao zločinac i protjerao je. Svoje posljednje dane provela je u Danskoj kod sestre. Umrla je 2014. godine i sahranjena je u Trebinju

Dvanaest godina nakon ovog zločina, na suđenju komandantu SRK-a generalu Dragomiru Miloševiću, uz poricanje odgovornosti za masakr, cijela teza odbrane bila je zasnovana na tome da se pokuša dokazati kako je “granata doletjela malom brzinom ili da je njena detonacija izvršena u statičkim uslovima”, a vještak odbrane za sudsku medicinu Ivica Milosavljević “pretpostavlja” da su tijela žrtava naknadno postavljena na lice mjesta zločina i da su pomjerana s jednog mjesta na drugo.

U svakoj, pa i površnije pisanoj biografiji Smaila Balića, jasno su vidljive dvije dimenzije velikog autorskog interesa: u objema je živio, o objema je razmišljao i o objema je pisao. Kulturu je shvatao “središnjim glasom”, onim koji integrira, pa su otuda duhovnost i historija postali temeljnom “građom” njegova oblikovanja kulturne povijesti svog naroda. Njegovo je putovanje prema naučnom diskursu započelo prilogom iz rane mladosti koji je objavljen u Novom Beharu

Podržite nas na Facebooku!