fbpx

278

Pišem ovu ispovijest jer želim da iza mene ostane sačuvan moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima, njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva zla koja su mi nanesena

Među dragocjenim svjedočanstvima o Srebreničkom genocidu jeste i ono Hasiba Suljića. Rođen je 26. juna 1980. godine u mjestu Slatina, mjesna zajednica Sućeska, općina Srebrenica, kao četvrto dijete oca Hasana i majke Munire. Kao petnaestogodišnjak, u julu 1995. godine uspio se probiti do slobodne teritorije. Želja za životom i susretom s majkom nosili su njegovo umorno i ranjeno tijelo. Dvadeset i pet godina kasnije, Hasib je napokon zabilježio svoje svjedočenje. Oslovljeno radnim naslovom Put smrti, ovo je svjedočanstvo trenutno u pripremi za štampu. Ipak, Izdavačka kuća “Dobra knjiga” ustupila je Stavu Suljićevu priču, čiji dio donosimo u redovima što slijede. Priča je to o mukotrpnom probijanju ka slobodnoj teritoriji i potrazi za najmilijima. O nadi i neizvjesnosti. Gladi i neizrecivoj tuzi. Priča je to o susretu s majkom koja ništa nije znala o sudbini svog sina

Književnik i publicista Uzeir Bukvić rođen je 1946. u Kukuljama, kod Bijelog Polja. U Brčkom je završio gimnaziju, a potom je studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Radio je u Brčkom i Sarajevu, a za svoj rad u medijima je nagrađivan. Nakon što je izbjegao iz Brčkog u Norvešku, radio je kao reporter u Bosanskoj pošti, dijaspornim novinama koje su 20 godina izlazile u Skandinaviji. Član je Saveza pisaca Kraljevine Norveške i Saveza slobodnih novinara ove države. Autor je velikog broja dokumentarnih filmova, a ističe se film Tetovirane duše. Njegova proza često svoju uspješnost duguje dokumentarističkom pristupu koji vješto kombinira s fikcionalnim. Dobitnik je norveške Nagrade za ravnopravnost. Od 1994. godine živi u Norveškoj i u statusu je slobodnog pisca, novinara i filmskog radnika

. Prilazi joj mlada aktivistkinja Helsinškog odbora s namerom da joj odgovori na gomilu pitanja. Postaje jasno da “manjinka” nije baš sasvim sigurna ni gde je Bosna, ni ko tamo živi. “Kada se to desilo, da li je to bilo onda kada je Bosna htela da se odvoji od nas?”, pita. “Ko je tu ubijen? Albanci?”, dodaje, pomalo bojažljivo, ali svakako radoznalih, bistrih očiju

Kadir Habibović rođen je u Srebrenici 1964. godine, po zanimanju je mašinski tehničar. Radio je na raznim poslovima u Rudniku boksita “Srebrenica”. U maju 1992. teže je ranjen. Ratne godine preživljava s gelerima u desnoj nozi. Padom Srebrenice, 11. jula 1995. godine, odlazi u Potočare s nadom da će dobiti zaštitu od UN-ovog holandskog bataljona. Srpski vojnici ga 13. jula odvajaju od porodice, a potom ga vezuju, pljačkaju, muče i tokom noći, u grupi zarobljenih Bošnjaka, transportiraju na mjesto (strijeljanja) u blizini Rašića Gaja, općina Vlasenica. Kadir uspijeva, doslovno u posljednjem trenutku, izbjeći smrt. Nakon nekoliko dana lutanja po bosanskim vrletima, glađu izmoren, razmišlja o predaji. U tom trenutku slabosti Glas s planine Udrč ukazuje mu na spas i 27. jula 1995. godine izlazi na slobodnu teritoriju, a dan kasnije pronalazi svoju porodicu. Njegova knjiga Život protiv smrti, u izdanju “Dobre knjige” iz Sarajeva iz 2014. godine, romaneskno je svjedočenje o ovim događajima.

Dok nam u mraku s desne strane promiče nabujala Drina i Zvornik, u kiši i susnježici, sjetih se stare gradine koji se uzdiže iznad Zvornika i sela Kula, gdje je turbe šejha Hasana Kaimije i prelijepe kaligrafije Jedrenjače-lađe izvedene od arapskih pismena, koja je stajala na drvenoj pregradi u turbetu.

Ratovi, osvajanja, bjesovi, čak i potresi koji su česti u balkanskom kršu, štedjeli su ga više od četiri stoljeća. Počeli su ga rušiti “Srbi”, a dovršili “Hrvati”. Stavljam im imena pod navodnike – da te kršćanske i hrišćanske talibane, koji su htjeli iskorijeniti tragove islamske civilizacije, ne poistovjetimo s onim Hrvatima i Srbima koji su podijelili s nama suze za Starim. I stid, također

Amir Bukvić dramski je pisac višestruko nagrađivan najvišim nagradama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a njegova drama Djeca sa CNN-a osvajala je duše brojnih gledalaca kroz priče Dine i Dore. Bukvić ju je preradio u roman pod naslovom Rastanak, koji tvori zaplet još dublje drame pojedinca. Roman je to koji dramaturški vrsno tematizira sazrijevanje mladih žrtava rata iz Srebrenice i Vukovara u sve intenzivnijim mijenama društvenih i globalnih okvira današnjice. U sudbini pojedinca sažeta je društveno i psihološki posve realistična, uvjerljiva i proživljena bol svake naše žrtve, sada produbljena i strepnjom sva¬kog našeg čovjeka. Fascinantna je autorova moć konstrukcije mnogodimenzijskog dramaturškog prostora. Do bola i do ganuća iznenađuju nas brojne i intenzivne koincidencije. No to nisu slučajnosti, svaka je plod dugo i pažljivo građenog organizma dramskog univerzuma. Ničega u Bukvićevom dramskom pismu nema što nije višestruko utemeljeno u složeni kontekst same drame. Zato koincidencije i doživljavamo realističnima i osobno. Prepoznajemo ih svojima i univerzalnim.

Kad nakon 1945. godine kažeš Auschwitz-Birkenau, zna se šta je! Nemoralno je pomisliti da je to grad, selo, krajolik. Kao što se zna šta je i kad nakon 1995. godine kažeš: Srebrenica! Ništa tako okrutno kao zločin ne oduzima smisao svemu: životu, nadi, riječima, imenima mjesta, njihovoj prošlosti. Višegrad, Žepa, Omarska, Keraterm, Srebrenica..., taj niz imena sada znači isto ili nalično onom jezovitom nizu imena Treblinka, Dahau, Auschwitz, Sobibor, Belzec, Birkenau...

Podržite nas na Facebooku!