fbpx

274

Proturječni su stavovi srbijanske vanjske politike jer, s jedne strane, planski i praktično zanemaruje regionalnu saradnju sa susjedima, a s druge strane neiskreno teži za napretkom prema članstvu u EU. To su dva kontradiktorna procesa, isto kao što su kontradiktorne srbijanske težnje rehabilitacije zločinačke prakse u ratovima na prostoru Zapadnog Balkana i težnje za integraciju Srbije EU. Neiskrena su obećanja Srbije da će se zalagati za regionalnu saradnju sa svojim susjedima, Hrvatskom, BiH, Crnom Gorom i Kosovom

Odlaskom Austrije i formiranjem Kraljevine SHS, a kasnije i Kraljevine Jugoslavije, umjetnička scena u Bosni i Hercegovini izgubila je institucionalno uobličenje i održavala se isključivo kroz akcije pojedinaca i njihove želje za zajedničkim likovnim radom i udruživanjem. Zbog toga su dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća bile siva zona umjetničkog razvoja naše zemlje, a iza čega je stajala odluka namjerne provincijalizacije ovog prostora i prebacivanja težišta društvenog i kulturnog života na Beograd i Zagreb

Trebamo pogledati da smo mi siromasi, jer se u ajetu kaže: “O, ljudi, svi ste vi siromasi i ovisni o Allahu.” Dakle, svi smo gladni, bez popudbine, oskudno odjeveni i očekujemo da nas Jedini nahrani, odjene i osigura nam opskrbu. “Dolazili su izdaleka prevalivši dug put”, a mi smo svi putnici, hodočasnici na putu i ne smijemo biti prevareni po pitanju cilja, a kojim putem idemo, to je manje bitno, ali nam se cilj ne smije zamagliti

Iz Gradske uprave Bihaća ističu da su problemi vezani za državno poljoprivredno zemljište, način njegovog korištenja, utvrđivanje vlasništva / posjednika prisutni dugi niz godina, ali da do danas ništa konkretno nije urađeno na njihovom rješavanju

Iza nas je jedan mukotrpan rad u kojem je bilo mnogo odricanja od svih. Prvi korak smo uradili i poslala se jasna poruka. Naši građani su očekivali ovakav ishod. Ne može se očekivati podrška naroda ako smo posvađani i razjedinjeni. Mi smo sve “ratne sjekire” zakopali i krenuli u priču da radimo zajedno. Sada nam predstoji veliki posao, a to je na mobilizaciji glasača, posebno ljudi izvan Srebrenice i posebno preživjelih žrtava Genocida koje su rasute širom svijeta

“Mnogi ljudi se bave bošnjačkom književnošću, samo je pitanje koliko je to bavljenje sustavno, koliko je zasnovano na nekim ozbiljnim projektima. Za mene je to suština. A i to je važno da imamo samostalan predmet koji će se zvati Bošnjačka književnost, a neka se nalazi i u okviru drugih predmeta. Suština je da mi dobijemo projekte i proučavanje ovih književnosti, a da kruna ovog proučavanja bude, ponavljam, povijest bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. A mi nemamo nijednu ni drugu”

List The Australian objavio je 2009. godine ispovijest Džemile Subašić, koja je posvjedočila kako ju je u julu 1992. godine, nakon što je zarobljena od Vasiljkovićevih vojnika, Kapetan Dragan silovao sedam puta tokom nekoliko dana u hotelu “Vidikovac” u Diviču kod Zvornika. Govorila je i da je iz hotela vidjela leševe ljudi pobijenih kako plutaju Drinom. Ispričala je i kako je četvrtu noć od njezinog zarobljavanja vidjela Dragana Vasiljkovića kako sav u krvi i s nožem u ruci urla kako će ih sve pobiti i da niko neće ostati živ

Moramo znati svi da je svaki pedalj, svaki metar trase od Nezuka do Potočara, natopljen nečijom krvi. Idemo u taj pohod da odamo počast ubijenima, damo podršku preživjelima. Nema ni nas preživjelih mnogo. Prema evidenciji, svake godine u “Maršu mira” učestvuje između 80 i 100 preživjelih iz jula 1995. godine. Ove godine samo će oni učestvovati i to je prilika da se čuju njihove priče, svjedočanstva, poručio je Habibović

Podržite nas na Facebooku!