233

Godine 1903. oženio se u Londonu Engleskinjom Winifredom Brunom. Šest godina kasnije, rođen je Osman Wilfred Kemal. Ali Kemal se, nakon iznenadne smrti supruge, na početku Prvog svjetskog rata vraća u Istanbul. Mali Osman Wilfred Kemal ide s bakom Margaret Johnson, od koje će naslijediti prezime. Odrastat će na britanskom jugozapadu i 1940. dobiti sina Stableya, Borisovog oca.

Narod se osjeća beznadežno, umorno, iscrpljeno i razočarano. Sve se više osjeća prisustvo kolektivne političke depresije. Sandžački Bošnjak nije samo ljut i izrevoltiran. Sve više ga muči osjećaj gađenja i odvratnosti prema aktuelnom ekonomskom, moralnom i političkom stanju. Bošnjačke stranke boluju od hroničnog nedostatka elementarne političke dosljednosti i od alarmantne neprincipijelnosti

Bardot je 2000. godine objavila knjigu Plutonski trg, u kojoj je napisala kako je “moja zemlja opet napadnuta prekomjernom populacijom stranaca”, dok je tri godine kasnije u svojoj drugoj knjizi napisala da se Francuska “islamizira”, a napala je i francuske poslodavce koji su zapošljavali medicinske sestre iz Španije. Osim toga, imala je još ispada. “Ona je takav rasistički susjed kojeg izbjegavate na ulici”, objavio je blog France 24 prije sedam godina.

Obilježavanje 24. godišnjice pogibije pet zlatnih ljiljana u podveleškom selu Kružanj, Ramiza Džihe, Elvedina Omanovića, Amela Vejzovića, Nurifa Dedića i Halila Ćorića, organizirale su boračke organizacije i udruženja proistekla iz Armije Republike Bosne i Hercegovine. Na čelu kolone sjećanja i ove godine bio je Mirsad Husnić, jedan od saboraca poginulih zlatnih ljiljana

“Nismo bili spremni za hiljade ljudi koji dolaze. Stanje u UNPROFOR-u bilo je haotično. Sjećam se žena koje su dolazile i zabrinuto pitale gdje su njihovi muškarci. Naravno, nismo znali odgovor. Sjećam se glasina da su muškarci u drugom kampu, na drugoj lokaciji. Bila je bodljikava žica oko aerodroma, sjećam se žena srednjih godina iz Srebrenice koje su se pokušavale popeti preko bodljikave žice jer su do njih stigle razne glasine, htjele su da vide svoje muževe, sinove, očeve...”

Mi se imamo čime ponositi, ali, nažalost, nemamo za to vremena. U ovom trenutku imamo najozbiljnije nasrtaje na našu zemlju koji su toliko oslabili naše tkivo da je opstanak i naroda i zemlje upitan više nego 1992. godine. Ključni je problem u tome što smo uspavani, što smo prepustili da nam društvo kreiraju oni koji čuvaju ideologiju genocida, da ga oblikuju kriminalci i mediokriteti

U centru Sarajeva svaki se dan guraju, doslovno, rame uz rame, žene iz arapskog zaljeva s crnim nikabima, polugole Holanđanke s tetovažama preko ramena, Azijati s bezbroj fotoaparata, zbunjeni američki studenti, Turci, indijske porodice s malom djecom, Pakistanke sa šarolikim hidžabima, Crnogorci, Makedonci, Albanci, Srbijanci, Slovenci, lokalci sa suvenirima... Multietničnost na svakom koraku

Istraživanja javnosti kažu da praktično svaki drugi mladi Bošnjak iz Sandžaka želi ići na Zapad. Perspektivu u Sandžaku, i pored svih hvala za zdravu hranu i netaknutu prirodu, vidi sve manji broj onih koji sada daleko lakše nego njihovi preci i potpuno odlučnije mogu napustiti svoja rodna mjesta. Da li ćemo u godinama koje su pred nama svi ponovo biti zajedno u Njemačkoj ili nekoj drugoj zapadnoj zemlji, ostaje da se vidi. Ono što brojke govore jeste da nas je u Sandžaku sve manje

Oni će vam rado govoriti o srednjovjekovnoj Bosni, o Crkvi bosanskoj, o bogumilima, patarenima, bošnjačkom inatu, o stećcima, o tome kako su Bošnjaci, kao evropski narod, svoje narodno ime nosili i prije nego su postali muslimani, kada su kao pripadnici Crkve bosanske proglašavani hereticima i proganjani i s istoka i sa zapada, i tu će zastati. Kao da se poslije dolaska Osmanlija nije dešavalo ništa... Naravno, postoje i oni Bošnjaci koji smatraju da smo mi kao narod nastali tek nakon prihvatanja islama. Ja, hvala Bogu, nemam nikakav kompleks

Podržite nas na Facebooku!