227

Iako njegova priča ima mnogo sličnosti s izjavama čelnika Zlatne zore, Velopóulos poriče da glasovi koje dobija dolaze od bivših glasača Zlatne zore. “Naše ankete pokazuju da je 70% glasača koji su nekada glasali za Zlatnu zoru otišlo u Novu demokratiju (ND, konzervativna stranka koja je pobijedila na nedjeljnim izborima.) Ali ND to krije jer ne želi biti stranka ekstremne desnice.”

Danas “Aluminij” ima više od 400 miliona maraka duga, od čega je približno 300 miliona za struju Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Već godinama traju natezanja između Elektroprivrede i “Aluminija”. Elektroprivreda zaprijeti isključenjem struje, “Aluminij” obeća da će platiti, ne plati. Ali ako HDZ naredi da daju struju džaba, Elektroprivreda će je davati džaba

Još se ne zna dokle će trajati ovaj pokušaj nekih vanjskih centara da većini građana Sarajeva nedemokratskim i subverzivnim metodama nametnu i vlast i vrijednosti vlastitog klijentelističkog demimondea, no već sada je jasno da je taj pokušaj ne samo propao nego i da je naišao na otpor i reakcije koje će imati ozbiljne reperkusije u budućnosti.

Hashim podsjeća da je “Muslimansko bratstvo” osvojilo većinu zastupničkih mjesta u Parlamentu Egipta 2012. godine, a 2013. imali su predsjednika, što dokazuje njihovu popularnost, iako se njegova prisutnost u javnosti od tada smanjivala. “Nakon Mursijeve smrti, vidjeli smo koliko veliki broj pristaša imaju”, dodaje Hashim. Izrazi sućuti stigli su iz inostranstva, od prognanih članova i pristaša “Muslimanskog bratstva”, od palestinskog “Hamasa” i tuniškog “Al Nahda”, a sućut je izrazio i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, čelnik stranke AKP.

Izbori za državni nivo pokazali su da SDA ima snagu da angažira najveći broj birača. Međutim, ostaje pitanje hoće li to biti dovoljno. U tom smislu, ništa nije sigurnije nego da bošnjačke i probosanske stranke prisutne u Srebrenici zakopaju ratne sjekire i razmišljaju u pravcu jedinstvenog nastupa na lokalnim izborima 2020. godine. Kako saznajemo, postoje određeni razgovori i sastanci, ali do sada nisu polučili konkretne rezultate.

Ramizova priča jedno je lice Srebrenice. Izbjegličko, povratničko, u stalnoj brizi za poslom, za donacijama za obnovu kuće. Lice čovjeka koji brine kako preživjeti bez stalnog posla, koji je ostao sam, koji traga za kostima najbližih srodnika. Srebreničana poput Ramiza na desetine je, ali postoji i jedna druga Srebrenica, priča koju pričaju njena djeca, djeca preživjelih u genocidu. Djeca povratnika. Djeca koja žele ulagati u rodni kraj svojih roditelja

Stupio sam u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela jedna polovina, majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, u tom vremenu smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Dakle, naredne 1998. godine sam započeo potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom, pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine

Nakon nekoliko kilometara, našao sam oca. Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao, kaže: 'Sine, idi ti i spasi se, imaš dijete, a ovo sve ostavi.' Rekao sam mu: 'Babo, neću, vratio sam se po tebe i braću.' Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, koji je bio 1969. godište, rekao mi je: 'Idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi, ako padne granata, pobit će nas sve.' On nije bio oženjen, a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio”

Podržite nas na Facebooku!