RODIO SE ISMET, A MI GA ZVALI IZET

Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog opće nerazvijenosti i siromaštva Bosanske krajine, krenuo je “trbuhom za kruhom” u zemlje Zapadne Evrope da bi prehranio porodicu, ostavljajući majku Rasimu da se brine o djeci. Građevinske poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji, a po dolasku u Austriju zaposlio se na željeznici u gradu Innsbruck. Građevinski poslovi i odvojenost od porodice nametali su mu misao da budućnost njegove djece nije u teškom radu, već u obrazovanju, i on je već tada, skoro vizionarski, odlučio zaradu izdvajati za školovanje djece, nauštrb svega drugog, pa koliko izmogne raditi

Piše: Mirsad SINANOVIĆ

Prema predanjima, Nanići potječu iz Turske, gdje su živjeli stoljećima ne misleći da će ikada promijeniti sredinu, ali ljudi i ne mogu razmišljati o dalekoj budućnosti. Prema jednom predanju, iz Turske u Sarajevo došla su peterica braće Nanića a da se nikad nije znao razlog njihovog dolaska. Četverica od njih otišli su u Srijem, kao da im je on bio cilj, a jedan od njih krenuo je prema zapadu i nastanio se u Krajini, tadašnjem Bužimu, izabravši za življenje sebi i familiji brdsko-ravničarski, pitomi kraj.

Od ovog Nanića potječu ovdašnji Nanići, koji su se kao porodica u relativno kratkom vremenu veoma brzo širili, ne samo u zapadnoj Bosni. Tako se danas u Bužimu nalazi naselje Nanića Dolina s više od 70 domaćinstava.

Nanići su patrijarhalni kada je riječ o kućnom i vjerskom odgoju, kao što je većina starih muslimanskih porodica. Otac je bio nosilac-hranilac porodice, čija se riječ slušala, a majka je bila “zadužena” za odgoj djece. Ovo dvoje naslijedili su od svojih roditelja i nije moglo biti drukčije. Ove životne korijene naslijedili su od dida Arifa i nane Bajrame, koji su imali dvanaestero djece prije i u toku Drugog svjetskog rata. Nana Bajrama doživjela je duboku starost, rođena je 1892. i preselila 1984. godine, a did Arif umro je u 51. godini života od srčanog udara. Od dvanaestero djece koje su imali, Ibrahim je bio najmlađe, rođen 27. aprila 1939. godine. Osmero je umrlo ili su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Ostao je otac Ibrahim i tri njegove sestre.

Otac Ibrahim i Rasima stekli su devetero djece, od kojih su sedmero odrasli (dvoje je umrlo još dok su bili bebe). Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog opće nerazvijenosti i siromaštva Bosanske krajine, krenuo je “trbuhom za kruhom” u zemlje Zapadne Evrope (Austrija, Njemačka, Švicarska, Slovenija, Hrvatska) da bi prehranio porodicu, ostavljajući majku Rasimu da se brine o djeci. Građevinske poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji, a po dolasku u Austriju zaposlio se na željeznici u gradu Innsbruck. Građevinski poslovi i odvojenost od porodice nametali su mu misao da budućnost njegove djece nije u teškom radu, već u obrazovanju, i on je već tada, skoro vizionarski, odlučio zaradu izdvajati za školovanje djece, nauštrb svega drugog, pa koliko izmogne raditi.

U to vrijeme većina stanovnika Bužima i Krajine bavila se poljoprivredom ili su odlazili da rade u zapadnoevropske zemlje, malo ih se školovalo. I Ibrahim je dočekao i taj dan dok je radio u Austriji: svih sedam njegovih sinova završava fakultete i akademije, stekli su visoko obrazovanje, što je tada bio veliki podvig. Ibrahim je ispunio i svoj san, kao i majka Rasima. Ona je život uložila u odgajanje i odrastanje svojih sinova. Imala je običaj reći: “Samo da završe te škole.” A onda bi dodala: “I nama će biti lakše.” U protekloj agresiji, od 1992. do 1995. godine, poginuli su Izet 1995. i Nevzet 1992. godine. Iza rahmetli Izeta ostalo je troje djece, Izeta, Nevzet i Ibrahim. Supruga Safija s njima živi u Bihaću. Iza rahmetli Nevzeta ostao je sin Emir i supruga Mirza. I oni žive u Bihaću.

Početkom agresije Nevzet je bio član Patriotske lige, a u okviru PDV-a bio je komandir voda. Početkom agresije bio je u Splitu, gdje je završavao studije. Odmah se uključuje u sastav vojne jedinice i učestvuje u svim borbama na ratištu oko Bugojna i Livna. Sredinom jula 1992. godine Nevzet formira jedinicu “Gazije” i kreće prema rodnom Bužimu. I dvadeset i jedan borac s pješadijskim i protuoklopnim oružjem prešao je 120 kilometara kroz teritoriju tzv. SAO Krajine. U Bužimu su bili pod komandom ŠTO kao grupa za protuoklopnu borbu. S grupom je imao zadatak da spriječi tenkovski proboj četnika prema Otoci. Zadatak je ispunjen, a Nevzet i njegovi krenuli su u rejon Osmače. U direktnom sudaru s četnicima Nevzet je smrtno pogođen.

IZET I IZETA

Dje­ca su se i taj dan igra­la iga­ra ko­jih se dje­ca u Bu­ži­mu na­jra­di­je igra­ju. Ćo­le dok ne po­pa­da­ju s no­gu, a žmi­re dok im ne do­ja­di. Onda su po­sta­vi­li če­ti­ri ka­me­na i igra­li lo­pte sve dok ni­je pao mrak. Nji­ho­va vri­ju­ća ra­do­st i do­vi­ki­va­nje i ni­su Bog zna ko­li­ko sme­ta­li odra­sli­ma. Ta­ko su se igra­la dje­ca jer u Buži­mu ni­je bi­lo bo­rbi. I ni­je im bi­lo zo­rli što su ih odra­sli mo­ra­li obi­la­zi­ti ka­da bi se spušta­li niz so­kak u ča­rši­ju.

Ali, taj dan u igri ih je pre­ki­nuo na­jsta­ri­ji Ha­mid. Imao im je nešto reći. Kad su se oku­pi­li oko nje­ga, sta­vio je prst na usta pa re­kao:

– Čuo sam ka­ko ba­bo i ma­jka ša­pću si­noć u so­bi. Kažu, ne­ma više ko­ma­nda­nta Ize­ta Na­nića!

– Ka­ko ne­ma?!

– Eto, ne­ma. Ba­bo i ma­jka kažu da mu je iste­kla krv. Me­tak ga je po­go­dio. Če­tni­čki. Na­ši ra­stje­ra­li če­tni­ke, a u Buži­mu se ne pje­va… Eto…

– I, ho­će li ići do­kto­ru?

– Ne­će. Iste­kla mu krv na­mrtvo.

– I ti to sve znaš?

– Znam. Ka­žu moj ba­bo i ma­jka. Dže­na­za će bi­ti. Doći će svi iz Pe­tog ko­rpu­sa. I Ša­rgan.

– Ko je to?

– Ize­tov pri­ja­telj. Ko­ma­nda­nt ko­ji ono ima po li­cu…

– Aha.

– I ko­ma­nda­nt Du­da­ko­vić će doći.

– Ko­ma­nda­nt Du­da­ko­vi­ć!

– A hoće­mo li ko­ma­nda­ntu Na­niću uči­ti Fa­ti­hu?

– Ho­će­mo.

– I mi dje­ca?

– I mi, u dža­mi­ji.

– Me­ne je ko­ma­nda­nt Na­nić učio svi­ra­ti ha­rmo­ni­ku. Evo, ovim prsti­ma sam svi­rao. Sve znam. I onu Ha­mze i Ga­zi­je.

– To sva dje­ca zna­ju. Pje­va se: “Ha­mze i Ga­zi­je, od Alla­ha po­moć vam je…” Nas je ko­ma­nda­nt Na­nić u našoj kući učio da pje­va­mo pje­smu: “Di­de, be­re­tku na­kri­vi, ne boj nam se dok su Buzimlja­ni zi­vi.”

– Ni­je zi­vi, ne­go ži­vi.

– I ja ta­ko ka­zem!

– A s na­ma je ko­ma­nda­nt Na­nić igrao no­go­met.

– I s na­ma je. Ka­da je bio kod kuće.

– Me­ni su ba­bo i ma­jka jo­š priča­li…

– Šta?

– Ko­ma­nda­nt Na­nić po­bi­je­dio je na­jvećeg če­tničkog ko­ma­nda­nta Mla­dića. On je sta­r, sa­mo mu ta­kvo pre­zi­me. Nje­ga su na­pa­le “Ha­mze” i “Ga­zi­je”. Vo­dio ih ko­ma­nda­nt Na­nić. Bi­lo je pu­no če­tni­ka, a “Ha­mzi” i “Ga­zi­ja” sa­mo ma­lo. Mla­dić je po­bje­gao… A Mla­dić nas je htio sve po­bi­ti!

– I dje­cu?!

– I dje­cu.

– I nas.

– Ko­ma­nda­nt Na­ni­ć nas je spa­sio… Eno, u kuću ko­ma­nda­nta Na­nića do­la­ze. I lju­di, i že­ne, i dje­ca. Ta­mo su i Ne­vzet, Ibra­him i Lea, dje­ca ko­ma­nda­nta Na­nića. Pu­na je kuća svi­je­ta.

– Me­ne je ko­ma­nda­nt Na­nić učio svi­rati na ha­rmo­ni­ci.

– Ne­ka je.

U ku­ći i u avli­ji ra­hme­tli Na­nića sku­pi­la se sva Kra­ji­na. Muk. Na ka­uču sje­de su­pru­ga Sa­fi­ja, si­no­vi Ne­vzet i Ibra­him, kćer Lea, ma­jka Ra­si­ma, brat Arif. Pi­je se ka­hva. I šu­ti. Ne­vze­ta i Ibra­him izišli su na so­kak i zo­vu svo­je vrsni­ke da uđu u kuću. A ma­jka Ra­si­ma pro­go­va­ra:

– Ka­kav je bio moj Izet! Bio je s bo­rci­ma u bo­rbi. Ili se igrao s dje­com na so­ka­ku. Eto ka­kav je bio. Dru­ge ni­je bi­lo. Na­ma o ra­tu ni­je go­vo­rio. Ni­ti smo ga mi pi­ta­li. Ra­dio je ka­ko je mi­slio da će svi­ma bi­ti do­bro.

– A u Bu­ži­mu su ga svi vo­lje­li. I ve­li­ki. I dje­ca. Kad bi god došao iz ra­ta, igrao se s Ne­vze­tom, Ibra­hi­mom i Le­om. I s dru­gom dje­com. Ne­vzet i Ibra­him pe­nja­li su se po nje­mu, a Lea, sta­ri­ja, vi­še je priča­la. Na so­ka­ku je pri­čao sa sva­kim, kao da i ni­je ko­ma­nda­nt… Eto, Allah, ž. š., nje­ga je odre­dio da oslo­bo­di Bu­žim i otje­ra če­tni­ke, a onda ga je uzeo se­bi. Ja sam po­no­sna što sam ima­la ona­kvo­g si­na.

Ize­to­va kće­rka Lea usta­de i gla­sno kaže, da svi ču­ju: Me­ne od da­nas ne­mo­jte zva­ti Lea! Zo­vi­te me Ize­ta. Po mo­me ba­bi.

Dje­ca izađo­še iz kuće ra­hme­tli Ize­ta Na­nića. S nji­ma i Ibra­him i Ne­vzet, i Ize­ta.

Ni­su zna­li šta bi sa­da. Smi­ju li se po­igra­ti kad je umro ko­ma­nda­nt Na­nić…

A po­na­jsta­ri­ji Ha­mid opet prvi poče:

– Ka­ko će­mo se igra­ti ra­ta kad je iste­kla krv ko­ma­nda­ntu Na­ni­ću?

– Me­ne je učio svi­ra­ti ha­rmo­ni­ku.

– Ne­ka je. Ka­ko će­mo se igra­ti ra­ta?

– Fi­no.

– Ja ću bi­ti ko­ma­nda­nt Na­nić.

– I ja ću.

– I ja…

 

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!