RODIO SE ISMET, A MI GA ZVALI IZET

Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog opće nerazvijenosti i siromaštva Bosanske krajine, krenuo je “trbuhom za kruhom” u zemlje Zapadne Evrope da bi prehranio porodicu, ostavljajući majku Rasimu da se brine o djeci. Građevinske poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji, a po dolasku u Austriju zaposlio se na željeznici u gradu Innsbruck. Građevinski poslovi i odvojenost od porodice nametali su mu misao da budućnost njegove djece nije u teškom radu, već u obrazovanju, i on je već tada, skoro vizionarski, odlučio zaradu izdvajati za školovanje djece, nauštrb svega drugog, pa koliko izmogne raditi

Piše: Mirsad SINANOVIĆ

Prema predanjima, Nanići potječu iz Turske, gdje su živjeli stoljećima ne misleći da će ikada promijeniti sredinu, ali ljudi i ne mogu razmišljati o dalekoj budućnosti. Prema jednom predanju, iz Turske u Sarajevo došla su peterica braće Nanića a da se nikad nije znao razlog njihovog dolaska. Četverica od njih otišli su u Srijem, kao da im je on bio cilj, a jedan od njih krenuo je prema zapadu i nastanio se u Krajini, tadašnjem Bužimu, izabravši za življenje sebi i familiji brdsko-ravničarski, pitomi kraj.

Od ovog Nanića potječu ovdašnji Nanići, koji su se kao porodica u relativno kratkom vremenu veoma brzo širili, ne samo u zapadnoj Bosni. Tako se danas u Bužimu nalazi naselje Nanića Dolina s više od 70 domaćinstava.

Nanići su patrijarhalni kada je riječ o kućnom i vjerskom odgoju, kao što je većina starih muslimanskih porodica. Otac je bio nosilac-hranilac porodice, čija se riječ slušala, a majka je bila “zadužena” za odgoj djece. Ovo dvoje naslijedili su od svojih roditelja i nije moglo biti drukčije. Ove životne korijene naslijedili su od dida Arifa i nane Bajrame, koji su imali dvanaestero djece prije i u toku Drugog svjetskog rata. Nana Bajrama doživjela je duboku starost, rođena je 1892. i preselila 1984. godine, a did Arif umro je u 51. godini života od srčanog udara. Od dvanaestero djece koje su imali, Ibrahim je bio najmlađe, rođen 27. aprila 1939. godine. Osmero je umrlo ili su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Ostao je otac Ibrahim i tri njegove sestre.

Otac Ibrahim i Rasima stekli su devetero djece, od kojih su sedmero odrasli (dvoje je umrlo još dok su bili bebe). Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog opće nerazvijenosti i siromaštva Bosanske krajine, krenuo je “trbuhom za kruhom” u zemlje Zapadne Evrope (Austrija, Njemačka, Švicarska, Slovenija, Hrvatska) da bi prehranio porodicu, ostavljajući majku Rasimu da se brine o djeci. Građevinske poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji, a po dolasku u Austriju zaposlio se na željeznici u gradu Innsbruck. Građevinski poslovi i odvojenost od porodice nametali su mu misao da budućnost njegove djece nije u teškom radu, već u obrazovanju, i on je već tada, skoro vizionarski, odlučio zaradu izdvajati za školovanje djece, nauštrb svega drugog, pa koliko izmogne raditi.

U to vrijeme većina stanovnika Bužima i Krajine bavila se poljoprivredom ili su odlazili da rade u zapadnoevropske zemlje, malo ih se školovalo. I Ibrahim je dočekao i taj dan dok je radio u Austriji: svih sedam njegovih sinova završava fakultete i akademije, stekli su visoko obrazovanje, što je tada bio veliki podvig. Ibrahim je ispunio i svoj san, kao i majka Rasima. Ona je život uložila u odgajanje i odrastanje svojih sinova. Imala je običaj reći: “Samo da završe te škole.” A onda bi dodala: “I nama će biti lakše.” U protekloj agresiji, od 1992. do 1995. godine, poginuli su Izet 1995. i Nevzet 1992. godine. Iza rahmetli Izeta ostalo je troje djece, Izeta, Nevzet i Ibrahim. Supruga Safija s njima živi u Bihaću. Iza rahmetli Nevzeta ostao je sin Emir i supruga Mirza. I oni žive u Bihaću.

Početkom agresije Nevzet je bio član Patriotske lige, a u okviru PDV-a bio je komandir voda. Početkom agresije bio je u Splitu, gdje je završavao studije. Odmah se uključuje u sastav vojne jedinice i učestvuje u svim borbama na ratištu oko Bugojna i Livna. Sredinom jula 1992. godine Nevzet formira jedinicu “Gazije” i kreće prema rodnom Bužimu. I dvadeset i jedan borac s pješadijskim i protuoklopnim oružjem prešao je 120 kilometara kroz teritoriju tzv. SAO Krajine. U Bužimu su bili pod komandom ŠTO kao grupa za protuoklopnu borbu. S grupom je imao zadatak da spriječi tenkovski proboj četnika prema Otoci. Zadatak je ispunjen, a Nevzet i njegovi krenuli su u rejon Osmače. U direktnom sudaru s četnicima Nevzet je smrtno pogođen.

IZET I IZETA

Dje­ca su se i taj dan igra­la iga­ra ko­jih se dje­ca u Bu­ži­mu na­jra­di­je igra­ju. Ćo­le dok ne po­pa­da­ju s no­gu, a žmi­re dok im ne do­ja­di. Onda su po­sta­vi­li če­ti­ri ka­me­na i igra­li lo­pte sve dok ni­je pao mrak. Nji­ho­va vri­ju­ća ra­do­st i do­vi­ki­va­nje i ni­su Bog zna ko­li­ko sme­ta­li odra­sli­ma. Ta­ko su se igra­la dje­ca jer u Buži­mu ni­je bi­lo bo­rbi. I ni­je im bi­lo zo­rli što su ih odra­sli mo­ra­li obi­la­zi­ti ka­da bi se spušta­li niz so­kak u ča­rši­ju.

Ali, taj dan u igri ih je pre­ki­nuo na­jsta­ri­ji Ha­mid. Imao im je nešto reći. Kad su se oku­pi­li oko nje­ga, sta­vio je prst na usta pa re­kao:

– Čuo sam ka­ko ba­bo i ma­jka ša­pću si­noć u so­bi. Kažu, ne­ma više ko­ma­nda­nta Ize­ta Na­nića!

– Ka­ko ne­ma?!

– Eto, ne­ma. Ba­bo i ma­jka kažu da mu je iste­kla krv. Me­tak ga je po­go­dio. Če­tni­čki. Na­ši ra­stje­ra­li če­tni­ke, a u Buži­mu se ne pje­va… Eto…

– I, ho­će li ići do­kto­ru?

– Ne­će. Iste­kla mu krv na­mrtvo.

– I ti to sve znaš?

– Znam. Ka­žu moj ba­bo i ma­jka. Dže­na­za će bi­ti. Doći će svi iz Pe­tog ko­rpu­sa. I Ša­rgan.

– Ko je to?

– Ize­tov pri­ja­telj. Ko­ma­nda­nt ko­ji ono ima po li­cu…

– Aha.

– I ko­ma­nda­nt Du­da­ko­vić će doći.

– Ko­ma­nda­nt Du­da­ko­vi­ć!

– A hoće­mo li ko­ma­nda­ntu Na­niću uči­ti Fa­ti­hu?

– Ho­će­mo.

– I mi dje­ca?

– I mi, u dža­mi­ji.

– Me­ne je ko­ma­nda­nt Na­nić učio svi­ra­ti ha­rmo­ni­ku. Evo, ovim prsti­ma sam svi­rao. Sve znam. I onu Ha­mze i Ga­zi­je.

– To sva dje­ca zna­ju. Pje­va se: “Ha­mze i Ga­zi­je, od Alla­ha po­moć vam je…” Nas je ko­ma­nda­nt Na­nić u našoj kući učio da pje­va­mo pje­smu: “Di­de, be­re­tku na­kri­vi, ne boj nam se dok su Buzimlja­ni zi­vi.”

– Ni­je zi­vi, ne­go ži­vi.

– I ja ta­ko ka­zem!

– A s na­ma je ko­ma­nda­nt Na­nić igrao no­go­met.

– I s na­ma je. Ka­da je bio kod kuće.

– Me­ni su ba­bo i ma­jka jo­š priča­li…

– Šta?

– Ko­ma­nda­nt Na­nić po­bi­je­dio je na­jvećeg če­tničkog ko­ma­nda­nta Mla­dića. On je sta­r, sa­mo mu ta­kvo pre­zi­me. Nje­ga su na­pa­le “Ha­mze” i “Ga­zi­je”. Vo­dio ih ko­ma­nda­nt Na­nić. Bi­lo je pu­no če­tni­ka, a “Ha­mzi” i “Ga­zi­ja” sa­mo ma­lo. Mla­dić je po­bje­gao… A Mla­dić nas je htio sve po­bi­ti!

– I dje­cu?!

– I dje­cu.

– I nas.

– Ko­ma­nda­nt Na­ni­ć nas je spa­sio… Eno, u kuću ko­ma­nda­nta Na­nića do­la­ze. I lju­di, i že­ne, i dje­ca. Ta­mo su i Ne­vzet, Ibra­him i Lea, dje­ca ko­ma­nda­nta Na­nića. Pu­na je kuća svi­je­ta.

– Me­ne je ko­ma­nda­nt Na­nić učio svi­rati na ha­rmo­ni­ci.

– Ne­ka je.

U ku­ći i u avli­ji ra­hme­tli Na­nića sku­pi­la se sva Kra­ji­na. Muk. Na ka­uču sje­de su­pru­ga Sa­fi­ja, si­no­vi Ne­vzet i Ibra­him, kćer Lea, ma­jka Ra­si­ma, brat Arif. Pi­je se ka­hva. I šu­ti. Ne­vze­ta i Ibra­him izišli su na so­kak i zo­vu svo­je vrsni­ke da uđu u kuću. A ma­jka Ra­si­ma pro­go­va­ra:

– Ka­kav je bio moj Izet! Bio je s bo­rci­ma u bo­rbi. Ili se igrao s dje­com na so­ka­ku. Eto ka­kav je bio. Dru­ge ni­je bi­lo. Na­ma o ra­tu ni­je go­vo­rio. Ni­ti smo ga mi pi­ta­li. Ra­dio je ka­ko je mi­slio da će svi­ma bi­ti do­bro.

– A u Bu­ži­mu su ga svi vo­lje­li. I ve­li­ki. I dje­ca. Kad bi god došao iz ra­ta, igrao se s Ne­vze­tom, Ibra­hi­mom i Le­om. I s dru­gom dje­com. Ne­vzet i Ibra­him pe­nja­li su se po nje­mu, a Lea, sta­ri­ja, vi­še je priča­la. Na so­ka­ku je pri­čao sa sva­kim, kao da i ni­je ko­ma­nda­nt… Eto, Allah, ž. š., nje­ga je odre­dio da oslo­bo­di Bu­žim i otje­ra če­tni­ke, a onda ga je uzeo se­bi. Ja sam po­no­sna što sam ima­la ona­kvo­g si­na.

Ize­to­va kće­rka Lea usta­de i gla­sno kaže, da svi ču­ju: Me­ne od da­nas ne­mo­jte zva­ti Lea! Zo­vi­te me Ize­ta. Po mo­me ba­bi.

Dje­ca izađo­še iz kuće ra­hme­tli Ize­ta Na­nića. S nji­ma i Ibra­him i Ne­vzet, i Ize­ta.

Ni­su zna­li šta bi sa­da. Smi­ju li se po­igra­ti kad je umro ko­ma­nda­nt Na­nić…

A po­na­jsta­ri­ji Ha­mid opet prvi poče:

– Ka­ko će­mo se igra­ti ra­ta kad je iste­kla krv ko­ma­nda­ntu Na­ni­ću?

– Me­ne je učio svi­ra­ti ha­rmo­ni­ku.

– Ne­ka je. Ka­ko će­mo se igra­ti ra­ta?

– Fi­no.

– Ja ću bi­ti ko­ma­nda­nt Na­nić.

– I ja ću.

– I ja…

 

PROČITAJTE I...

“Vrlo je rijetko on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište”

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!