Rifat Rastoder, predsjednik Foruma Bošnjaka Crne Gore: Slobodni su ljudi samo tamo gdje se poštuje njihova kultura i tradicija

“Čak i pod pretpostavkom da u nekoj sredini, odnosno državi, regiji, opštini itd., postoji sva dobra volja da se osiguraju odgovarajući uvjeti za punu slobodu pripadnika nekog naroda, u konkretnom slučaju, nas brojčano manjinskih Bošnjaka, teško da je dobru volju moguće i realizovati bez nas samih, odnosno naše volje, intelektualne i, nadasve, organizacione spremnosti”

Rifat Rastoder, osnivač i aktuelni predsjednik Foruma Bošnjaka Crne Gore, inače jedan od najistaknutijih bošnjačkih političkih, kulturnih i javnih djelatnika u Crnoj Gori, višedecenijski politički i državni funkcioner, prije toga, jedan od najistaknutijih sportista, kao i sportskih i kulturnih poslenika, novinara i publicista. Konačno, jedan je iz najužeg kruga antiratnih i suverenističkih aktivista iz posljednje jugoslavenske ratne drame, kao i jedan iz najužeg kruga protagonista i aktera obnove i temeljenja pune državnosti Crne Gore, nadasve, inicijator, autor i glavni akter donošenja prve u regiji parlamentarne deklaracije o osudi genocida u Srebrenici. Rastoder govori o ovogodišnjem obilježavanju Dana sjećanja i uopće bošnjačkom pitanju u Crnoj Gori. Povod za razgovor s Rastoderom bila je njegova izjava u kojoj proziva nadležne državne organe i, u prvom redu, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Ministarstvo kulture itd., optužujući ih čak i za svojevrsnu opstrukciju manifestacije sjećanja na žrtve i blamažu Crne Gore.

STAV: Parlament Crne Gore, koliko nam je poznato, jula 2009. prvi je u regiji upravo na Vaš prijedlog usvojio rezoluciju Evropskog parlamenta o osudi genocida počinjenog u Srebrenici, a Podgorica je i prvi grad u regiji koji je tim povodom podigao spomen-obilježje i uredio spomen-park, doduše, posvećen svim civilnim žrtvama ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ tokom posljednje jugoslavenske ratne drame. Šta je, zaista, razlog vaših najnovijih prozivki?

RASTODER: Iskreno, ponosan sam što sam bio akter svojevremenog usvajanja rezolucije Evropskog parlamenta o genocidu u Srebrenici i još ponosniji na činjenicu da smo tokom svih minulih godišnjica tog gnusnog čina, zajedno s predstavnicima značajnog dijela civilnog sektora, ali i državnog i diplomatskog kora, na veoma dostojanstven i sadržajan način organizovali manifestaciju sjećanja na žrtve i ovdje u Crnoj Gori. Sticajem okolnosti, organizaciju manifestacije smo započeli i sve vrijeme održavali u organizaciji Foruma Bošnjaka Crne Gore, koji je, inače, jedan od glavnih protagonista promišljanja svih najvažnijih pitanja koja se tiču očuvanja identiteta i zaštite prava Bošnjaka i svih manjinskih naroda koji tvore savremeno realno društveno i državotvorno biće Crne Gore.

I upravo kada se očekivalo da na desetogodišnjicu usvajanja pomenute rezolucije, u prvom redu zvanična Crna Gora još jednom poentira i makar najskromnijom jubilarnom manifestacijom potvrdi svojevremeni civilizacijski iskorak, izostala je i podrška Forumu Bošnjaka Crne Gore i, bezmalo, svako prisustvo državnih predstavnika.

Uz sav i poseban pijetet prema srebreničkim žrtvama, u najmanju ruku bio bi grijeh, da ne kažem i sramota, zaboraviti na, recimo u Crnoj Gori, zločine i žrtve: sabirnog centra “Morinj”, na članove zločinački ubijene porodice Klapuh iz BiH, čiji posmrtni ostaci i dalje počivaju na veoma neuslovnom privremenom groblju kod Nikšića, na žrtve svojevremene deportacije izbjeglica iz BiH, na otete putnike iz voza Beograd – Bar, na žrtve torture i progona žitelja Bukovice kod Pljevalja, na žrtve slučaja likvidacije izbjeglica s Kosova u selu Kaluđerski Laz kod Rožaja itd., itd. Da se i ne govori o stotinama hiljada poginulih, nestalih, prognanih, izbjeglih i na raznorazne načine unesrećenih građana na ostalim područjima BiH i drugih bivših jugoslavenskih republika i pokrajina.

Zar svi oni ne zaslužuju pomen i sjećanje, ako ni zbog čega drugog a ono zarad nauka mlađim generacijama – da se ne dozvoli ponavljanje zlodjela?

Ovo tim prije što je, maltene svuda, još evidentno čak i institucionalno opstruiranje suočavanja s istinom i, nadasve, odgovornošću za počinjeno. Tako, naprimjer, u Crnoj Gori je, od ukupno devet sudskih procesa za djela s elementima počinjenog ratnog zločina, samo su u dva slučaja: “ubistvo porodice Klapuh” i “otmica putnika iz voza Beograd – Bar”, u kojima su optuženi bili državljani drugih država, procesi relativno pravovremeno pokrenuti, vođeni i pravosnažno potvrđeni kao ratni zločini.

U svim ostalim slučajevima s optuženim državljanima Crne Gore (napad na Dubrovnik, tortura nad zarobljenicima u sabirnom centru “Morinj”, deportacija izbjeglica iz BiH, tortura i progon žitelja bošnjačke nacionalnosti s područja Bukovice i razni drugi oblici terorizma u Pljevljima, likvidacija grupe izbjeglica u selu Kaluđerski Laz kod Rožaja) istraga je pokrenuta tek nakon političkih promjena u Crnoj Gori, od 1998. godine, i nakon upornog našeg insistiranja u formi poslaničkih pitanja, izjava i drugih urgencija.

Posebno je, naravno, karakteristično da je od svih navedenih samo u slučaju sabirnog centra “Morinj”, za koje je direktno bilo zainteresovano i hrvatsko državno tužilaštvo, doduše tek simbolično, potvrđena krivica četverice optuženih, dok za okrivljene državljane Crne Gore u ostalim predmetima, navodno, bar po odlukama sudova Crne Gore, nije bilo dokaza za pretpostavljenu odgovornost.

Tako je, od ukupno 42 optužena lica za ratne zločine počinjene u Crnoj Gori ili nad građanima Crne Gore tokom posljednje jugoslavenske ratne drame, pred crnogorskim sudovima tek njih devet (9) proglašeno krivima. Preostalih 33 okrivljenih je, zbog navodnog nedostatka dokaza, oslobođeno odgovornosti i čak su zbog vremena provedenog u pritvoru i finansijski obeštećeni.

Razlozi tako visokom procentu oslobađajućih presuda, kako ocjenjuje NVO “Akcija za ljudska prava” (HRA, www.hraction.org) iz Podgorice, leže u propustima i državnog tužilaštva i nadležnih sudova da u potpunosti primjene međunarodno humanitarno pravo koje je obavezivalo i obavezuje Crnu Goru.

I što se tiče odnosa prema osumnjičenim počiniocima, situacija nije ništa bolja. Naprotiv, veoma je izražen blagonaklon odnos naročito prema sunarodnicima i istovjernicima, a značajan procent stanovništva jednostavno i dalje ne vjeruje ni činjenicama.

Sve to, sasvim logično, samo pothranjuje ratom utemeljena, kako regionalna, tako i unutrašnja međuetnička i međunacionalna podozrenja. U svakom slučaju, dovoljno je razloga za zabrinutost, te svaka akcija i aktivnost na suočavanju s istinom i osvješćivanju od kojekakvih trauma i zabluda za svaku je pohvalu i podršku.

STAV: Da li iza takvog odnosa stoje isti scenaristi, režiseri, glumci, statisti, a potom i publika, naprimjer i iza prošlogodišnjeg pokrštavanja sahat-kule u Podgorici?

RASTODER: Moglo bi se, sasvim logično, i na taj način rezenovati. Ali, ja bih ovaj propust, za sada bar, prije pripisao pojedinačnoj nesmotrenosti ili neodgovornosti – nadležnih pojedinaca u vlasti, a moguće i još primjetnoj nedozrelosti mnogih od državnih institucija. No, kako god bilo i da li se radilo o nesmotrenosti pojedinaca ili nedozrelosti institucija, u svakom slučaju jeste blamaža Crne Gore. I to, samo po sebi, dodatno aktuelizuje i pitanje odgovornosti. Upravo zbog toga, a znajući da su i bivši, kao i sadašnji predsjednici Skupštine Crne Gore, kao i aktuelni premijer i znatan broj ministara bili veoma revnosni učesnici dosadašnjih manifestacija, ja sam apostrofirao: Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Ministarstvo kulture, predstavnici Gradske uprave itd., koji bi, po prirodi nadležnosti, trebali, a ništa nisu učinili da se 11. juli unese u kalendar značajnih datuma, kako bi se, nadalje, na odgovarajući način redovno i zvanično obilježavao.

U krajnjem, ako niko drugi, Bošnjaci, i posebno bošnjački predstavnici u vlasti, kao i bošnjačke institucije i organizacije trebali su, a nisu ni u tom smislu ništa učinili. A, upravo, bar mi Bošnjaci, ma gdje bili, taman da niko drugi i neće, morali bismo naći načina da se bar svakog 11. jula podsjetimo genocida i odamo poštu i srebreničkim i svim ostalim nedužnim žrtvama.

Što se tiče podgoričke sahat-kule, saglasan sam, i to sam više puta javno i rekao, njeno ponovno pokrštavanje tipičan je primjer ekstremizma, neznanja, primitivizma ili šovinizma, svejedno, i o tome je trebalo upoznati sve relevantne međunarodne institucije. Jer, činjenica je da je sahat-kula jedan od najznačajnijih, nažalost, i sve rjeđih simbola orijentalne baštine Podgorice i Crne Gore. Izgrađena je 1667. godine kao zadužbina ondašnjeg osmanlijskog namjesnika Mehmet-paše Osmanagića, te kao takva, prema raspoloživoj dokumentaciji, nije imala nikakav religijsko-vjerski simbol i pogotovo nije mogla imati simbol druge religije osim, eventualno, islamske, kojoj je pripadao sam paša Osmanagić. Kako prenose i brojni hroničari, metalni krst na kuli postavljen je nakon priključenja Podgorice Crnoj Gori krajem 19. vijeka, a obnovljen je u periodu između svjetskih ratova, sredinom prve polovine 20. vijeka.

Otud je, u najblažem, bio lakrdija pokušaj pojedinih predstavnika administracije glavnog grada da ovaj tipično-vjerski simbol nazivaju “pokazivačem strana svijeta” i time pravdaju njegovo vraćanje i na renoviranu sahat-kulu. Rekao bih prije da je riječ o demagoškom ili nekom drugom iracionalnom sljepilu koje ne bi trebalo biti imanentno bar savremenoj Podgorici i Crnoj Gori.

STAV: S obzirom na to da su država i glavni grad Podgorica osigurali lokaciju za izgradnju Bošnjačkog kulturnog centra još prije nekih 10 i više godina, zašto projekt nije realizovan? Da li su bošnjačkoj intelektualnoj i političkoj eliti nedostajali preduzimljivost i hrabrost ili je u pitanju nešto drugo?

RASTODER: Ako nemamo svijest o tome da je čovjekova sloboda moguća samo tamo gdje je moguće poštovanje njegove tradicije i kulture, on se nikada ne može niti osjećati svojim na svome, niti doživjeti društvo i državu svojom domovinom, ukoliko mu ona ne pruža punu slobodu.

Ali, čak i pod pretpostavkom da u nekoj sredini, odnosno državi, regiji, opštini itd., postoji sva dobra volja da se osiguraju odgovarajući uslovi za punu slobodu pripadnika nekog naroda, u konkretnom slučaju, nas brojčano manjinskih Bošnjaka, teško da je dobru volju moguće i realizovati bez nas samih, odnosno naše volje, intelektualne i, nadasve, organizacione spremnosti. A u konkretnom slučaju, bojim se, razlog je upravo to. I sve dok se ne sjedne i ne prizna da je od početka mnogo toga pogrešno postavljeno, teško da će ikad biti i realizovana jedna, po suštini, kapitalna ideja.

STAV: Kako je Vaše viđenje nezastupljenosti bošnjačkog naslijeđa u okvirima nastavno-obrazovnih programa i sadržaja u vezi s udžbenicima za osnovne i srednje škole, ako se ima u vidu da je Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori prije nepune godine uradilo, angažujući u najvećem broju prosvjetare, ljude iz nastave, da urade svojevrsnu sondažu navedenih sadržaja, što je rezultiralo s dva okrugla stola i dva zbornika posvećena najbitnijim zahtjevima prema nadležnim institucijama? Da li je Forum Bošnjaka nešto namjeran preduzeti po tom problemu i u čemu je glavna zapreka realizaciji ovog pitanja?

RASTODER: Sve raspoložive informacije, zaista, upućuju na nedopustivo stanje u tom pogledu. Ja tvrdim da je to šteta, ne samo po interese Bošnjaka u Crnoj Gori nego i države Crne Gore ukupno. Od obnove pune državnosti naovamo ja često ponavljam apel prema svima onima kojima je stalo do prosperitetne savremene Crne Gore – da se čuvaju ponavljanja historijskih grešaka zbog kojih su se Crne Gore više puta tokom njene duge historije odricali, čak i sami njeni izvorni tvorci. Jedna od tih grešaka jeste, svakako, i pogrešno obrazovanje, a pogrešno postavljeno i koncipirano obrazovanje uz djelimičnu zastupljenost bošnjačkog naslijeđa i njenih stvaraoca upravo jeste i nepotpuno obrazovanje i pogotovo lažna, mitomanska historija, zbog koje su mnogima i dan-danas u svježijem pamćenju kojekakve srednjovjekovne bitke s Turcima, pa čak i obične hajdučije turskih ovaca, nego, recimo, posljednji neslavni pohodi na Dubrovnik, Vukovar, Srebrenicu…

Posebno je velika greška sve primjetnije previđanje da je savremeno društveno i državotvorno biće Crne Gore bitno drugačije od onog iz vremena njenog nastajanja i viševjekovnog trajanja, te da ga, zarad Crne Gore, treba brižljivo čuvati. U protivnom, čak i ne htijući, dovodi se u pitanje i sam njen opstanak.

Ako su već identifikovani problemi i propusti, hoću da vjerujem da će biti i dovoljno odvažnosti kod bošnjačkih predstavnika u Parlamentu i Vladi Crne Gore da se u odgovarajućim procedurama i izborimo za ono što je civilizacijsko pravo. Što se Foruma Bošnjaka tiče, kao i uvijek, bit će na svakom mjestu, među protagonistima i onima koji se bore i istrajavaju, koliko na očuvanju nacionalnog identiteta Bošnjaka u Crnoj Gori, toliko i na očuvanju građanskog, demokratskog i prosperitetnog društva s jednakim slobodama, pravima i šansama za sve njene građane.

STAV: I u vašim historiografsko-publicističkim radovima, odnosno izdanjima (Crvena mrlja, Pravo na ime, Investicija u budućnost, Dan sjećanja, Sjećanje na Trša, Hronika zločina (1991–2001), te monografija Ko smo i od kada), Vi ste dosljedno na tragu zalaganja za očuvanje identiteta i odlučnijeg suočavanja s istinom o zločinima nad Bošnjacima iz raznih perioda. Šta time želite poručiti javnosti uopšte i generacijama koje dolaze?

RASTODER: Moram priznati, zaista je istina da, izuzev nešto poezije i proznih tekstova iz znatno ranijeg perioda, niti jedan od pomenutih mojih radova nije rezultat puke spisateljske inspiracije. Sve moje dosadašnje knjige i radovi su, naime, prvenstveno rezultat sušte, rekao bih čak terapijske potrebe da se ne odšuti i ne zaboravi istina kako o zbivanjima, tako i nama samima kao pojedincima ili političkim, nacionalnim i drugim činiocima iz jednog vremena u kojem smo svi zaista bili na gubitku.

Tako je Crvena mrlja nastala kao pokušaj indirektnog upozorenja na primjeru posljedica svojevremenog sukoba KPJ s KP SS i na moguće posljedice sve izraženijih novih podjela u Crnoj Gori s kraja osamdesetih prošlog stoljeća u odnosu na politiku ondašnjeg beogradskog režima na čelu sa Slobodanom Miloševićem… Nažalost, svi znamo koliko se u tome i uspjelo, a o tome se upravo govori već u mojoj sljedećoj knjizi Usud imena, koja je umnogome i lična ispovijest o pokušaju razjašnjenja tek nekih od posljedica te i takve politike, i konkretno: otmici i likvidaciji putnika iz voza Beograd – Bar, deportaciji izbjeglica, progonu žitelja Bukovice kod Pljevalja itd., itd.

Pravo na ime je, pak, jedan od prvih pokušaja razjašnjenja prve poslijeratne pretpopisne konfuzije, ne samo oko izvornog nacionalnog imena muslimana južnoslavenskog jezičkog i kulturološkog predznaka već i oko njihovog samog postojanja kao naroda, dok je Investicija u budućnost jedan od prvih radova na afirmaciji i utemeljenju manjinskih prava do tada, bar u Crnoj Gori, malo poznatog specifičnog segmenta univerzalnih ljudskih prava. Dan sjećanja je rezultat želje da se sačuva od zaborava i nešto što bi, uprkos još vitalnom naslijeđu mitološke i kojekakve druge iracionalne svijesti, kao i brojnim “crnim i crvenim mrljama” i iz ovog perioda, ipak, moglo biti potvrda da i savremena Crna Gora ima šanse da sačuva kontakt s pozitivnim primjerima ovdašnje tradicije suživota.

Naravno, ostaje tek da se vidi koliko sam i da li sam uopšte bio u pravu. Jer, već same oslobađajuće presude u većini vođenih sudskih procesa za djela s elementima ratnih zločina, kao odsustvu bilo kakve strategije za afirmaciju i istinsko očuvanje najznačajnijeg temeljca savremene Crne Gore – multikulturalnosti, njenog realnog društvenog i državotvornog bića, ozbiljnije prijete da me potpuno demantuju.

Lično bih se mogao tješiti time da svim ovim, kao najobimnijom i najambicioznijom Hronikom zločina, ja činim što je u mojoj moći da se suprostavim takvim tendencijama. Međutim, znam da sve to, kao ni bilo čije pojedinačno bavljenje ovom problematikom, ni izbliza nije dovoljno.

Zbog toga, godinama već, predlažem konstituisanje jednog ekspertskog dokumentaciono-istraživačkog centra koji bi se, na znatno temeljitiji način, bavio prikupljanjem, obradom i prezentacijom činjenica makar o dešavanjima s potvrđenim ili mogućim elementima zločina iz posljednje jugoslavenske ratne drame. Držim da bi se tek s takvim apsolviranjem i afirmacijom činjenica stekli uslovi i za neizbježnu sudsku, političku i svaku drugu odgovornost ili makar nauk novim generacijama.

STAV: Gospodine Rastoder, kao jedan iz najužeg kruga protagonista vraćanja starog nacionalnog imena – Bošnjak, kao i uopšte reafirmacije nacionalnog identiteta Bošnjaka u Crnoj Gori, recite nam šta se danas čini dobrim, a moglo je drugačije i bolje, a šta je ono što se danas čini lošim, kada govorimo o bošnjačkom nacionalnom pitanju?

RASTODER: Kada se već moralo vraćati identitetskim pitanjima i problemima, smatram veoma značajnim što smo uoči prvog poslijeratnog popisa i mi u Crnoj Gori uspjeli uvjerljivo većinski prelomiti i vratiti izvorno nacionalno ime. Procent onih koji su se izjasnili kao Bošnjaci je, naravno, mogao biti i znatno uvjerljiviji. Ali je uvjerljivo većinski, tako da je očekivati da u daljim procesima bude znatno veći. Izborili smo se, potom, i za državnu konstitutivnost. Jer, Crna Gora je jedina država od bivših jugoslavenskih republika koja je aktuelnim ustavom definisana kao država svih “slobodnih i ravnopravnih građana – pripadnika naroda i nacionalnih manjina koji žive u Crnoj Gori: Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati i drugi…”, što indirektno upućuje i na konstitutivnost pobrojanih naroda. Nije dobro, ali se nije moglo ignorisati ni savremeno pravo na slobodu izjašnjavanja, što je pomenutim ustavom verifikovana i jedna, umnogome neosnovana, podjela jednog te istog kulturološko bića na Bošnjake i Muslimane.

Konačno, najlošije je to što Bošnjaci kao narod nemaju ni jednu stalnu, krovnu nacionalnu instituciju ili, pak, asocijaciju raznih institucija i organizacija u kojoj bi se promišljala pitanja od zajedničkog interesa.

STAV: Šta smatrate vašim najvišim doprinosom u političkom smislu, a šta u smislu doprinosa i snaženja bošnjačkog nacionalnog bića?

RASTODER: Najponosniji sam, svakako, na autorstvo Povelje demokratske opozicije Crne Gore povodom predstojećih predsjedničkih izbora u Crnoj Gori od 25. augusta 1997. godine, koja će, potom, poslužiti kao osnov za Sporazum o minimumu principa za razvoj demokratske infrastrukture u Crnoj Gori, kojim je i započeta nova stranica historije Crne Gore – otklon od beogradskog režima i vraćanja pune državnosti Crnoj Gori. Ko se, naravno, ne bi ponosio i s činjenicom da sam bio i u najužem krugu aktera koji su predvodili i ostvarili obnovu punog državnog i međunarodnog suvereniteta… Ali sam najradosniji da sam predvodio i izborio se za obnovu statusa opštine mom ubogom, ali i po mnogo čemu neodoljivom zavičaju – Gornjem Bihoru, odnosno području Petnjice.

PROČITAJTE I...

Macron sugerira svojevrsnu podjelu na centar koji donosi odluke i periferiju koja ih sprovodi, velike i male, metropolu i kolonije, civilizirane i manje civilizirane, ustrojstvo koje praktično znači kraj poretka koji je u Evropi uspostavljen nakon pada komunizma, čak i transformaciju čitavog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata i povratak u verziju onih međunarodnih odnosa koji su postojali prije 1945. godine. Valjda nije potrebno ni spominjati kakvo bi mjesto u takvom “novom evropskom poretku” bilo predviđeno za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake

Ruski novinar Denís Korotkov, koji je godinama istraživao grupu Wagner, objašnjava da ih se mobilizira kada zatrebaju. Odlaze na poligon za treniranje u Molkinu, na jugu Rusije, zatim u Siriju i odatle do mjesta gdje će djelovati. “Od svojih ranih dana u Ukrajini su proširili djelatnost. Sada pružaju vojnu obuku i obavljaju obavještajne operacije”, kaže.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!