“Kada je Emir Hadžihafizbegović već u prvim nedjeljama direktorskog mandata na razgovor pozvao mlade režisere, a onda i mlade pisce, da im kaže da su im vrata Kamernog otvorena, jedni mu nisu vjerovali, a drugi su mislili da je to pogrešno. Na koncu se ispostavilo da je kurs kojim je krenuo Kamerni teatar u proteklih nekoliko godina jedini ispravan”, kaže Pjer Žalica

“Kamerni teatar 55 ponovo postaje ono što je bio u vrijeme kada ga je stvarala grupa vizionara, ponovo je ono staro, dobro, malo pozorište, u kojem se, uz puno uvažavanje autorske slobode i istraživanja, jednako uvažavaju i publika i njena interesovanja. Taj balans nije lako održati, i to je ono što smatram najvećim i najvažnijim uspjehom cijelog tima Kamernog teatra”, kaže za Stav režiser Pjer Žalica.

Kada je daleke 1955. godine Jurislav Korenić osnovao Kamerni teatar 55, nadao da će on donijeti nešto novo na sarajevsku teatarsku scenu i unaprijediti njen položaj u odnosu na Beograd ili Zagreb. Osim što se to i dogodilo, Kamerni teatar 55 donio je u međuvremenu mnogo više, ne samo kada je u pitanju naša teatarska scena već i cjelokupna historija umjetnosti i kulture u Bosni i Hercegovini.

Sa specifičnim prostorom u kojem je publika smještena oko scene na udaljenosti od samo nekoliko metara, intrigantnim, raznovrsnim i repertoarom koji na jednom mjestu sjedinjuje sve generacije publike, te čak i s tim visokim stubištem koje kao da podiže i uvodi u zasebnu dimenziju, Kamerni teatar 55 postao je istinsko duhovno utočište i simbol Sarajeva. Osim ansambla, scenografije, garderobe, ova teatarska kuća dobila je i svoju vječnu publiku koja možda nigdje u svijetu nije toliko sjedinjenja s glumcima i novim svijetom koji nastaje tu, pred njihovim čulima, a koja nije dopustila da se njen plamen ugasi niti tokom agresije na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.

U 2018. godini, Kamerni teatar 55 i dalje je simbol Sarajeva i njegove kulture, s ansamblom, predstavama i publikom spojenim u jedno, uz određene produkcijske i kreativne promjene koje za Bosnu i Hercegovinu i ovdašnje uvjete nalikuju revolucijama.

 “AKO JE REVOLUCIJA POSTUPATI ODGOVORNO, ONDA SMO REVOLUCIONARI”

Uz svojevrsnu revoluciju u davanju prilike mladim domaćim dramatičarima, kao što su Adnan Lugonić (Kad bi na glas govorili) i Boris Lalić (Mirna Bosna), te režiseri Saša Peševski (Mirna Bosna) i Sabrina Begović-Ćorić (Knjiga mojih života), Kamerni teatar 55 s direktorom Emirom Hadžihafizbegovićem na čelu svoj repertoar proširio je i “povratkom” na teatarsku scenu priznatih režiserskih imena: Srđana Vuletića, Pjera Žalice… Pokrenuti su festival “Dani Jurislava Korenića” i “Mala škola glume” u Srebrenici, a tu su i brojne promocije knjiga i drugih kulturno-umjetničkih dešavanja, kao što je bilo i nedavno predstavljanje i javno čitanje drama Almira Bašovića.

“Društvena odgovornost, posebno kada su u pitanju institucije kulture, nešto je što bi trebalo ići ruku pod ruku jedno s drugim. Ono što me malo rastužuje, općenito govoreći, jeste kada se stvari i ponašanja, koji bi trebali biti nešto potpuno uobičajeno, da ne kažem – normalno, tretiraju kao revolucionarno ponašanje, ili ‘nadljudski napor cijelog kolektiva’. Mi samo radimo svoj posao, savjesno i poštujući sve ono što taj posao podrazumijeva i zahtijeva. Dodajte u to još jednu dozu ljubavi prema tom poslu i eto rezultata. Sarajevo je mali grad, ma koliko ga mi beskrajno voljeli, i profesionalci koji prolaze kroz naš teatar itekako zaslužuju taj ‘povratak’, kako ste ga nazvali. Mi moramo brinuti jedni o drugima, pogotovo kada su teatar i kultura u pitanju, i ne smijemo dopustiti da ovi nevjerovatno talentirani pojedinci, a tu prvenstveno govorim o piscima, mladim i starim, režiserima u istoj kategoriji, te glumicama i glumcima, ne dobiju svoje zasluženo mjesto na ‘daskama’. Kamerni teatar 55 veoma je otvoren za sve vrste saradnje, imamo politiku ‘otvorenih vrata’ sa samo jednim važnim preduslovom, a to je kvaliteta. To nam je misija i to nam je cilj. I prva prepreka za sve koji žele nastupiti na našoj sceni. Ako je revolucija postupati odgovorno, onda smo revolucionari”, kaže za Stav dramaturg Kamernog teatra 55 Vedran Fajković.

“Što se tiče ovogodišnjeg festivala ‘Dani Jurislava Korenića”, koji će biti održan od 7. do 14. decembra, mogu slobodno reći – što smo stariji, to smo bolji. Ova godina nam je, kada je festival u pitanju, bila od presudne važnosti. Napokon smo ‘upali’ u budžet Kantona Sarajevo, tako da sada možemo mirnije planirati. Nadamo se da naredni festival nećemo dočekati s tolikim grčem, barem kad su finansije u pitanju. Preostaje nam samo onaj lijepi, kreativni dio biranja predstava, traženja najkvalitetnijih naslova kada su u pitanju predstave kamernog tipa. Ove godine imamo veoma ozbiljan (tematski gledano) festival. Sarajevska publika imat će priliku pogledati sljedeće naslove: Mi djeca s kolodvora ZOO (Narodno pozorište Tuzla), Čelične magnolije (Gledališče Koper, Slovenija), Srce veće od ruku (Gradsko kazalište Gavella, Hrvatska), Samoubica (Narodno pozorište Sombor, Srbija), Sin (Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju, Crna Gora), Tri sestre (Kamerni teatar 55, BiH), Kralj Ibi (Studentsko pozorište Banja Luka, BiH) i svjetska premijera predstave Laneta Gutovića Dogodine, kao i uvek, koja će biti izvedena u čast nagrađenih. Vidimo se u Kamernom!”

“ANGAŽMAN MLADIH U BIH ZAISTA JE NEŠTO REVOLUCIONARNO”

“Žalosno je ako je angažman mladih revolucija, kako to nazivate, jer to bi trebala biti normalna praksa. Ali, u okolnostima u kojima mi živimo to se zaista može doživjeti kao nešto revolucionarno”, tvrdi za Stav Pjer Žalica, te dodaje: “Kada je Emir Hadžihafizbegović već u prvim nedjeljama direktorskog mandata na razgovor pozvao mlade režisere, a onda i mlade pisce, da im kaže da su im vrata Kamernog otvorena, jedni mu nisu vjerovali, a drugi su mislili da je to pogrešno. Na koncu se ispostavilo da je kurs kojim je krenuo Kamerni teatar u proteklih nekoliko godina jedini ispravan, jer su došli željeni rezultati. Pored promocije novih režisera, dobili smo i nove pisce, i nove glumce, i novu publiku. Mislim da je to fantastično i naravno da je ta nova dinamika privukla i nas ‘stare’. Naravno da je to utjecalo na odluku da pristanem raditi u Kamernom. Svaki teatar treba da gradi svoj profil, meni se čini da je Kamerni teatar 55 u tom smjeru napravio veliki iskorak.”

Adnan Lugonić jedan je od naših mladih dramatičara koji je još tokom studija na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu dobio svoju priliku u Kamernom teatru 55. Za Stav otkriva kako je za njega premijera u ovome pozorištu predstavljala vrhunac ljubavi prema teatarskoj umjetnosti započetoj upravo na adresi Maršala Tita 55/II.

“Kao mladom piscu, bila mi je velika čast što je moja prva drama, nastala kao diplomski rad, svoju praizvedbu imala na sceni Kamernog teatara 55. Posebno što su upravo odlasci na predstave Kamernog teatra 55 tokom srednje škole imali presudan utjecaj na moju odluku da upišem Akademiju. Već tada, u tom periodu formiranja, osjetio sam Kamerni kao svoj teatar i vjerovatno više potajno, a ponekad i javno, govorio kako bih jednog dana volio gledati neku svoju dramu u tom prostoru. Imao sam sreću da mi se ta želja vrlo brzo ostvari i da već moja diplomska drama svoj život započne s te male, intimne scene, te da taj njen život na toj sceni traje evo već treću godinu. I sama činjenica da svoj put dramskog pisca počinjete praizvedbom na sceni Kamernog teatra 55 učini da vas i ostali odjednom počinju doživljavati ozbiljnije, jer to je teatar s bogatom tradicijom koji je uvijek brinuo o domaćim autorima. Budućoj saradnji se radujem, u kom god trenutku se ona desila, jer znam da će, kao i prvi put, to biti pravi trenutak”, kaže Lugonić.

“U Kamerni sam došao sa svojom predstavom Hadersfild, koja je bila moj ispitni zadatak na ASU. Za mene je to bilo jedno novo, nepoznato iskustvo koje mi je izazivalo određenu vrstu straha, ali, zahvaljujući odnosu svih zaposlenika Kamernog teatra 55 prema meni i predstavi, trema je ubrzo nestala i na kraju je pretvorena u jednu od najljepših saradnji u mojoj karijeri. Tokom rada s glumcima, tehničkim timom, Adisom Vatreš-Selimović, koja je bila scenograf, osjećao sam se kao da radim u svojoj kući. Nadam se da nije prokockano to povjerenje i da se još jednom pokazalo da studentske predstave itekako posjeduju kvalitet i da imaju svoju publiku. Mislim da se ovaj ‘fenomen’ pružanja prilike mladima i ‘preuzimanja’ studenskih predstava apsolutno pokazao kao potreban, prije svega, zbog afirmacije novih pozorišnih radnika koji imaju priliku opipati puls svojih radova i u profesionalnom okruženju”, ističe za Stav glumac i režiser Emir Zumbul Kapetanović.

Iako je glumački ansambl ovoga pozorišta zaista respektabilan, pružanje prilike za rad nije izostalo niti kada su u pitanju novi glumci i glumice, studenti ili diplomanti, a jedna od njih jeste i Elma Juković, koja je profesionalnu afirmaciju također doživjela pred publikom Kamernog teatra 55, u prostoru kojeg se sjeća iz tinejdžerskih dana.

“Na čelu s direktorom Emirom Hadžihafizbegovićem, koji je ponovo uspostavio sistem vrijednosti u ovoj pozorišnoj kući, Kamerni teatar doživio je jednu vrstu renesanse. Počevši od tehničkih stvari, preko infrastrukture samog pozorišta pa do etičkih vrijednosti, uspostavljen je normativ kakav bi voljela da i ostali bosanskohercegovački teatri i javne institucije primijete te krenu tim stopama. Pored moje diplomske predstave Sluškinje, koja je dugo bila na repertoaru, igrala sam u predstavi Alan Ford Kokana Mladenovića i prošle godine gostovala na festivalu ‘Dani Jurislava Korenića’ s predstavom Kralj Lir. Kamerni teatar primjer je kako se uz trud i sposobnost stvari mogu promijeniti i poslužit će kao primjer da pozorište uopće nije u fazi izumiranja već, naprotiv, da je današnjem čovjeku itekako potreban odlazak u teatar, čemu svjedoče i ispunjene sale te rasprodate izvedbe”, objašnjava Juković.

“ŠKOLA GLUME” U SREBRENICI

Jedan od najreprezentativnijih projekata koji je u proteklom period zaživio u Kamernom teatru 55 jeste “Mala škola glume” u Srebrenici, u koju je bio uključen cijeli ansambl ove teatarske kuće i koji je, osim radosti i igre, donio i obrazovanje te je dodijeljeno 37 diploma najmlađim ljubiteljima teatra i novim glumačkim nadama.

“Kamerni teatar 55 nastavio je tokom protekle godine s radom na projektu ‘Mala škola glume’, koja se u potpunosti odvija u Srebrenici i koja je sada već u onoj drugoj, kreativnoj fazi. Škola je završena, nedavno smo imali i dodjelu diploma, a sada smo u pripremama za rad na predstavi Petar Pan, koju će režirati Goran Damjanac (još jedan od tih mladih i beskrajno talentiranih mladih ljudi koji već ostavlja ozbiljan kreativni trag). Trenutno smo u fazi rada ‘za stolom’, gdje pripremamo tekst za scensku realizaciju, naša Adisa Vatreš-Selimović priprema skice kostima i scenografije i lagano, a punom parom, spremamo se na proljeće krenuti u rad s našim mladim glumcima koji, ako je suditi po konstantnom ‘bombardiranju’ koje nam dolazi putem e-mailova, ne mogu dočekati početak rada. Kao ni mi”, ističe dramaturg Kamernog teatra 55 Vedran Fajković.

O njenom iskustvu tokom rada u ovom projektu razgovarali smo i s glumicom Vanesom Glođo, koja je uz Muhameda Hadžovića vodila radionice u Srebrenici. “Rad s djecom u Srebrenici prelijepo je i korisno iskustvo, kako za djecu, tako i za nas. Srebrenica je grad pun bogatstva i teške historije i zato je sam boravak ondje izuzetno značajan, s mladošću koja nastavlja priču Srebrenice koja mora biti ljepša i svjetlija. Za glumce, to je upoznavanje sa svojim sunarodnjacima, s publikom za koju bi igrali u predivnom pozorištu. Učešćem u ovakvim projektima Kamerni teatar 55 dokazuje da želi biti koristan dio kulturne bosanske scene te otvara saradnju s našim gradovima koje nosimo u srcu”, kaže Glođo.

Sličnog je stava i glumica Gordana Boban. Ona dodaje da je “bilo izuzetno važno podržati ideju ‘Škole glume’ zbog radosti okupljanja i druženja djece Srebrenice i glumačkog ansambla Kamernog teatra 55, ali i samog podučavanja najmlađih elementima glume, čiji će se rezultati vidjeti u budućnosti”.

“JOŠ LIFT I MOŽEMO MIRNO SPAVATI”

Osim “Škole glume”, Kamerni teatar 55 pokrenuo je još jedan jedinstveni projekt kada je u pitanju teatarska umjetnost kod nas, a riječ je o audiodeskripciji predstava, odnosno njihovoj prilagodbi kako bi slijepa i slabovidna lica mogla ravnopravno pratiti sve repertoarske sadržaje.

“Trenutno smo jedini teatar u zemlji koji je uspješno implementirao ovaj postupak. U suradnji s našim partnerima iz Udruženja ‘Novis’, asocijacijom XY, te Općinom Centar i UNDP-om, eksperimentalno smo postavili audiodeskripciju na predstavi Mirna Bosna, uz glumca naratora koji je sve to pratio. Rezultat je bio i više nego fenomenalan. Tako da sad, poneseni tim predivnim iskustvom i pozitivnim komentarima slijepih i slabovidnih osoba, koje su prvi put mogle da, kako su sami rekli, ‘pogledaju’ predstavu, Kamerni teatar 55 priprema svoj cjelokupni repertoar na ovaj način. Ideja i cilj su nam da od sada sve naše predstave i na ovaj način budu prilagođene, te da time ‘podignemo ljestvicu’ kvaliteta onoga što nudimo. Pored audiodeskripcije, počeli smo i pripreme na titlovanju naših predstava na nekoliko svjetskih jezika kako bi im omogućili lakši izlazak iz Bosne i Hercegovine, ali i titlovanje predstava na naš jezik. Iako ovo sad zvuči besmisleno, zapravo je u pitanju još jedan inkluzijski projekt Kamernog teatra 55 kojim će se gluhim i nagluhim osobama omogućiti da jednako kvalitetno prate naše sadržaje. I onda nam preostaje još jedan veliki arhitektonski zahvat pa da možemo mirno spavati, a to je izgradnja lifta za osobe s umanjenim tjelesnim sposobnostima, jer, kao što svi koji su i jednom dolazili u naš teatar znaju – put do Kamernog strmovit je i težak. Sam ulazak u salu svojevrsna je pobjeda. To znamo i toga smo svjesni i stoga poduzimamo sve što možemo kako bi se i ta prepreka prevladala”, otkriva Vedran Fajković.

PROMOCIJA “ČETIRI I PO DRAME”

Pred ispunjenom salom Kamernog teatra 55, 19. novembra održana je premijera knjige Četiri i po drame Almira Bašovića, što je još jedan od aspekata repertoarske politike današnjeg Kamernog teatra, koji se također pokazao kao neophodan, ali i izuzetno uspješan.

“Dok su Tatjana Šojić, Gordana Boban, Mirsad Tuka i Amar Selimović – sjajni glumci i glumice – na promociji moje knjige u Kamernom teatru čitali dijelove iz drama, osjećao sam se kao da sam na premijeri. Nakon gotovo petnaest godina sam u svom gradu svoje napisane riječi slušao kako ih govore naše glumice i naši glumci i zbog toga osjećam veliku zahvalnost”, kazao je za Stav Almir Bašović, dodajući da je Kamerni teatar 55, upravo zbog raznovrsnosti svog repertoara, “sačuvao staru i uspio dovesti novu publiku na predstave i događaje koji se ondje organiziraju”.

“Mislim da je to pozorište s glumačkim ansamblom koji bi bio na ponos svakom pozorištu u Jugoistočnoj Evropi i koji bi bio važna činjenica i u kulturama mnogo većim od naše. U skladu s tim, bilo bi sjajno ako bi direktor Emir Hadžihafizbegović uspio u svojoj namjeri da iza svake sezone u Kamernom ostane nekoliko glumačkih uloga za pamćenje”, dodao je Bašović.