REIS KAVAZOVIĆ: Svako dijete rođeno u Žepi odmah je heroj

“Moramo se prisjećati i prenositi s generacije na generaciju da je u BiH počinjen genocid ogromnih razmjera, i to u savremenom dobu, u dobu kada je svijet svojim okom, svojim uhom i svojim duhom prisustvovao takvom zločinu nad bosanskim narodom. Uprkos tome, hvala dragom Allahu, dž. š, mi smo ipak kao narod opstali i sačuvali svoju domovinu. Allah, dž. š., u Kur’anu kaže: 'Innallahe juhibullezine jukatilune fi sebilihi saffen, ke ennehum bunjanun mersus.’ (Zaista Allah voli one koji se na Njegovom putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.)”

Piše: Edib KADIĆ

 

Dvadeset sedmi juli dan je koji je Vijeće muftija IZ u BiH proglasilo danom sjećanja na herojski otpor i stradanje našeg naroda u ovom kraju, našoj herojskoj Žepi. Kao što znate, uz Srebrenicu, Žepa je harem, harem bosanskog otpora i žrtve bosanskog čovjeka koji je, braneći domovinu, a samim time braneći i vjeru, porodicu, svoj toprak i svoju čeljad, učinio sve da bosanski narod, Bošnjaci, na ovom prostoru koji je uvijek bio bremenit i težak, opstanu. I evo, proteklo je 24 godine od kada smo pružili onaj otpor kakav smo mi Bošnjaci kroz povijest uvijek pružali, te možemo kazati da je Žepa bila i ostala nesalomljiva kula, neosvojiva kula našeg bosanskog duha, nas bosanskih muslimana. Ona je ujedno zadatak da branimo tlo ispod naših nogu ne pitajući za cijenu koju moramo platiti. Braćo, ako pogledamo šta se događalo tih godina, od 1992. do 1995. godine, želim podsjetiti sebe i vas, i to je uvijek dobro da se podsjećamo kada obilazimo ovakva mjesta, svejedno bili u Srebrenici, ovdje u Žepi, na Han-Ploči ili u Ahmićima, da uvijek možemo vidjeti isti rukopis zločinaca. On se ponavlja, u Kozarcu, u Prijedoru, ili u svim drugim mjestima gdje su počinjeni zločini, to je uvijek isti rukopis i može se tačno iščitati. Kada pogledate ploče na kojima stoje imena, vidite da su skoro čitave familije ubijane, toliko da se čovjek zapita da li je iko iz tih porodica preživio i da li je iko ostao. To je ustvari ta genocidna namjera koja se može iščitati u svakom bosanskom mjestu, tamo gdje su počinjeni zločini i tamo gdje je pružan otpor tom zločinu.

Danas smo čuli, u Srebrenici je to bio Holandski bataljon, ovdje je to bio Ukrajinski bataljon, zajedno su sarađivali sa zločincima. To nam govori dovoljno i moramo to uzimati u obzir i moramo se toga prisjećati i prenositi to znanje s generacije na generaciju, da je, ustvari, u Bosni i Hercegovini počinjen genocid ogromnih razmjera, i to u savremenom dobu, u dobu kada je svijet svojim okom, svojim uhom i svojim duhom prisustvovao takvom zločinu nad bosanskim narodom. Uprkos tome, hvala dragom Allahu, dž. š, mi smo ipak kao narod opstali i sačuvali svoju domovinu. Allah, dž. š., u Kur’anu kaže: Innallahe juhibullezine jukatilune fi sebilihi saffen, ke ennehum bunjanun mersus. (Zaista Allah voli one koji se na Njegovom putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.) Allah je počastio ovaj narod kada mu je objavio svoju knjigu, časni Kur’an, i kada je poslanik Muhammed, s. a. v. s., prenosio riječi Božije svojim ashabima, muškarcima i ženama, u Meki i Medini. A od tada do danas, s koljena na koljeno, uz svaku generaciju naših muslimana, bilo na Mašriku ili na Magribu, na istoku ili na zapadu, uvijek smo nosili te vječne poruke Božije vjere, njegove Upute, da budemo od onih koji će na braniku vrijednosti Božijih, onako kako ih je On svom poslaniku Muhammedu, s. a. v. s., objavio, stajati ponosno, odlučno i hrabro, boreći se za čovjeka i za ono što on predstavlja kao krunu Božijeg stvaranja.

Bosanski muslimani su to najbolje razumjeli. Čak sam toliko hrabar da kažem da, možda, među muslimanskim narodima nema naroda koji je na takav način poruku Božije Knjige, ono s čim je došao Muhammed, s. a. v. s., razumio, primijenio i živio sva ova stoljeća. I onda kada smo bili moćni, kada smo bili jaki, i onda kada smo bili slabi, podjednako smo razumijevali Božiju Riječ i podjednako smo prema Njoj osjećali strahopoštovanje i respekt. I zato, naravno, možemo biti ogledalo ljudima u ovom dijelu svijeta. Nema sjajnijeg ogledala od ovog bosanskog naroda, u kojeg se drugi mogu ugledati i ogledati. Prošlo je 24 godine od 1995, u ovom narodu nikada se nije pojavila želja za osvetom, u ovom narodu nikada se nije pojavio taj životinjski nagon da se osveti onima koji su počinili zločin. A uvijek smo tražili samo pravdu, zato što je to kur’anska poruka. Mi smo razumjeli da zločin i zločinac zaslužuju samo pravdu, da im se pravedno presudi. I zato, ako postoji vrijednost na kojoj počiva duh našeg naroda, to je vrijednost vjerovanja u pravdu, u Božiju, ali i u ljudsku. U našem narodnom vjerovanju, koje nadilazi ovo o čemu govorim, kaže se da će se zločincu zasigurno vratiti sve što je počinio, u nekoj od generacija, kad-tad, i da će ga stići kazna Božija, ne ljudska. A Bog kad kažnjava, to je najteže i nema teže kazne. Ona nije trenutna, tiha je, puzajuća, ali konstantna. Jer Bog, kao što kažu naši alimi, trpi kufur, nevjerstvo, a i zulum, zločin. A dragi Bog to nikome ne oprašta. On, kao što naš narod kaže, ima dana. Bog dragi će namiriti svima.

Ono što je na nama kao narodu, jeste da dižemo život u Bosni. A zapamtite, život u Bosni mogu samo Bošnjaci na svojim leđima iznijeti. Ne mogu to drugi. Nemojte ni očekivati od njih. Oni imaju drugu zadaću, a to je da ovdje života ne bude. Hoćemo li se predati njima? Hoćemo li se s time složiti? Nećemo! Mi nemamo pravo da se s tim složimo. Mi naš život u Bosni, život bosanskog čovjeka na svojim plećima moramo iznijeti. Ima li neka druga generacija? Nema. To je ova sada generacija, i ovih mladih, i nas starih, dokle god pužemo, i puzajući, moramo život u Bosni podizati.

Moram vam kazati, puno toga smo učinili. Imamo državu. Kažu da je slaba, a ja kažem: bolje slaba nego da je nemamo. Ali i ako je slaba, moramo je osnažiti tako što ćemo teret rasporediti i pravilno ga učiniti na našim plećima, podjednako. Moramo vraćati i poboljšavati uvjete života. I oni se, naravno, iz dana u dan, hvala Bogu, poboljšavaju, imajući u vidu ovo što sam kazao da uvijek tu za vratom imamo one koji bi život u Bosni i Hercegovini ugasili. Da ga nikako nema. Dvostruka je naša borba, nije jednostrana i zato i jeste teška. Ali, teškoća nije za slabiće. Ovdje na ovim prostorima ne može živjeti izuzev Bošnjak, zato što ga je dragi Bog predodredio da ovu tegobu nosi hrabro, pouzdano, strpljivo, jer Allah, dž. š., kaže: “Pomozite sebi namazom i strpljivošću.” Dakle, moramo stalno biti svjesni naše uloge kao naroda ovdje na ovim prostorima.

O Žepi, vjerovatno, niko izuzev nje same i njenog čovjeka koji je ovdje ponikao i koji je ovdje branio državu Bosnu i Hercegovinu ne može govoriti. Ne mogu to ni ja. O njoj može govoriti samo ona, autentično, onako kako je živjela te dane i kako živi današnje. Ništa manji heroji nisu oni iz perioda od 1992. do 1995. godine od onih koji su danas ovdje. Svako dijete rođeno ovdje je odmah heroj i to moramo znati kao džemat, kao narod, i moramo se naspram toga pravilno i odnositi. Zahvalan sam za svaki kamen koji je ovdje očišćen od mahovine, ponovo stavljen na svoje mjesto i koji ponovo svjedoči naše bosansko, muslimansko prisustvo u ovom kraju. Svima vama koji ste danas ovdje i koji ste pomogli da se ovo šehidsko obilježje u našoj Žepi izgradi koje će biti svjedok prohujalih vremena neizmjerno hvala.

Ali, nemamo pravo živjeti u prošlosti, jer, oni koji žive u prošlosti, oni nikako ne žive. Tamo u prošlosti nema života. Bog dragi, a to svi vidite, nikome od nas nije lice okrenuo na leđa. Lice je naprijed okrenuto i valja ići naprijed. Moramo stazu koja nam je određena preći, noseći teret. Ono što Kur’an kaže da je svakome od nas objesio torbu o vrat. Moramo tu torbu nositi, moramo je iznijeti na biljeg. Znate i vi i ja gdje je biljeg, znamo gdje moramo doći. Do tog je biljega trnovit put, moramo ga prelaziti i jedni druge hrabriti i pomagati. Ne mogu svi isti teret nositi, to znajte. Oni koji više tereta mogu ponijeti, više su i obavezni da to učine. Svima se ovdje želim zahvaliti i kazati da je još dug naš put i ništa se skoro na tom putu promijenilo nije. I dalje su zasjede, i dalje su prepreke, i dalje su uzbrdice, i dalje su klisure, klanci i strmine, pa su nam i dalje potrebni hrabri čuvari naših bosanskih kula, naših gradova i sela, naših polja i planina. Tako moramo odgajati djecu. I zapamtite, nikada to neće prestati. Nikada. Ali nemojte da nas to razočara. Naši pradjedovi, kako oni prije islama, tako i oni u islamu, imali su iste ove izazove. Nemojte misliti da ih neće imati naša djeca, naši unuci i naši praunuci. Imat će ih sigurno, a mi im moramo ostaviti samo jedno, pouku koja će im više koristiti nego bilo šta drugo. Ona će ih dozivati sebi i kad nas ne bude. Kada budu pogledali u sve nišane kao što i mi danas gledamo u bosanska mezarja, mezarluke, i uzimamo pouku iz njih, i kada gledamo u šehitluke i uzimamo pouku i iz njih, tako i nove generacije neka uzmu pouku i neka znaju da je život borba. Tako je Bog htio.

I još nešto. Nemojte se dijeliti. Ovi, naravno, žele da nas podijele. Razumijem da možemo biti u različitim političkim partijama, ali jedan je bosanski duh. Nemojte izdati bosanski duh, on je jedan. A jedna je i vjera u Boga, pa nemojte izdati ni vjeru islam, niti Allaha i Njegovog Poslanika, stoga ne izdajite ni svog brata na ovom putu na koji mi svakako kao narod moramo poći, do biljega do kojeg moramo doći.

 

 

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!