fbpx

REFORMA I STATUS QUO

Najznačajniji razlog za ustavnu reformu i terotorijalni preustroj se nalazi u trijumfalističkom narativu koji se gradio u RS. Negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca je poprimilo grozomorne obrise, a isticanje samostalnosti ovoga entiteta kao političkog cilja doprinosi nepovjerenju i snažnoj blokadi razvoja političkih odnosa. Poraz ovog narativa je civilizacijski zadatak i mora biti strateški politički cilj demokratskog svijeta. Da bi do toga došlo pritisak na ključne političke faktore u međunarodnoj zajednici treba biti pojačan. Neodlučni faktori u međunarodnoj zajednici trebaju biti ohrabreni da vjeruju u vlastite vrijednosti i u slučaju BiH

Piše: Admir MULAOSMANOVIĆ

Skoro 25 godina od zaustavljanja rata u BiH i uspostavljanja unutarnje organizacije preko postojanja dva entiteta (kasnije i distrikta Brčko) počeli su se javljati ozbiljni glasovi koji zagovaraju ustavnu reformu i teritorijalni preustroj naše države. Ova tema je posljednjih 15 godina bila na stolu u nekoliko navrata no konkretizacija je uvijek izostajala. Razlozi ovim novim vjetrovima su mnogostruki, no temeljni je vezan za neprihvatljivu sporost u prihvataju i implementaciji civilizacijskih normi i ponašanja dijela bosanskohercegovaške vlasti, dominatno predstavnika eniteteta RS. Također, Daytonski mirovni ugovor u svojoj suštini ima zacrtan koncept prevazilaženja posljedica rata putem demokratske transformacije države i društva. Upravo zbog blokade procesa koji bi tome vodili našli smo se u frustrirajućem statusu quo.
U tom svjetlu se može uzeti u obzir i disfunkcionalnost Vijeća ministara koje je bila (i dalje jeste) bjelodana tokom pandemije Covid-19, a što je i u dijelu međunarodne zajednice doprinijelo shavatanju o potrebi jačanja centralnih državnih organa. Koordinaciono tijelo Vijeća ministara, u osnovi, nije u operativnom smislu doprinijelo smirivanju pandemije jer je teret bio na entitetskim kriznim štabovima, a što je predstavljalo problem zbog donošenja različitih mjera. Zbog toga je stanovništvo bilo pod dodatnom ugrozom jer je međuentitetska komunikacija bivala otežanom.

Migranska kriza je to svakako u posljednje dvije godine dana svakodnevno pokazivala. Dodatni problem sa migrantima koji je svjedočio o malicioznosti entiteta RS su odluke kojima se narušavala sigurnost i stabilnost BiH izričitim stavovima o zabrani dolaska vojske na granicu zbog nedostatka osoblja Granične policije te nestacioniranja migranata na tom dijelu BiH. Time su ilegalni ulasci u našu državu p/ostali jednostavni, a na teritoriji RS se počeo razvijati prevoznički lobi koji je ove nesretnike prebacivao ka područjima Federacije sa bošnjačkom većinom. Bez sumnje je krajnji cilj bio politička destabilizacija ovih područja i proizvodnja nesigurnosti.

Zanimljivo je kako je odgovornost za rješavanje ovoga problema Milorad Dodik prebacio na EU konstatujući kako se BiH, zbog svoje organizacije i slabosti, ne može s tim nositi. Ovakav stav člana Predsjedništva BiH samo je potvrdio koliko entitet RS doprinosi bujanju problema sa migrantima jer sa najviše instance osujećuje razvoj jakih državnih institucija koje bi bile kapacitirane i sposobne nositi se ovim izazovim. Naime, Dodik bi morao otklanjati slabosti i jačati organizaciju, a ne ukazivati međunarodnim predstavnicima na njih kao trajne datosti.

Ipak najznačajniji razlog za ustavnu reformu i terotorijalni preustroj se nalazi u trijumfalističkom narativu koji se gradio u RS. Negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca je poprimilo grozomorne obrise, a isticanje samostalnosti ovoga entiteta kao političkog cilja doprinosi nepovjerenju i snažnoj blokadi razvoja političkih odnosa. Poraz ovog narativa je civilizacijski zadatak i mora biti strateški politički cilj demokratskog svijeta jer i gorenavedena politička praksa služi jačanju ovoga narativa.

Da bi do toga došlo pritisak na ključne političke faktore u međunarodnoj zajednici treba biti pojačan. Neodlučni faktori u međunarodnoj zajednici trebaju biti ohrabreni da vjeruju u vlastite vrijednosti i u slučaju BiH, posebno u slučaju BiH. Znano je da je određeni dio političkog establišmenta davao podršku RS-u i nerijetko spriješavalo odlučnu akciju. Sjetimo se govora Alije Izetbegovića u Budimpešti (12/94) kada je kazao: Upitao bih neku gospodu koja predano rade na tome da od ovog čudovišta što je sebe nazvalo ‘republikom srpskom’ naprave državu – a neki od njih sjede i u ovoj sali – hoće li sutra raditi na tome da ta ‘republika srpska’ bude priznata i da njeni tvorci slijedeći put sjede ovdje sa nama? Upitao bih tu gospodu: hoće li, spremaju li se da tu tvorevinu, zasnovanu na nasilju i genocidu, danas-sutra pozovu u porodicu civiliziranih zemalja. (…)

Nadam se da mi prijatelji Bosne neće zamjeriti na ovim riječima, a za one druge, nakon svega, nije me briga.

Upravo zbog postojanja ovakvih, istina perifernih političkih grupa, odlučnost svih kojima je cilj jačanje države na temeljima demokratskih i civilizacijskih tekovina treba biti pokazana konkretnim promjenama. Sinergija domaćih demokratskih snaga i međunarodnih predstavnika je preduvjet koji trađi svoje ispunjenje.

Izvor: admirmulaosmanovic.ba

PROČITAJTE I...

Osnovni problem jeste legitimizacija i normalizacija antibošnjačkog šovinizma koji Dodik demonstrira na dnevnoj bazi, a koji se toliko udomaćio da je postepeno postao dio vokabulara srpskih političara, medija, pa i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!