fbpx

Red ravnogorskih pjesama, red sevdalinki

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Edhem Karić Karan i ja, godina je jedna od ratnih, sjedimo ispred zemunice usred guste šumetine, toliko guste da nam je, premda je sunčan, topao dan, pomalo i hladno i gdje se tek ponekad i nakratko uspije probiti tanka jarkozlatna sunčeva zraka, donekle osvijetli stumračinu oko nas, leluja po svehlom lišću tren ili dva i naglo zgasne, baš kao privid, opsjena.

Velim, sjedimo Karan i ja ispred zemunice i šutke gledamo u grah koji smo dobili za ručak, grahovu vodu zapravo, pa, baš onako iskusno i bez ikakvog premišljanja, ustajemo i u gustiš prolivamo čađavu vodurinu. Razlog: pojedemo li to, bit ćemo još više gladni. Stoga, uzimamo hljeb, svako svoju glavicu luka ponijetu od kuće i jedemo. To nam je ručak.

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo. On ustade, kao za sebe procijedi: “I ovo je rat” i gromkim glasom podviknu:

– U redu! Nećemo pucati! Neka ti je sin živ i zdrav i neka bude bolji čovjek od tebe!

– Hvala ti – uzvrati četnik.

 

Dakle, miran je dan. Karan delje lovačkim nožem javorovu granu, pažljivo skida višak s nje, priprema je za izradu drvene kašike, ja nešto čitam, četnici se vesele, pjevaju svima dobro znane pjesme, pa i poneku sevdalinku, oprezni su, ne žele nas iziritirati, podilaze nam ustvari, vjerovatno s mukom, jer potegnu li neku ravnogorsku, znaju šta će uslijediti.

– I on je među njima – reče Karan dok skida višak s grane.

– Ko?

– Moj nastavnik matematike iz osnovne škole. Vidio sam ga jučer, nije se mnogo promijenio.

– Dobro. I?

– Četiri puta obarao me je na popravnom iz matematike, a nisam bio baš tako loš učenik. Zbog njega redovnu osnovnu školu nisam završio, tek kasnije, vanredno. Jednom – nastavi i zagleda se u mene – u sedmom razredu, uđe u učionicu direktorova sekretarica i reče da me direktor zove, želi razgovarati sa mnom. Zbunjen sam, ne znam o čemu se radi, ali, šta ću, dignem se i krenem s njom. Ulazim kod direktora, a on vedar, nasmijan, pruža mi ruku, nudi da sjednem, donosi čašu soka, stavlja je pred mene, nudi me cigaretom, kažem da ne pušim, on će meni da zna da ne pušim, ali insistira da zapalim, evo, veli, i ja ću zažditi jednu s tobom, pa sjede i zašuti. Šuti on, šutim ja, ništa mi nije jasno i, šta ću, upitam ga:

– Direktore, šta je ovo? O čemu se radi?

– Slatka, moj Kariću, slatka!

– Kakva slatka?

– Dobio si poziv u vojsku!

– Slušaj, direktore! Nisam iznenađen, uzeo sam devetnaestu i vrijeme mi je za vojsku. Isto tako, svjestan sam da u ovu školu nikad više neću ući, ali, prije nego što izađem iz zgrade, mogu li otići do onog nastavnika matematike, izredati mu sve po spisku i zveknuti makar jednu šamarčinu? A direktor će meni:

– Nisam baš najbolje razumio tvoje pitanje, ali, šta god da si mi rekao, hajde ti za svojim poslom, hajde, ne dangubi!

– Pa, jesi li to napravio – pitam.

– Nisam. Bilo mi je jasno da je takvo šta besmisleno, da neće ništa promijeniti. Jednostavno sam izašao vani. To je sve.

– Dragi Karane, oprosti, ali priča ti je bezveze! Nema završnicu, poentu!

– Znam, ali… – zausti i istog trena iz četničkog brloga, iz nečijeg pijanog grla, začu se jedna od ravnogorskih i “primirje” bi prekinuto.

– Eh, evo završnice – podviknu Karan i naredi da se zapuca na četnički brlog.

Vidio sam ga ovih dana i podsjećao na štošta. Ove priče uopće se ne sjeća, kao ni mnogo čega drugog. Potpuno promijenjen čovjek, nemamo šta i o čemu pričati. “I ovo je rat”, prođe mi glavom njegova izjava izrečena prije sklapanja “primirja” s četnikom kojem se rodio sin, pa pružih ruku pogubljenom Karanu i nastavih dalje.

Prethodni članak

O SKARABEJU I SALAMANDERU

Sljedeći članak

MOLER JE IZIŠAO U PET SATI

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!